Iscrpna psihoanalitička analiza filmskog klasika Grk Zorba pleše na samom rubu dualističkog tumačenja kolonijalnih kulturnih odnosa
Film Grk Zorba režirao je 1964. godine Michael Cacoyannis, koji je za scenarij adaptirao roman Nikosa Kazanatzkisa Život i vremena Alexisa Zorbasa. Naslovni lik, Alexis Zorbas, u romanu je osmišljen na temelju života Georgisa Zorbasa s kojim je pisac Kazanatzkis prijateljevao dok su zajedno radili u rudniku. U popularnoj kulturi film se ponajviše pamti po glazbeno-plesnoj dionici poznatoj kao “sirtaki” i maestralnoj glumačkoj izvedbi Anthonya Quinna, koji tumači protagonista. Sirtaki, koji je nakon filma postao vrhunski grčki turističko-konzumeristički toponim, popularno se percipira kao tradicionalni grčki narodni ples, no melodija i ples zapravo su bili i komponirani i koreografski kreirani upravo za film. Sukladno manihejskoj viziji sukoba dva životna principa u filmu, sirtaki je spoj tradicionalnih verzija kretskog “hasapiko” plesa koji se očituje u kombiniranju sporih plesnih elementata, “sirtosa”, i brzog poskakivanja zvanog “pidikhtos”. Na zvučnom zapisu filma sirtaki se zove Zorbin ples, a uglazbio ga je slavni Mikis Theodorakis. Ipak, analizu Grka Zorbe valja početi od definiranja Engleza Basila, a ne naslovnog Zorbe, kao fokalizatora događanja, što ćemo ovdje pokušati ukratko i nepotpuno učiniti u psihoanalitičkom ključu. Iako se takav pristup može činiti očitim jer se priča i karakteri prijemčivo uklapaju u neke od osnovnih frojdovskih obrazaca, on je istovremeno i zahtjevniji zbog značajnih iščašenja istih, što pak navodi na daljnju razradu problematike konteksta samog filma.
Basil-ego i Zorba-id
U distopijskom momentu putovanja koje poduzima mladi engleski pisac Basil u zemlju svog preminulog oca, kako bi pokrenuo rudnik lignita, možemo iščitati njegovu osobnu fantaziju kojom pokušava zaliječiti spisateljsku blokadu, to jest svoju kreativnu impotenciju premjestiti u distopijsku okolinu egzotičnog i iracionalnog. Pomoću “kaotičnosti” iracionalnog, odnosno nesvjesnog koje ima drukčiji tip racionalizacije (najbliži snolikom), pisac pokušava povratiti simbolički poredak u svom svjesnom racionalnom, projicirajući vlastitu neurozu, realiziranu u impotenciji, na imaginarnog Drugog. Basil se upušta u fantaziju putovanja i ratovanja u “divljem” nesvjesnom, kako bi pronašao zatomljene vrline i priželjkivani auto-identitet. Takva romantičarska potraga za identitetom, čiju je trasu sa Zapada zacrtao Lord Byron, do izraza je dolazila i u predratnim “dokoličarskim” zapadnjačkim putopisima, poput primjerice djela Rebecce West ili Ann Bridge. U njima se isprepliću kolonijalni pogled i uzbuđenje koketiranja s fantazijama (oslobođenje od društvenih konvencija i seksualna otkočenost) projiciranima u kolonijalno definiranu egzotičnost prostora kao što su balkanski poluotok ili Bliski Istok. Osim toga, novi početak u novoj okolini i privlačnost ideje ponovog “rođenja” kojim se briše staro, obećava poništavanje neuroze prošlog života i odgovara legendarnom obrascu Byronovog odlaska u grčki ratni vihor “čistih strasti”.
