Koliko knjiga!

Romane Osmi povjerenik Renata Baretića, Obješeni Kristiana Novaka i Koljivo Davora Špišića povezuje pomalo bizaran detalj. U Osmom povjereniku i Obješenima glavni likovi, a kod Davora Špišića jedan sporedni lik, imaju iznimno veliki penis. Kod Baretića je ta značajka važna poveznica radnje, neodvojiva od karakterizacije likova, kod Novaka određen začin odnosu među likovima, a kod Špišića tek sporedna pripovjedačka ulica, možemo reći i slijepa.

Već desetljećima, netko bi možda kazao i stoljećima, sjetimo se samo Decamerona, čitatelje takva pojedinost ne može šokirati. Zbog čega je onda ona isplivala baš u tri hrvatska romana-prvijenca na početku dvadeset i prvog stoljeća, a na posredan način je sadržana i u Slamnigovom Toplom zraku, te u jednom od iskaza likova u Mukama Mikulinim Svjetlana Lacka Vidulića?

Veliki penis – signal u moru knjiga

Svi navedeni autori se književnošću, odnosno tekstovima na ovaj ili onaj način vezanima uz književnost, profesionalno bave, i svjesni su knjižne plime koja nas je zapljusnula u posljednjih desetak godina. Kada u Osmom povjereniku, na udaljenom otoku nastanjenom samo starcima, Tonino usred noći jeca stiščući u ruci svoj beskorisni dar, uperen u strop, ali i u nebo, kao pitanje Bogu, moramo pomisliti na autora koji svoj višemjesečni, pa i višegodišnji trud kani baciti u more otisnutih, najvećim dijelom nepročitanih stranica, koje brojni veliki, nešto manji i posve mali izdavači praktično svakodnevno proizvode. Tom autoru zaista treba štap s bijelom krpom koja vijori na splavi, ne bi li je neki brod primijetio na obzoru, niz surovih, do isključenja svake slučajnosti ponavljanih uboda u debelo meso ili jedan impozantno snažan i velik penis da čitateljstvu signalizira svoju prisutnost. Inače mu prijeti sudbina Ludwiga Bauera, koji je vjerovao (a čak možda i dalje vjeruje) da će kvaliteta, koja je u njegovom slučaju neosporna, sama pronaći svoj put, pa se nekoliko puta neprimijećen utapao u tuđim gomilama jeftinog domoljublja, jeftinih zakulisnih uvida, jeftine nove neposrednosti i jeftinog ženskog pogleda na svijet.

Jedan od velikih izdavača, Algoritam, svojim je poslovnim suradnicima na kraju godine podijelio esej Gabriela Zaida pod naslovom Koliko knjiga!, izdan u sklopu Kiklopom nagrađene biblioteke Facta. Iako Algoritam s ponosom ističe produkciju koja teži u smjeru desetak knjiga mjesečno, ovaj esej, napisan 1972., ali dopunjavan, mijenjan i dopisivan do aktualnoga trenutka, gotovo je isprika za tako plodnu godinu, odnosno dokaz da je jedan veliki izdavač svjestan akutnosti problema. U Zaidovoj se knjizi, naime, navodi podatak da broj naslova tijekom novije povijesti raste daleko brže od broja stanovnika na Zemlji. Ni Hrvatska tu nije izuzetak. Što dulje postojeći model opstaje, to se stvari odvijaju učinkovitije. Kada se izdavač agentu javlja trideseti put, njihov odnos je posve drukčiji nego prvi ili drugi put. Isto važi i za odnos izdavač-prevoditelj, izdavač-tiskara, dizajn-tisak itd. Određeni broj stalno zaposlenih u izdavačkom procesu podrazumijeva nužnost određene razine proizvodnje. Neprekinuti razvoj elektronskih medija i pomagala također pripomaže uspješnijoj proizvodnji knjige. Iako uvijek postoji mogućnost daljnjeg poboljšanja, u ovom trenutku u Hrvatskoj knjiga može izaći na tržište potpuno čista. Web i e-mail su u odnosu na ranije drastično povećali mogućnost uvida u dostupni korpus tekstova, što omogućava uspješniji izbor kvalitetnog sadržaja. Lektor, korektor, urednik i dizajner uz podršku raznih programa mogu uobličiti i pročistiti tekst do zavidne razine. Cijeli taj proces autor može iz svog stana pratiti sugestijama i ograničenjima. I, što je najvažnije, svi ti alati ostaju spremni za slijedeću knjigu, dodatno naoštreni spoznajama stečenima ponavljanjem i variranjem procesa.

