Suzana Marjanić  

Koja je tuga tužnija od druge?

Ovogodišnju festivalsku temu odredio je prije svoje iznenadne smrti Željko Zorica Šiš, detektirajući navedenim terminom društveno-političku situaciju većine ove zemlje i prije i nakon ulaska HR u EU.

Festival prvih funkcionira kao kreativna platforma koju je tijekom posljednjih dvanaest godina Šiš postavio na način da je njegova tematska odrednica i konstatacija i prst koji ukazuje i inspiracija. Preko teme depresija nadovezao se na prošlogodišnju odrednicu koja je bila društvo razočaranja, prebacivši se sa socijalne razine na individualnu. Mislio je na apatičnost i stanje potištenosti iz kojeg se aktivizam, angažman i subverzivnost u Hrvatskoj čine nemogući, pa odatle i stanje u kojem jesmo.

U najavi okruglog stola Depresija kao društveni fenomen, kojim je otvoreno ovogodišnje izdanje Festivala prvih, istaknuta je, među ostalim, činjenica da se danas govori o rastućoj epidemiji depresije i depresiji kao “bolesti 21. stoljeća” te da se navedenim implicira da se depresija tiče i društva u cjelini.

Raspravljajući o depresiji kao društvenom fenomenu, etičar i pjesnik Hrvoje Jurić, moderator okruglog stola, na razgovor je pozvao zanimljive osobe iz potpuno različitih profesionalnih područja. Nekadašnji nogometaš Ivan Ergić se, kao darovit i osjetljiv pojedinac, nije mogao niti htio nositi s kompetitivnošću suvremenog profesionalnog sporta. Forsirana orijentacija na profit kroz rezultate čini maksimalan pritisak na sportaše, zanemarujući stvarne granice fizičke i psihičke spremnosti i izdržljivosti pojedinca. Tako je i u drugim visokokomercijalnim područjima, u kulturnoj industriji filma i glazbe gdje se opetovano događaju situacije pojedinačnih pucanja, od Britney Spears do Jima Carreyja i Robina Williamsa koji je odlučio prekinuti život. Pritisak koji komercijalizirani sustav nameće pojedincima je ogroman, povratno – potištene osobe ispadaju iz sustava i/ili ga nemaju želju mijenjati.

Stručnjaci po iskustvu

Treći sudionik, našički psihijatar Božidar Popović predano se bavi psihotraumom, a govorio je o bio/psiho/socijalnom konceptu depresije. Naime, prema podacima iz 2005. godine, oko 27 posto odraslih građana EU-a boluje od nekog duševnog poremećaja, među kojima je zastupljena i depresija. Faktori koji doprinose stanjima nazvanim depresijom, osim osobnih, poput problema u partnerskoj vezi, obiteljskim odnosima, kronične tjelesne boli i drugih, jesu i oni društveno uvjetovani: promijenjen sustav vrijednosti, radni odnosi, politika, konzumerizam, korupcija, narcistička kultura. Razgovor o depresiji koji je moderirao psiholog Ivan Zaluški nastavili smo kroz raspravu o medikalizaciji života i psihijatrizaciji patnje. Sudjelovali su psihijatar Robert Torre, čovjek koji je javno postavio kritiku hrvatske psihijatrije, psihijatar i psihoterapeut Jadran Morović te članica udruge Ludruga, Vlatka Ročić-Petak, žena koja za sebe kaže kako je stručnjakinja po iskustvu. Raspravljalo se o suvremenoj psihijatriji koja u prevladavajućoj praksi nameće medikalizaciju stanjâ koja se pogrešno nazivaju psihičkim poremećajem. Članovi Ludruge i Daniel Mackler, Amerikanac koji se bavi inovativnim pristupima vezanima uz psihičko zdravlje, gorljivo su se protivili mehanicističkim oblicima psihijatrijske prakse i predlagali humanija rješenja – od psihoterapije, grupa uzajamne pomoći do potrebe otkrivanja vlastite unutrašnje ravnoteže kroz ono što se radije naziva promijenjenim stanjima svijesti.

Počast nutrini

Željko Zorica je kreativno surađivao s grupom ŠKART na Vašem zajedničkom projektu Kako sv. Josip radnik živi u Prvomajskom naselju. Na koji je način navedeni kolektiv sudjelovao ove godine na Festivalu prvih u okviru naslovne “depresivne” teme?