Basilova fantazija kreće već od druge scene, kad mu u čekaonici prilazi Zorba naznačivši da ga je promatrao od samog dolaska u luku gdje se čeka brod za Kretu. Zorba je svojim pristupom od samog početka okarakteriziran kao strastven, spontan, impulzivan i spreman na bilo što. On je definiran kao sušta suprotnost ukočenom Basilu te se, poput “suprotnosti koje se privlače”, dvojica likova gotovo intuitivno spare. I po profesijama su kontrapunktni karakteri. Zorba je rudar, onaj koji radi rukama u utrobama tunela koje se mogu definirati kao nesvjesno, dok je Basil pjesnik i esejist čije je oruđe jezik koji funkcionira u polju svjesnoga. Samo što je, za razliku od ida, šutljivog na svjesnoj razini, u području Basilove fantazije Zorba-id taj koji definira novu situaciju Basilu-egu. Na Basilovo pitanje zašto bi ga zaposlio Zorba odgovara: “For the hell of it!”, čime njihov odnos počinje naizgled bezrazložno. Grk već u početnom razgovoru dijagnosticira Basilovu neurozu rečenicom: “tvoj problem je da previše razmišljaš”, reflektirajući istom izjavom svoju impulzivnost. Zorbin govor teče arhetipski: u obliku usmene predaje, narodnih poslovica i uzrečica, odnosno kolektivnih epistema. On pritom burno reagira i gestikulira, za razliku od Basila čiji su pokreti suzdržani, nesigurni i neodlučni.
Rovanje i rudarsko podsmjehivanje
Prije samog puta na Kretu, Zorba i Basil razgovaraju u krčmi. U trenutku kad Basil spomene Zorbino glazbalo “santouri”, kreće njihov prvi pregovor: Zorba-id uvjetuje Basilu-egu da je u radu pod njegovom vlašću, ali u pjesmi i plesu svoj i slobodan. On se time opire auto-racionalizaciji, sukladno drukčijoj racionalizaciji koju posjeduje nesvjesno, jer se nesvjesno nikad ne osvješćuje već samo nazire u onome što se nalazi u domeni, kako je to Freud nazvao, predsvjesnog. Dvoje se likova u istoj sceni i direktno dijaloški kontrapunktno karakterizira: jedan nazdravlja bogu, drugi vragu.
Zorba je Basilova identitetna fantazija koju kreira kako bi se samosuočio i fantazijski zaliječio impotenciju, i to na temelju Zorbinog neuspjeha, to jest Grkova nesnalaženja u društvenim pregovorima koji uvjetuju kulturni dogovor. Zorbin neuspjeh Basilu predstavlja vlastiti uspjeh jer se on iskazuje kao onaj koji zadržava kontrolu nad pregovorima, identificirajući se tako kao snažniji dio osobnosti naspram Zorbe-ida. Cijelim tijekom filma razvidno je da je Basil gospodin-gospodar, dok je Zorba seljak-radnik, pri čemu Basil mora sebi dokazivati kulturnu superiornost i povratiti unutarnju ravnotežu prema kontinuirano nepodnošljivim zahtjevima super-ega, to jest interioriziranih kulturnih dogovora. Kako je Basil neurotičan, pritisnut neizrečenim zahtjevima super-ega koji se mogu naznačiti kao intelektualna previranja lika u filmu, ego se idu obraća kako bi “samopouzdanje” stekao kroz nadmoć nad njim. Jer ego je u posjedu jezika i kao takav može djelovati u kulturnoj razmjeni libida, dok je id kulturno osuđen.
Dolazak u selo je tipičan, romantičarski egzotičan i zavodljiv događaj: Englezov dolazak navještava seoski osobenjak lišen mogućnosti normalnog govora, a mještani se nadmeću za njegovu naklonost želeći ga srdačno ugostiti u svojim kućama. Basil i Zorba odsjedaju u kući ekscentrične madam Hortense, Ruskinje s francuskim manirima, osamljene i ostarjele vlasnice bordela koja mašta o četiri admirala koji su je opsluživali za vrijeme posljednjeg rata. (Njezini britanski, talijanski, francuski i ruski admirali predstavljaju četiri europske mornaričke velesile.) Za madam Hortense došla su loša vremena kad je sklopljen mir i admirali su otišli, označivši time rat kao situaciju drukčije normativnosti koja joj je odgovarala omogućivši joj društveni uspon, a situacija poraća joj je svojevrsni PTSP. Recipročno, ona je sublimat onoga što rat predstavlja fiktivnim admiralima: dozvolu za “šampanjac i seks”. Zorba shvaća i prihvaća njenu potrebu za grotesknim igrokazom kojim madam pokušava živjeti u prošlosti, pa tako pristaje glumiti talijanskog admirala, koji je pritom mentalitetno najbliži grčkom, tepajući joj imenom Boubouline, heroine grčke revolucije iz 1821. Basil joj se, s druge strane, snobovski podsmjehuje.