Nenapisana knjiga prijeti svom autoru

No, s druge strane, konzumenti posustaju. Broj knjižnica se ne povećava drastično, mnoge imaju teškoća s prostorom. Odbijemo li od ukupnog broja demografski ionako sumnjivih Hrvata sve one koji ne znaju, ne mogu, ne stignu ili ne žele čitati, pa pribrojimo li im one Srbe i Bošnjake koji, u pomanjkanju svijesti o tome da je riječ o knjigama na stranom jeziku, posegnu za pokojim hrvatskim naslovom, a pridruži im se i poneki subverzivni Slovenac, te uvijek nostalgična dijaspora, dobit ćemo vrlo konačan korpus potencijalnog čitateljstva, pri čemu čitatelj mnogo češće nije kupac knjige, nego što kupac nije čitatelj. I nakon što oni radikalniji bace Osnove marksizma i Povijest radničkog pokreta u smeće, a oni s više pijeteta ih odnesu u nepovrat tavana ili podruma, u našim stanovima prostor za knjige ostat će ograničen. Baš kao i naše financije ili vrijeme.

Za taj ograničeni ostatak prostora u našim stanovima, mozgovima i dušama, izdavači i knjižari s jedne strane, a autori s druge, povest će bespoštedan boj. Pregrupiranje snaga je već počelo, izdavači se povezuju, prepoznatljivije profiliraju svoj izbor izdanja, u dizajnu nastoje proizvesti ono što proizvođači automobila zovu corporate identity. I nadaju se da publika neće uzvratiti bolnim poukama kao u dva nedavna slučaja. Javna polemika oko nekvalitete prijevoda Da Vincijevog koda nije baš nimalo naškodila traženosti knjige, čak bi se moglo reći da joj je koristila, a Život na visokoj peti Lane Biondić, ilustriran pripadnom cipelom, pokazao je da knjiga ni o čemu može postati bestseler. I jedno i drugo je odraz hirovitosti i nepredvidljivosti tržišta poput našega, na kojemu i najkorektniji projekt, mjeren engleskim, talijanskim ili njemačkim mjerilima, može biti potpun promašaj, a knjiga opterećena ozbiljnim sadržajnim i formalnim problemima uspjeh.

Stiješnjena potrebom da ostvari corporate identity, nenapisana knjiga već prijeti svojemu autoru. Prijeti mu spoznajom da je ona proizvod. A proizvod mora zadovoljiti određene parametre. Dobar dio knjiga piše se opterećen saznanjem da se rade za određenog izdavača, da trebaju izaći prije nekog važnog sajma i pogoditi ukus određenog sloja publike. Luksuz davnih obračuna s političkim ili estetskim neistomišljenicima na nekoliko stotina stranica neće si više moći priuštiti gotovo nitko.

Da bi dobio još jednu priliku, jer rijetki su zadovoljni samo jednom, autor mora biti čitan. I zato moramo razumjeti Kristiana Novaka kada u svojemu prvom romanu starinskom snubljenju publike riječima “dragi čitaoče” za svaki slučaj pridodaje lik koji zabavlja društvo udarajući po stolu golemim penisom.

Komentiraj i ocijeni!

Svoj esej Gabriel Zaid ipak zaključuje optimistički. Smatra da je upravo razvoj tehničkih mogućnosti taj koji knjizi može omogućiti elastičniji pristup tržištu, određeno skeniranje i pilot-projekte umjesto od oka odmjerene naklade u stotinama ili tisućama primjeraka (brojke su prilagođene hrvatskom tržištu, Zaid barata jednom nulom više). I čitatelj ima priliku u tom procesu, suvremenim rječnikom rečeno, interaktivno sudjelovati. Ne samo pasivnim izborom nego i komunikacijom s izdavačem. To je važan dio medijske kulture koji još moramo razviti. Vrlo malo čitatelja rabi opciju “komentiraj” ili “ocijeni”, koju mnogi izdavači imaju na svojim web-stranicama. Reprezentativan uzorak od pedesetak artikuliranih ocjena (dakle, ne samo uobičajeni super! i smeće!) izdavaču može biti dragocjen. I ne treba ni na trenutak pomisliti da ih urednici ne čitaju, jer odraz vlastita rada, u svjetlu bojazni za buduću egzistenciju, svatko žarko želi vidjeti. I na njega, na istom tom web-siteu, odgovoriti.

Ako i autor neke buduće knjige zaviri u takvu prepisku, njegov oklop determinanti bit će potpun. Mnogi će reći da slobodno stvaranje u takvim uvjetima nije moguće. No mnoga velika djela, poput Bachove Umjetnosti fuge, renesansnih slika ili Shakespeareovih drama, pokazuju da pritisak pravila, ćudoređa, publike i naručitelja mogu tvoriti korzet discipline u kojemu će upravo kreativnost stvaranja na suženom prostoru i suvremenoj i kasnijoj publici biti najdojmljiviji aspekt.