Uz predstavu Opomena redatelja i autora Branislava Lečića, premijerno izvedenu u beogradskom Sava Centru
Ličnost koja je tematski obilježila repertoare srpskog kazališta u protekloj godini bez sumnje je Zoran Đinđić. Pomalo neuobičajena praksa da se redatelji bave likom premijera jedne države potječe iz činjenice da je Zoran Đinđić ličnost koja je u Srbiji obilježila razdoblje novije povijesti, trenutak kada se pravio rez između etnonacionalne državne prakse obilježene ratom i demokratskog uređenja čije bi konsekvence bile ponajprije suočavanje s ratnom prošlošću i nasljeđem masovnih zločina. U postkonfliktnoj društvenoj zajednici koja je, bar prividno, nastupila, u situaciji gdje se “opća volja i moralna svijest međusobno poistovjećuju’’, Đinđić je pokušao djelovati izvan pravila kolektiva dajući prilično jasnu poruku da se mora prestati s nasljeđem nacionalnog etosa i posebnosti. Nada koja je nastupila s pojavom ovog čovjeka bila je tjeskobna, ali u isto vrijeme, rekao bi Bloch, očekivana jer je najljudskija od svih duševnih uzbuđenja svojstvenih čovjeku.
Neučesnici u javnom životu Ubojstvo Zorana Đinđića nadu je pretvorilo u strepnju, a svaki novi pokušaj da se objasni ono što se dogodilo zahtijevao je odgovor na pitanje je li zajednica spremna na bilo kakve radikalne promjene. Pojam zajednice kao skupine koja čini sustav jednog društva tumači se ambivalentno, a možda najtočnija definicija jest da je zajednica integrirajući faktor koji se odlikuje maksimalnom inkluzivnošću. Michael Sládeček piše: “Integrirajući u sebe osobe i zajednice s različitim backgroundom, različitim uvjerenjima i kulturalnom pripadnošću, politička zajednica jeste specifična zajednica upravo zbog sljepoće za razlike. Stoga ona razvija poseban moralitet zasnovan na toleranciji i uzajamnom uvažavanju.’’ O društvenoj zajednici koja poslušno klima glavom i funkcionira u zadanom političkom, često i zločinačkom, sustavu filozofkinja Hannah Arendt zapisala je: “Neučesnici u javnom životu pod diktaturom jesu oni koji su odbili da je podrže kloneći se onih mjesta ‘odgovornosti’ na kojima se, pod imenom poslušnosti, zapravo traži podrška. Potrebno je da samo za trenutak zamislimo što bi se dogodilo s nekom od takvih formi vladavine kada bi se dovoljno ljudi ponašalo ‘neodgovorno’ i odbilo podršku, čak i bez aktivnog otpora i pobune.’’
Kolažiranje kazališnog čina Temeljem razumijevanja zajednice poricanja, njezinog pluralizma i političkog moraliteta stvaraju se i današnje umjetničke predstave posvećene imenu i djelu Zorana Đinđića. “Demokratski simbol” jedne postkonfliktne zajednice, koja se još uvijek definira kao kolektivistička, na kazališnoj sceni dobio je tri predstave, estetski i etički različitih dometa. Prošlogodišnja predstava Zoran Đinđić redatelja Olivera Frljića uzburkala je duhove jer se suštinski bavila prešutanim nasljeđem ratne stvarnosti i pogađala u društveno tkivo nagrizeno odgovornošću, dok se predstava Ubiti Zorana Đinđića Zlatka Pakovića, u stilu političkog kabarea, poigravala društvenog zbiljom i atmosferom linča koji je doveo do ubojstva premijera. Nasuprot njima, najnovija predstava s tematikom Zorana Đinđića - Opomena Branislava Lečića - dekorativno je i pojednostavljeno devastiranje nasljeđa ideja ubijenog premijera i predstavlja prilično karikaturalnu scensku igru koja se ponajviše zasniva na kolažnim spojevima citata i filozofskih poruka što u konačnici proizvodi besciljno kolažiranje kazališnog čina.
Citati kao hommage Đinđiću Scenski projekt Opomena, u autorskom čitanju glumca Branislava Lečića, isprazan je spektakl citata ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića. Predstava nudi kolaž Đinđićevih riječi i ideja, upotpunjenih video projekcijama, čiji krajnji rezultat biva banalan igrokaz citiranosti bez ikakvog autorskog pečata i promišljenog proboja u centralno. Drugim riječima, riječ je o predstavi nerazrađene koncepcije, repetitivnih mjesta, nejasne ideje i potenciranja prilično istrošene prakse nekritičkog pozivanja na Đinđićeve pametne citate i društvene opomene.
Branislav Lečić, ministar kulture u Đinđićevoj vladi, predstavu je najavio kao autentičnu scensku formu u kojoj će ukrstnuti politički performans s kazališnom predstavom, ali od takve najave ostao je tek spektakularni scenski odraz Đinđićevih ideja. Na sceni, bez posebno upečatljive scenografije, srčano su, uz Lečića, nastupali mladi glumci: Iskra Brajović, Lazar Dubovac, Janko Cekić, Vladan Milić, Miljana Gavrilović, Andrija Daničić, Marko Milovanović, Đorđe Kreća, Aleksandar Milisavljević, Tijana Maksimović, Maja Jovanović, Boris Kargotić, Jelena Rakočević, Maja Jovanović, Milena Jovašević i Marta Milosavljević. Oni su domišljato scenski razrađivali zadane predloške narativa, ali im nije ostavljeno previše prostora za bilo kakav osobni, ili aktivistički, pečat. U više se navrata oni pozivaju na riječi Zorana Đinđića, tek se karikaturalno igraju njegovim značenjem u današnjoj Srbiji gdje se, kako se moglo čuti u nekoliko navrata, zloupotrebljava Đinđićeva uloga i nasljeđe.