Beogradska grupa Škart je u Galeriji 512 Kulturno-informativnog centra, u kojem se održavao najveći dio programa, postavila Tuge – instalaciju koja se sastoji od niza crno-bijelih fotografija te niske oznaka potencijalnih tuga, onih koje postoje u neizrečenom prostoru našeg pojedinačnog i kolektivnog iskustva. Koja je tuga tužnija od druge? Osim toga, Škartovci su kroz radionicu Pjesme za sutra (dam-daš) podržali ad hoc zaigrano izražavanje poezijom koja je uglazbljena, pjevana i svirana, potom animirana kao malo lutkarsko kazalište te je na koncu i snimljena. Kako mi javljaju, jedna je od animacija, inspirirana črnim čakavskim mrakom, koji je donijela mlada tužna pjesnikinja, pokazana i u Švedskoj, na jednoj od ekspedicija Cornersa.

Ivan Zaluški predstavio se antiperformansom Počast nutrini. Zbog čega je izvedbu odredio navedenom antižanrovskom odrednicom u tom zamračenom dijalogu izvođača i publike, kako opisuje navedenu “antiizvedbu” sam autor?

Nesvjesno ovisni o izvanjskome, o postignućima, titulama, obrascima i procedurama zaboravljamo ono najbliže, najprisnije – svoju nutrinu. Ivan je Galeriju 512 posvetio tišini. U antiperformansu je sudjelovalo nekoliko ljudi koji su – kako se to u plesu znade reći – držali prostor svojom predanošću i prisutnošću, pozivajući i publiku na sudjelovanje. Uz titrave tanke svijeće kao motiv i podsjetnik, sudionici su sjedili, ležali, čučali, hodali, stajali.

Prostor galerije je – u kontrastu s bučnom ulicom od koje je dijeli samo staklo – nakratko postao utočište i nalazište, tiha oaza posvećenosti. Kako se radi o obrnutom smjeru performiranja, nazvao ga je antiperformans.

Bijela soba

Kako je svoj performans Vrijeme nije novac, koji nažalost nisam stigla pogledati, izvedbeno označio Nikola Iskra?

Nikola Iskra bavio se relativnošću vremena i novca, njihovim društvenim uvjetovanostima i našem subjektivnim odnosom prema njemu. U sredinu galerije na strop je objesio vreću punu svjetlucavog pijeska koji je kroz mali prorez pustio da lagano klizi među kamenje kružno postavljano na podu. Postoji li vrijeme, imamo li ga ili ne? Kako živimo bez novca? Blistaju li trenuci provedeni s nekim poput dragulja na suncu ili nemamo vremena? Kako se nosimo s tim resursima u potištenim stanjima?

Predstavite nam plesno-zvučnu intervenciju Mrtvi su mrtvi? KroaTisch-EU-Freundschaft (EUF) 2, kao svojevrstan nastavak audio-video jestive instalacije uz kontrolirani hepening pod nazivom KroaTisch-EU Freundschaft (održanom s 30. lipnja na 1. srpnja 2013.na Trgu Francuske Republike koji je autor preimenovao u Trg Francuske revolucije), što je bio umjetnikov umjetnički odgovor na ulazak Hrvatske u EU.

Tu smo intervenciju izveli na godišnjicu ulaska Hrvatske u EU, u koprodukciji Studija Artless i festivala Perforacije, udruge Domino. Na prostoru parkirališta Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu u pravilnom smo rasteru postavili 140 bijelih križeva s ogledalima iz Zoričine instalacije. Zli bubnjari odjeveni u crveno, skupina pozvanih plesača i neplesača odjevenih u bijelo kretala se među križevima. Zvučnu sliku činila je ironizacija Pharellovog svjetskog mega-hita, šarene glazbene tabletice za uveseljavanje stanovnika Zemlje uz pjesmu prijatelja Festivala prvih Damira Avdića Mrtvi su mrtvi, koje su se međusobno ispreplitale. Čuli su se i Zoričini citati Danila Kiša o ljubavi i smrti, o potrebi novog prosvjetiteljstva izgovorene prije godinu dana, kao i konstatacija kako ćemo na kraju svi završiti u bijeloj sobi. Tamo gdje nema zvukova. Najvažnije je, dok smo tu, kako kaže Nat King Cole, naučiti kako voljeti i biti voljen. Intervencija je bila participativna, pa je publika na kraju imala mogućnost ulaska u prostor premrežen križevima i postavljanje svojeg upaljenog komemorativnog lampaša i bijelog plastičnog cvijeća. Sudionici intervencije spremaju osnivanje plesne grupe radnog naziva Opsesivno-kompulzivna plesna grupa kojoj je namjera, kroz zajednički rad osmisliti nove projekte.