Grupa autora  

Koliko vrijedim – od valorizacije do plesa

Projekt Koliko vrijedim – od valorizacije do plesa bavi se procesima valorizacije u području suvremene umjetnosti s fokusom na specifičnosti uvjeta produkcije i mehanizama distribucije u području suvremenog plesa. Valorizacija je mišljena kao širi metodološki alat u odnosu na međuovisnost ekonomskih i estetskih logika valorizacije. Početna točka je empirijsko istraživanje u svojevrsnom konstruiranom radnom kontekstu, a obuhvaća teme uvjeta rada, edukacijskih procesa, tokova prihoda te funkcioniranja osobnog simboličkog kapitala na tržištu umjetnosti.

U tekstu The Art of Capital: Artistic Identity and Paradox of Valorisation, teoretičar Benjamin Noys predlaže tezu paradoksa valorizacije umjetnika i umjetničkog rada u kojoj kaže da je umjetnik s jedne strane najkapitalističkiji subjekt; onaj koji utjelovljuje dominantne trendove suvremenog kapitalizma: elastičnost, fleksibilnost, mobilnost, promjenjivost;  umjetnik je neupitna figura reprezentacije suvremene radne snage. S druge strane, umjetnik je najnekapitalističkiji subjekt; onaj koji se opire ekstrahiranju vrijednosti putem alternativne vlastite valorizacije koja nikad neće moći biti sadržana u kapitalističkoj logici – umjetnik predstavlja odvajanje valorizacije od kapitala, predlažući drugu vrstu vrijednosti odvojenu od diktata komodifikacije.

Koristeći nekoliko različitih radnih i analitičkih okvira, primjerice produktivni i neproduktivni rad, fiskalnu logika mjera štednje, (de)komodifikaciju javnog dobra, funkciju umjetnosti kao javnog dobra, ideološke specifičnosti umjetničkog tržišta rada itd., grupa autora pokušala je otvoriti pitanje kako se navedene teme reflektiraju u finalnim estetskim i umjetničkim odlukama.

Projekt Koliko vrijedim – od valorizacije do plesa okupio je skupinu umjetnika u sastavu Nino Bokan, Selma Banich, Sandra Fijan, Vesna Rohaček, Darko Japelj, Ana Kreitmeyer, Irena Mikec, Petra Milojković, Melita Spahić, Zrinka Užbinec i Ana Vnučec, koji su se kroz svoje pojedinačne primjere i reakcije bavili procesima valorizacije u području suvremene umjetnosti s fokusom na specifičnosti uvjeta produkcije i mehanizama distribucije u području suvremenog plesa.

Prvi katalog reakcija

- događa se minimalizacija volumena izričaja zbog nedostatka sredstava

- dolazi do smanjenja forme, smanjenja broja sudionika, smanjenja produkcijskog volumena

- u datim okolnostima imam jasnije definiran odgovor na pitanje spram koga postavljam svoj rad, tko će taj rad percipirati i valorizirati (u širem smislu)

- jača svjesnost o kontekstu u kojem rad stvaram i prikazujem

- bitna je svjesnost o volumenu gledatelja do kojeg rad dopire

- stvara se jasno opredjeljenje za jezgru onoga čime se želim umjetnički baviti. U trenutku u kojem raspolažem s minimalnim uvjetima sredstava za rad jasnije mi se kristalizira jezgra rada, jezgra onoga što želim postaviti kao umjetničku izjavu

- dolazi do promjena dinamike vremena za rad. Rad postaje zgusnutiji, koncentriraniji. Iako se mučim s kratkim vremenom procesa rada ta situacija nekad ima afirmativne nuspojave 

- borim se s problemom “uskog grla“. Nemogućnost većeg produkcijskog tima stavlja me u poziciju gdje postajem samoodgovorna za procesuiranje svake pa i najmanje odluke

- ulažem veliki dio vlastitih prihoda u daljnje obrazovanje i specijalizaciju u područjima koja me zanimaju i za koje smatram da bih htjela biti u toku

- predajem ples polaznicima tečaja i odlučujem se za onaj tip materijala kojeg smatram esencijalnim iako vidim da drugi pedagozi vode popularnije ili komercijalnije satove

- primjenjujem različite modele self-sustainabilityja. Radim različite poslove kako bih omogućila vlastitu financijsku konstrukciju što mi onda omogućava bavljenje umjetničkim projektima koje želim raditi. Pokušavam naći vremenski i sadržajni balans između svih tih stvari

