U kontekstu ionako medijski slabo praćene rasprave o “restrukturiranju“ hrvatske znanosti i visokog obrazovanja, studentski stručni časopisi posve su nepoznata i nezasluženo zanemarena tema
Promjene pravilnika o znanstvenim zvanjima, poljima i granama, kategorizacija časopisa i znanstvenika ždrijebom prepisivanja španjolskih pravila, netrpeljivosti na liniji društvenih i humanističkih naspram tehničkih i biomedicinskih faksova, vrtoglavi tihi rast školarina i udjela studenata koji ih plaćaju, osobito u ovoj prvoj skupini (gotovo 50% studenata društvenih znanosti1), razni zelenike i mister chanceovi koji ucjenjuju sustav svojim odlaskom iz pješčanika ako se igra ne odvija kako baš oni hoće, Nacionalno vijeće za znanost i čuđenje u svijetu koje je odnekud tresnulo na planetu Zemlju, anonimni napoleoni svih fela u svim redovima koji bruse jezike na raznim vijećima čekajući puč i objavu svog genija hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju, studentski plenum na Filozofskom 2013. koji hrabro ustraje u svojoj inačici direktnodemokratskog društvenog eksperimenta iako se tamo pojavljuje deset ljudi, pa se ta činjenica slično Milanovićevom i Lekinom objašnjenju slabog prolaza SDP-a u županijama tumači neadekvetnošću elektorata (studentskog tijela), a ne vođa, sveučilišni studentski zbor kojemu eksperimenti nisu ni na kraj pameti, nego fina konzervativna šetnja utabanim stazama klijentelizma i oportunizma, ljudi s HAZU-a koji u ovoj seriji važno statiraju, nemajući valjda dovoljno drskosti za nametanje u svojoj statutom propisanoj važnoj ulozi, svakakvi drugi sukobi niskog intenziteta u polju visokog obrazovanja, kako je Vesna Pusić običavala opisivati političko stanje u regiji - sve to uokvireno u dugu trakavicu koja se zove “novi zakoni“.
Ako je sve nabrojano široj javnosti koja svoju kavu ne ispija pred kakvim fakultetom slabo poznato i malo važno, ovo čemu ću se ovdje ukratko posvetiti čista je opskurnost, J. L. Borgesov izmišljaj: studentski časopisi. Ako su sveučilišni profesori, navodni društveni autoriteti po naravi svojih titula i dobi, u donošenju regulatornog okvira i strategije razvoja znanosti visokog obrazovanja, zatim pri evaluaciji samog znanstvenog rada te pri raspodjeli sve manjeg kolačića javnog novca, tretirani kao mali đaci kojima službenici Ministarstva moraju objašnjavati što su europski trendovi, tranzicija i izvrsnost, onda su studenti dovoljno ludi da prijavljuju časopise, istraživanja i simpozije na natječaje za djelić djelića tog kolačića slijepa neprilagođena grančica društvene evolucije, ili su pak obična statistička greška. Slobodno preskoči, dragi čitatelju, ako si u potrazi za sadržajem vrijednim makar i usputnog prepričavanja u društvu. Studentski časopisi tema su zanimljiva samo za mazohiste i ljude opasnih namjera spram svojih živaca.
Konjunktura i preživjeli danas “Imaš genijalan broj časopisa u rukama, a nemaš para da ga objaviš, pa ideš okolo i moliš“, zgodno svoje višegodišnje iskustvo u uređivanju časopisa Kluba studenata sociologije Diskrepancija sumira Marija Gašpar. Zvuči poznato, zar ne? Samo umjesto “broj časopisa“ upišite “projekt civilnog društva“ i dolazi se do zaključka da je priča sa studentskim časopisima samo dio protežnijeg totaliteta stare gologuze “levičarske“ jalnuško-diletantske priče u Hrvatskoj, priče koja bi se u poštenom obrazlaganju morala dotaknuti i debljeg društveno-humanističkog kraja regulatorne batine u znanosti i visokom obrazovanju.
Ilustracije radi, Filozofski fakultet je u “zlatno doba“ studentskih projekata (riječima mog sugovornika iz Međunarodne udruge studenata povijesti), od 2004. do 2007. godine raspodjeljivao nešto manje od 145 000 kn svake godine zaista izvrsnim studentima koji su se znanošću, istraživanjem i praktičnim radom htjeli baviti i posve izvan kurikuluma studija, nažalost siromašnog takvim sadržajima. Grad Zagreb također je imao respektabilan natječaj za studentske projekte. Odsjeci na fakultetu i sami su poprilično pomagali svoje studente u nečemu što bi se moglo nazvati samoobrazovanjem. S tim da se ta “konjunktura“, čini se, počela začinjati još u proklinjanim mračnim devedesetima, djelomično javnim novcem koji se nije naslanjao na javni dug – iz današnje perspektive potonja sintagma zvuči kao neka zaboravljena pretpotopna životinja.