Račun bez krčmara
Basilov i Zorbin odnos može se definirati kao onaj pasivnog i aktivnog principa. Na primjeru najjednostavnije karakterizacije: Basil je stidljivi samac, a Zorba oženjeni zavodnik. Pritom Basil definira uzroke svoje impotencije projicirajući željeni amalgam čistih emocija i moralnih stavova u Grkove karakteristike: Zorba je poduzetan, odnosno čini bez oklijevanja, što implicira njegovu iskrenost. Istovremeno, on je beskompromisno pravedan, te u djelo provodi svoje interiorizirane etičke principe koji s obzirom na zajednicu ispadaju individualistički i time on uvijek iznova biva odbačen od nje. Zorba-ruke će iskreno prionuti na posao za gospodara Basila-glavu koji uloženim kapitalom racionalizacije rada (i vlasništva, naravno) računa na kapitalistički višak. Automatizam i iskrenost Zorbinih “ruku” i intuitivnog intelekta suočen je sa spekulativnošću i manipulativnošću Baszilova “razuma”. Za potvrdu njegove spekulativnosti značajna je seoska “koalicija” individualaca koju uz Basila i Zorbu formiraju starosjedioci Crna udovica, madam Hortense i retardirani otpadnik koji prijateljuje s obje žene. Toj grupi Basil samo deklarativno pripada, toliko dugo dok mu služe za autoverifikaciju fantazije. On ne osjeća odgovornost prema ostatku zajednice jer uvijek može jednostavno otići, dok mu “nekultivirani” lokalci služe tek kao radna snaga za rudnik.
Primitivne sluge i narcisoidni gospodari
U novoj sredini Basil žudi za načelnim kršenjem tabua zajednice, što se ne usudi ostvariti u vlastitoj zajednici, već uz pomoć svojeg “đavoljeg odvjetnika” Zorbe realizira u zamišljenom, Basilu kulturno primitivnom, kretskom selu. Crna udovica je ključan lik za kršenje tabua. “Look boss, a big beautiful wild widow”, kaže Zorba. Po principu edipovskog ocoubojstva, ona je projicirani objekt žudnje, Basilova simbolička majka. Divlja od straha da će biti silovana, agresivno se brani jer ona je centar požude i seksualne agresije lokalne muške populacije koja je sublimirana u liku strašću zaluđenog lokalnog mladića i zavisti žena. Udovica prezire kolektivni mentalitet ispod čije se prividne suzdržanosti krije razulareni agresivni potencijal. Po edipovskom naputku ona mora biti ubijena, no u ovom slučaju, da Basil ne bi osjećao krivnju zbog koitusa sa simboličkom majkom, odgovornost za ubojstvo preuzima zajednica koja ubija Udovicu jer je smatra odgovornom za samoubojstvo mladića, te sekundarno jer je, spavajući s Englezom, prekršila tabu egzogeneze. Crna udovica je kolektivni objekt žudnje unutar opresivne seoske kulture, a onaj u selu koji će je osvojiti, ostvarit će simboličku moć i istovremeno zadobiti krajnu zavist ostalih muškaraca, ali time riskirati i mogućnost vlastitog samouništenja. Basil, kroz Zorbin govor, sebi objašnjava osnovne “krčmarske strasti” u vezi s Udovicom: “Svi je žele imati i mrze je jer je ne mogu imati”, kaže Zorba. No, Englez je sa svojom pojavom, egzotičnom za selo, može imati. Udovica je pritom simbolički derivat Basilove autoerotičnosti, to jest njegove glavne osobine: narcisoidnosti. Omogućuje mu simboličko kršenje tabua u njegovoj fantaziji, kako bi se on samodokazao kao sposoban i moćan za daljnje pregovore sa zahtjevima super-ega. Značajno je i to da Basil krši tabu u momentu Zorbinog odsustva, kojeg je poslao u grad po građu za rudnik. Basil te kobne večeri pokušava oponašati Zorbin “divlji ples” – manihejski sirtaki – nakon kojeg se ohrabri na koitus. Basil se plesom pretvara da je preuzeo karakteristike ida i tako uzima odmak od odgovornosti za posljedice. Iako može čuditi Basilovo mlako reagiranje na dva centralna traumatična događaja u filmu – kamenovanje udovice i pljačku madame Hortense – Basil je ipak tip Edipa koji ne priznaje krivnju, već je projicira na njemu stranu zajednicu i njena primitivna kulturna pravila. Basil tako reproducira užitak kulturalne uloge narcisiodnog (britanskog) gospodara koji kolonijalnim trofejem upravlja kako mu je volja, bez naknadne grižnje savjesti.