- smatram duboko esencijalnim pitanje Što je ples? Smatram da je to pitanje koje dolazi prije svih ostalih pitanja i želim osvijestiti nužnost njegovog odgovora ili barem razgovora o tome. Često kada govorimo o plesu ne govorimo svi o istoj stvari, tj. često smatramo da dijelimo taj pojam, no utvrđujem uvijek iznova da to nije tako. Možemo razgovarati od valorizacije do plesa, no mogli bi krenuti i drugim putem: od plesa do valorizacije

- recentno otvoreno pitanje na sceni su kvalifikacije za umjetnost

- želim otvoriti temu solidarnosti i etike u plesnoj zajednici kao bitnu strategiju rada

- diplomirala sam plesno obrazovanje u inozemstvu i razumijevam pojam plesa na način koji sam razvijala tijekom obrazovanja i na način koji mi je posredovan obrazovanjem. Sada sam godinu dana nakon diplome i trebat ću neko vrijeme dok ne počnem razumijevati kako da sklopim svoj način daljnjeg prakticiranja plesa

- okupirana sam pitanjem Što je profesionalnost? Koje su točke profesionalnosti?

- razlikujem kvalifikaciju za umjetnost, kvalifikaciju za vještinu i kvalifikaciju za pedagogiju

- moj izlazak iz lokalnih okvira i odlazak u drugačiji sklop razumijevanja umjetnosti okusila sam odlaskom na audiciju Jana Fabrea. Ostala sam negativno iznenađena tim iskustvom te sam tada razumjela koliko je moje shvaćanje etičkih i radnih principa utemeljeno, za mene osobno puno smislenijim pristupom radu u kolektivu kojeg radim (badco.) i organizaciji (eks-scena)

- imam veliki problem s rokom trajanja izvedbenog rada koji je jako kratak. Teško mi je, a povremeno i nemoguće biti konstantno u poziciji proizvodnje novog, bez mogućnosti da neko duže vrijeme afirmativno koristim rad koji je već nastao. To me troši i iscrpljuje u svakom pogledu

- u stalnoj sam frikciji sa sustavom u svim njegovim segmentima, stalno se lomim sa sustavom

- htio bih imati prostora za polivaletnost vlastitog izričaja

- odbijam postati žrtvom situacije. Situacija u kojoj bivam i radim ovdje je kontinuirano u nagriženom stadiju propadanja. Stadij konstantnog truljenja. Želim razumjeti tu situaciju bolje i želim naći strategije bivanja u njoj bez da me uništi

- nekad osjećam licemjerje male sredine u kojoj radim, u kojoj je skoro pa sramotno raditi nešto drugo, neki posao za preživljavanje, što se, osjećam, smatra znakom neuspjeha ili propasti u umjetničkom području

- odbijam biti u poziciji umjetnika onako kako ga percipira društvo u širem smislu. Umjetnik koji se percipira kao parazit, koji je time moralno sumnjiv, onaj koji samo troši, a ništa zapravo ne stvara. Ne želim da me se tako razumijeva. Koja je to instanca koja će mi pomoći u afirmaciji moje stvarne društvene vrijednosti, onako kako je ja vidim? Ne zbog toga jer to brani mene samog, nego jer i sam vjerujem u tu vrijednost – inače se ne bih ovime bavio

- imam problem s time da me matični ansambl prisiljava da stavljam njegove inicijale u zagradu pored mog imena, u svim ostalim projektima u kojem sudjelujem. Razmišljam što to znači u nekom širem umjetničkom smislu, da li je pitanje mog identiteta pitanje ansambla koji me redovno plaća. Gdje je područje mojeg vlastitog identiteta?

- nadovezala se i tema stavljanja kratice države u zagradu kad nastupamo na festivalima kao tip kategorizacije ili kontekstualizacije via nacije.