Revijalan ton izvedbe Čin izbora mladih glumaca iz Splita, Sarajeva, Beograda i Novog Sada autor predstave opravdao je činjenicom da cijeli region bivše Jugoslavije još uvijek nije uspio izgraditi državu kakvu je Đinđić imao u glavi. Ta regionalna prisutnost glumaca u predstavi nije produbljena značenjski niti se ta činjenica posebno iskoristila na potenciranju scenskog, dramskog koncepta predstave. Nasuprot tome, Đinđićeve ideje predstavljene su u lokalnom nivou djelovanja za opću, kolektivističku stvar, bez one individualističke crte kakva je bila prisutna u njegovim nastupima i zahtjevima da svako od nas prvo radi na promjeni sebe, pa tek onda i na svom okruženju. Zbog toga, svako pitanje koje korespondira sa sadašnjošću, poput onih o socijalnim raslojavanjima i političarima koji su zaboravili Đinđićeve ideje, na sceni biva prilično simplificiran element čiji se esencijalan ton guši općim mjestima. Radi se o tome da se važna, egzistencijalna pitanja ne razrađuju u dramskom smislu već se postavljaju u indolentnim doskočicama.
Lečić svojim prisustvom nije ostavio značajnog tragalačkog nerva u dekonstrukciji Đinđićeve etičke i estetičke prakse već je nastupio previše revijalno, afektivno i samodopadno. Predstava je, nažalost, uslijed prevladavajuće revijalnog tona i nedovoljno razrađenog načina reprezentacije, postala samo skica jednog promašenog vremena u kojem su riječi izgubile svoje pravo značenje. Ako je Zoran Đinđić kao veliki reformator Srbije nakon godina totalitarističke prakse i klime zločina stradao zbog svojih progresivnih ideja, onda se ovako pojednostavljen način scenske reprezentacije, uz obilato korištenje citata kao središnjeg dijela estetičkog diskursa, doima kao iznevjerenje afirmativnih ideja ubijenog premijera i predstavlja vjetar u leđa onima koji danas (zlo)upotrebljavaju njegovo ime.
Isprazna spektakularizacija scene Treba podsjetiti da je spomenuti scenski projekt financiralo Ministarstvo kulture Srbije, i da ova predstava, baš poput državno financiranog Konstantina, boluje od iste boljke - isprazne spektakularizacije kazališne scene. Ideja Branislava Lečića da postavi predstavu, dapače: autorski projekt o Zoranu Đinđiću u trenucima kada njegovo ime prisvajaju brojni politički faktori i na taj način relativiziraju njegove ideje je opravdana, ali način na koji je to urađeno predstavlja afirmaciju onih nazadnih vrijednosti kolektivnog konstrukta prema kojem je ličnost Zorana Đinđića važna kao ideja čovjeka koji se bori za opću stvar više nego kao izraz individualiste čija kritika naše prakse podrazumijeva mijenjanje duboko ukorijenjenih malograđanskih vrijednosti. Svaki novi pokušaj da se “čita” Đinđić kao složena povijesna i filozofska pojava, koji se zasniva na spektakularnom klimanju glavom nad Đinđićevim riječima, radi u korist onih koji danas zloupotrebljavaju njegovo ime. Kritika je, nažalost, postala afirmacija kritiziranog.
Najnovija praksa umjetničkog prezentiranja lika i djela Zorana Đinđića važan je segment kolektivne povijesti predstavljen kroz reakciju kazališne izvedbe. Ako su na tome putu daleko otišle predstave Olivera Frljića i Zlatka Pakovića i, usudio bih se zaključiti, izvukle na površinu gotovo sve anomalije postđinđićevskog društva, predstava Opomena predstavlja ponavljanje već izrečenih stavova. Njezina izvedba, način medijske prezentacije i estetika scene nalik su propagandnom plakatu koji ne pomiče granice već ih utvrđuje. Ova je predstava možda i dokaz da se srpsko društvo još uvijek bori s nasljeđem prošlosti i zaostalim vremenom mistificirane pobjede. To zaostajanje za vremenom se, kako pronicljivo piše povjesničarka Dubravka Stojanović, pretvorilo u želju za teritorijalnim širenjem države. U knjizi Ulje na vodi ona piše: “Tako je formiran još jedan zatvoren krug: siromaštvo se pokušavalo riješiti osvajanjem što većeg teoritorija, što je, zbog čestog ratovanja, proizvodilo još veće siromaštvo.’’ Iako ratova više nema, siromaštvo se ne ogleda samo u kašnjenju plaća i teškom socijalnom stanju u državi, već i u umjetničkom smislu: kao manjak kreativnosti i hrabrosti da se skinu lažne maske političke zajednice.