A onda je kasnih dvijetisućitih, već debelo na europskom putu svekolikog društvenog napretka, Grad gotovo odjednom zatvorio svoja vrata studentima. 2010. godine sveučilišni Studentski zbor, bez čijeg obola ova priča ne može proći, na svom je natječaju odbio svih 12 projekata studenata Filozofskog fakulteta, uz malo vjerojatno obrazloženje da su baš svi imali nepotpunu dokumentaciju. U siječnju 2011. godine na Filozofskom se dogodilo cjenkanje kakvog se ne bi posramili najbolji bazarski trgovci. Pregovarački tim dekana i prodekana ponudio je 30 000 kn od početnih spomenutih 140-ak tisuća. Kriza, rekoše dekan i prodekani, usto je te godine izboren diplomski studij oslobođen od školarina, a studentima se mora negdje uzeti. Došlo se do 80 000 kn, od čega 24 000 kn za 7 studentskih časopisa prijavljenih na natječaj. Od tada nadalje “digitalizacija“ i “suvremeni trendovi u znanstvenom izdavaštvu“ formule su koje kratko odsijecaju bilo kakvo bezobrazno žicanje za luksuz časopisa tiskanog u nakladi od nekoliko stotina primjeraka koji se može drsko besplatno dijeliti zainteresiranim kolegama i profesorima na raskalašenim studentskim promocijama i simpozijima. Pa što vam je, danas svi imaju Kindle ili im nije problem satima buljiti u ekran u slobodno vrijeme.
Uzdaj se u se Dosta sad s “antiprotivnošću“, jalnuškim kukanjem i plodovima gnjeva. U ostatku teksta nastojat ću govoriti o lijepim stvarima, koliko mi zbilja dopusti: plodovima samoobrazovanja čiji je bitan dio rad na spomenutom časopisu Diskrepancija. To nije anegdota, nego ilustracija korisnosti svih studentskih časopisa u većoj ili manjoj mjeri, ako se u skladu s duhom vremena želimo utilitarno izražavati. Dakako, jedino na čitatelju ostaje da procijeni jesu li taj i slični studentski časopisi vrijedni javnog novca ili ne.
Razgovarajući sa studentima koji su radili na časopisima Filozofskog fakulteta (Diskrepancija – sociolozi, Čemu? – filozofi, Pro tempore – povjesničari, K - komparatisti), dobivao sam manje-više slične, nadahnute i raznježene odgovore. Korisnost (najšire shvaćena) rada na studentskim časopisima može se i ovako ukratko raščlaniti: stručno samoobrazovanje, iskustvo praktičnog administrativnog rada (prijave projekata na natječaje, vođenje financija i sl.), razvijanje osjećaja odgovornosti u radu, stvaranje buduće profesionalne zajednice i uvid u realno (ne)funkcioniranje javnih i privatnih subjekata koji imaju bilo kakve veze s izdavaštvom i nakladništvom. Pritom ove koristi nisu tek vrijednost dodatno “nakalemljena“ na studij, poput nekog korisnog hobija koji se svodi na proširivanje naučenog kroz formalno obrazovanje, ili zgodne “reckice“ u životopisu koja možda zapne za oko poslodavcu, mjeri svih stvari: rad na časopisima za većinu je mojih sugovornika predstavljao posve samosvojan, važan i lijep korak na putu svog osobnog i profesionalnog razvoja, koji ima i nezanemarive mikrosocijalne učinke. Možemo ih suho nazvati stvaranjem socijalnog kapitala kojim se mogu okoristiti i naredne generacije studenata. To je nešto što studij sam po sebi nije kadar stvoriti već po svojoj formalnoj naravi, ma koliko dobro bio organiziran ili bogat sadržajima i motiviranim profesorima.
“Moje iskustvo studiranja bilo bi znatno siromašnije da nije bilo studentskog kluba, osobito kad je riječ o časopisu… Naše rasprave oko tekstova koje ćemo prevoditi i studentskih radova koje ćemo odabrati bile su mi zanimljivije i bolje od seminara. Naučila sam recenzirati radove s kolegama i jasno vidjela svoj napredak u kvaliteti i brzini svog iščitavanja i prosuđivanja kvalitete stručne literature. Pretraga stranih baza znanstvenih časopisa, selekcija tekstova za prijevod, uređivanje, čak i grafičko oblikovanje o kojemu ništa ne bih znala inače. Da ne govorim da sam puno više znala o područjima koja su bila temati časopisa, više nego što bih mogla saznati oslanjajući se čak i na čitav popis literature s kolegija na faksu. Studenti čije smo radove recenzirali i uređivali, a koji su pokoji rad objavili i u razmjerno uglednijim stručnim časopisima, bili su vrlo ugodno iznenađeni kvalitetom i opsegom naše povratne informacije, odnosno kritike – na tako nešto u “službenoj“ produkciji i nisu baš nailazili.“ Moja je sugovornica iz Diskrepancije, časopisa istoimenog kluba studenata sociologije tako opisala svoje stručno samoobrazovanje kroz rad u časopisu.