Drugi katalog reakcija

- zanima me plesač kao izvedbeni entitet u odnosu na plesača kao autora

- zanima me profesionalna formalna i neformalna kvalifikacija

- vraćam se na temu truljenja

- zanima me koja je dodatna vrijednost velikog skupa različitih vještina koje posjedujem i koje sam naučila kroz ove godine, da li je to vrijednost u umjetničkom smislu, koji bi se tip transfera mogao odviti kako bi to postala vrijednost i u nekom širem smislu

- koja je moja osobna odgovornost u iscrpljivanju hiperprodukcijom i da li postoji. Na to se nadovezuje pitanje tzv. treće instance odnosno kulturne politike. Koja je moja relacija s trećom instancom, gdje su moguće točke djelovanja. S obzirom da se kao scena od 2007. godine bavimo kulturnim politikama, osjeća se potreba novih pristupa tematici

- zanima me što čini profesionalca – tko je profesionalac

- zanima me razlika između vremena kojeg ulažeš u daljnji razvoj i neplaćenog rada

- financijska uvjetovanost i neuvjetovanost – tzv. osobni sustainability paket

- gdje je to mjesto okupljanja zajednice, mjesto koherencije, sindikat?

- zanima me pitanje centra i periferije, pitanje jakog centra i slabe periferije, gdje su plesne favele

- zanima me samoodgovornost u umjetničkom i društvenom smislu

- pitanje sustava odlučivanja i artikulacije kontra-prijedloga, gdje je to mjesto

- zanima me edukacije publike, širenje publike, hiperprodukcija koja raspršuje publiku

- nedovoljna vidljivost jako mladih umjetnika, prisilno bavljenje autorstvom zbog nemogućnosti opstanka isključivo izvedbenim angažmanom

- pojam hibridnog izvođača

- što je ples publici koja nas gleda? Što je ples publici koja nas ne gleda?

- koliko sam uložila u svoj rad, obrazovanje, umjetnički rad? Koja je to vrijednost, gdje se ona artikulira?

- kako stvoriti kontinuitet rada

- da li postoji inherentna potreba za izvedbenom umjetnošću

- problem valorizacije i same plesne povijesti, one recentnije i one dalje

- proizvodnja solidarnosti i odgovornosti

- odgovornost koja je uvjetovana beskompromisnošću na koju bi svatko trebao sam pristati

- razlika između autorstva kao financijske nužnosti i autorstva kao umjetničke potrebe

- kako se problemi plesne zajednice mogu artikulirati unutar logike gradskog proračuna

- nove strategije za emancipaciju plesa kroz praksu plesa

- ples kao društveno-ekonomsko-osobna praksa

- što je doista bitno u plesu, što se treba valorizirati, u smislu prepoznati i vrednovati. Što razmatramo kao potencijalno značenje?

- koje su druge vrijednosti zbog kojih si postavljam pitanje Koliko vrijedim? Koje su to vrijednosti zbog koje mogu produbiti koncept bilo koje prakse?

- pitanje jezika i terminologije kojim govorimo o plesu. Razrada već postojećeg kanona. Razvoj jezika i terminologije koji ide dalje od konvencije.

- pasivnost u razvoju drugačijih strategija prezentacije umjetničkog rada

- promatranje svih problema uzimajući u obzir treću instancu (onu širu kulturno-političku) dat će različit odgovor. Odgovor je različit ako se problemi promatraju iz različitog konteksta. Uzimanje u obzir trećeg konteksta i tada kada nije dio potencijala, potencijala trenutnog rješavanja problema.

- u novim instancama financiranja rada, pri tome se misli na projekte financirane putem različitih EU fondova: svojevrsna prisilna mobilnost i prisilno umrežavanje na transnacionalnoj razini koje dugoročno slabi lokalnu razinu rada. U tom smislu, kreiranje strategija koje primarno biva inicirano iz zemalja centra koje ne dijele iste probleme kao zemlje periferije. Što to znači za umjetničku proizvodnju i koje su strategije razvoja.

- trenutna regresija pojma izvedbenog rada, vraćanje nekoliko koraka unatrag prema konzervativizmu, kanonizaciji, estradi, ekspresiji. Programatska regresija i konkretnih prostora u kojima se izvodi ples i kazalište. 

- kazalište nije za svakoga. Kazalište jest za svakoga. Diskusija.

- potreba za stabilnijom repolitizacijom umjetnosti umjesto sprege mainstream medija i plesa

- stvaranje novog povijesnog i umjetničkog kanona

- zbog čega je toliko očigledan jaz u percepcijskim očekivanjima između dramsko-kazališne i plesne publike?

- pitanje prisile da ostaneš vječni adolescent bivajući umjetnikom. Gdje je područje afirmacije odraslog izvedbenog umjetnika i autora?

- potreba stvaranja baze podataka ili opsežne arhive plesnog autorskog i izvedbenog rada na državnoj razin