Neplaćeni, ali i neotuđeni rad Sugovornik s iskustvom rada na studentskim povjesničarskim časopisima (domaći Pro tempore, međunarodni Carnival) rekao je slične stvari, složivši se s prvom sugovornicom i u naglašavanju koristi od iskustva u administrativnom radu – pisanje i prijavljivanje projekata, koje nam se, uzgred rečeno, sada u kontekstu ulaska u EU nadaje kao novi nacionalni sport. Vođenje financija, aktivnih i hladnih pogona udruga, susreti s “oskudizmom“ u javnim institucijama i nepovjerljivošću privatnih subjekata poput tiskara i tvrtki eventualno spremnih na donacije – onaj gadni kapitalistički svijet u kojemu svi moramo plivati, htjeli mi to ili ne, i obilato preuzimati odgovornost za svoje postupke čije posljedice prečesto ne ovise o nama, koliko god nekome možda bila draga pomisao o alternativi suvremenoj domišljatoj ideologiji individualizma u društvu u kojem je prosječna individua sasvim nemoćna. Riječ je o svojevrsnom izlasku iz okrilja “staklenog zvona“ studiranja i studentskog života, relativiziranju i proširivanju jednog okvira svakodnevice koji naprosto nije sročan s redovitim praksama u ostatku društva. Na stranu sad to što je pod tim “staklenom zvonom“ sve tjesnije i neugodnije, ako se sjetimo poraznih rezultata na ovim stranicama već spominjanog istraživanja o studentskom standardu u Hrvatskoj2.
Resursi kojih za razliku od ostalih ne nedostaje u tim mladim godinama su idealizam i spremnost na neplaćeni rad iz ljubavi. Doduše, često tako studenti sami sebi ruše cijenu, čak i dugoročno – na taj se samoorganizirani neplaćeni, ali i neotuđeni studentski rad nadovezuje onaj paradoks nametanja vrijednosti intrinzične motiviranosti za otuđeni rad u korporativnoj kulturi, paradoks nad kojim kapital naspram rada već dugo trlja ruke i koji se manifestira kroz neplaćene, a zapravo prisilne prekovremene sate. Međutim, “rad za kikiriki“, kako se taj paradoks zove u narodu, neminovan je i možda je ipak dobro što neki studenti prije diplome na vlastitu inicijativu hitaju okusiti tu blagodat svekolikog napretka. Zato da im ta blagodat ne bude preveliki šok, ali i zato što će uvijek imati na umu mogućnost drugačijeg rada, čiju korist radnik neposredno vidi i osjeća. Teško se sjetiti boljeg primjera za to nego što je aktualan i zanimljiv broj studentskog časopisa sa stručnim preokupacijama iz kojih bi i poneki profesori imali što naučiti.
Reklama za kraj Za kraj, mogu samo bezobrazno iskoristiti priliku i preporučiti čitateljima novi broj časopisa Diskrepancija koji uskoro treba izaći iz tiska u velebnoj nakladi od 200 primjeraka zbog čega će živućim bakama i djedovima mnogih autora i autorica biti uskraćena prilika da na policu stave uradak svog unučića, studentića nekakve sociologije, socijalnog rada, što li već. Temat broja koji će dakako biti dostupan na Internetu u najširem se smislu tiče nezaobilaznih momenata iz ove priče o studentskim časopisima u žrvnju svijetle europske budućnosti: sociologija ekonomije. To je jedan u nizu sitnih nagovora na razmišljanje o suvremenoj ekonomiji, drugačije od “službene krizologije“, koja se nerijetko zna svisoka obrecnuti na neadekvatnu radnu snagu koja ne grbi leđa pod dovoljno oštrim kutem. Eto, urednici, suradnici, domaći i prevedeni autori u novom broju studentskog časopisa vraški su se potrudili opravdati gore navedene lijepe epitete, zamislivši da mogu temeljem svog bitnim dijelom samostečenog sociološkog obrazovanja empirijski i teorijski propitati “dominantnu ekonomsku paradigmu“, riječima Josipa Ivišića i Dore Levačić, autora uvoda u temat. Sami procijenite je li to vrijedno pola promila poreza koji ste izdvojili za studentske časopise prošlog mjeseca, ako ste nekim čudom zaposleni u ovoj “dominantnoj ekonomskoj paradigmi“.