Kolona

Nad prihvatnim kampom Ministarstva generacijske solidarnosti spustila se tiha večer. Filipu se činilo da je svoju tišinu navukla preko starih tijela što bez riječi sjede i blaguju po uredno složenim stolovima u dvorani Posljednje večere. Kada je jutros stigao u kamp, mislio je da će ga buka zapomaganja i plača izludjeti. S olakšanjem je promatrao kako bolničari odvode one najslabije na koktel sedativa. Vraćali su se poput starih amfora. Prazni i tihi. Oni koji su se pomirili s činjenicom da nisu među pet posto odabranih za odgodu, što zbog stvarnih razloga, što zbog toga jer nisu bili dovoljno bogati, s empatijom su gledali na te ljušture. On ih je gledao s krivnjom.

Kada ga je prije četrdeset godina njegov mentor pozvao da radi s njim na zakonu o humanom umirovljenju, nije razmišljao o svojoj posljednjoj večeri. Slijepo je vjerovao da čine dobro čovječanstvu. Uostalom, bio je mlad i svijet je čekao da ga Filip osvoji. Tko je tada imao vremena razmišljati o smrti? Bila je to prilika koja se ne odbacuje. Bio je ponosan što je njegova teza o produktivnosti osobe postala jednim od članaka zakona, koji kaže da svaka osoba starenjem postaje neproduktivna, a neproduktivnost je nepoželjan trošak. Čak je bio prisutan na prvom umirovljenju i uvjeravao starce da to rade za opće dobro. Za dobro svoje djece i unuka. Čovječanstvo raste, Zemlja ne! Sjetio se mirisa koji ga je proganjao tog dana. Mirisa starosti. Mirisa koji danas nijednom nije osjetio. Mirisa koji je s godinama postao dio njega.

Vrteći posljednje zalogaje po tanjuru, sam za stolom u kutu, čekao je da se dvorana isprazni. Za jednim stolom neki se starac počeo tresti, a zatim je razbacao sve sa stola, vičući kako je još vitalan i kako prokleta vlada zarađuje na njegovoj nesreći. Kako je prodao kuću, ali im to nije bilo dosta da mu odobre odgodu. Krenuo je bijesan prema vratima. Trebala su trojica bolničara da ga smire i odvedu. Još jedan koji nije izdržao, pomisli Filip. A duga ih noć dijeli od jutra. Filip nije imao kuću koju bi prodao. Bio je hedonist. Sav je novac potrošio na sitne užitke, koji su mu iscijedili ugled i potrošili tijelo.

Filip je spustio pogled na tanjur. Ne bi mu bilo ugodno da ga netko prepozna. Da ga netko od ovih sedamdesetogodišnjaka prepozna, zanijekao bi ono na što je kao mlad bio ponosan. Kad se dvorana ispraznila, Filip ustane i teških koraka ode do sobe u kojoj se nalazio krevet s njegovim brojem. Više nije imao ime. Samo broj s narukvice koja je žuljala njegovo desno zapešće. “Kad navršiš sedamdesetu, gubiš ime”, riječi su što ih je uz smijeh izgovorio pred svojim kolegama prije četrdeset godina, kada su odlučili starcima brisati imena. Lakše je uspavati broj nego ime. Večeras mu te riječi žuljaju zapešće, a smijeh mu ne da zaspati.

U sobi je već bio mrak kad je Filip došao. Svi su ležali pa se Filip na prstima došulja do svojega kreveta. Legavši, zapitao se spava li itko od ovih staraca? Znao je da on neće. Posljednjih noći redovito ga posjećuje krivnja. Propituje njegovu prošlost. Kada je danas vidio tu masu staraca, osjetio se odgovornim za smrt svakog od njih. Zato je čitav dan proveo spuštene glave. Ne zbog nemogućnosti izlaza iz situacije, već zbog stida. I težine krivnje. U jednom je trenu poželio da može vratiti vrijeme unatrag. No unatoč svim tehnološkim dostignućima čovječanstva, Zemlja će se uvijek u istom smjeru vrtjeti oko sunca.

U neko doba noći Filip napokon zadrijema. U snu je mrak bio gušći. Najednom taj mrak prekine mnoštvo očiju nad njim. Nije vidio lica. Samo oči što svijetle. Pokušao ih je otjerati od sebe. Gurao je prste nasumce u te oči. No kako bi se jedno zatvorilo, dva nova bi se otvorila. Po prvi put osjeti strah. Probudi se podignutih ruku. Znojan.

Uplašen snom, ustane iz kreveta i istrči iz sobe u dugi, bijeli hodnik. Neko je vrijeme nervozno šetao hodnikom očekujući dolazak bolničara i umirujući koktel. No očito su spavali jer nitko nije dolazio. Tišina je pogodovala strahu i on je bivao sve veći, baš kao i nemir.

Ne mogavši pobijediti u borbi sa strahom, poželio je pobjeći. Otrči do velikih bijelih vrata što su ga dijelila od života. Bila su otključana, no Filip je znao da će se droidi aktivirati i zapucati na njega čim izađe noseći tu prokletu narukvicu. Treba je nekako skinuti. Probao je prstima, ali čvrsto je plombirana i tijesno pripijena uz zapešće. Ne ide. Probao bi i zubima, ali ih više nije imao. Gledao je velika bijela vrata, a strah ga je tjerao na razmišljanje.

U toj groznici straha padne mu na pamet da si odsiječe ruku. Bolje živjeti bez jedne ruke, nego umrijeti s obje. Samo gdje da nađe sjekiru? Ili neki nož? Kratko razmisli i sjeti se kuhinje. Otrči do dvorane Posljednje večere i ode do vrata koja su vodila u kuhinju. Bila su zaključana. Nekoliko se puta zaletio ramenom u njih, no bez uspjeha. Pokušao je odvaliti stolicu pričvršćenu za pod i njome razvaliti vrata. Bijesno ju je tresao sve dok se staro tijelo nije iscrpilo. Tresao se klečeći na podu dvorane. On je star. Neproduktivan. Beskoristan.

Mada nigdje nije bilo prozora, znao je da će uskoro svanuti. Starci se bude prije sunca. Uskoro će sa ostalima stati u kolonu ispred ambulante. Trebao bi se vratiti. Ustao je, oteturao do sobe i legao na krevet. On je star. Strah se opet pretopio u težak osjećaj krivnje. On je beskoristan. Ne može pomoći ni sebi, a kamoli svojoj generaciji. On je neproduktivan i uskoro će dobiti injekciju, tješio se. I sve će prestati postojati. On i svi ovi starci oko njega. Težinu krivnje s njegovih ramena podići će njegov posljednji dah.

Bacio je pogled na susjeda s desne strane. Klečao je pored kreveta moleći se. Tiho. Nije čuo riječi njegove molitve. Samo je vidio sklopljene ruke i usne što se miču. On barem ima Boga. Susjed s lijeve strane pisao je pismo svojima. Činio se hrabar. Pogledao je na dlanovnik što je ležao na ormariću pokraj njegovog kreveta. I on bi možda pisao da ima kome. On je sam. Njega se od sutra više nitko neće sjećati. Možda se zato tako čudno osjeća.? Možda to što osjeća nije krivnja? Možda ono nije bio strah? Možda je to tek bojazan od susreta s prazninom na kraju putovanja? Uzeo je dlanovnik tek tako da nešto zapiše, da nešto ostavi iza sebe.

Evo što je zapisao:

Dok je grad oblačio zoru,

a vlaga se lijepila na prozore,

stara su tijela formirala kolonu

izmjenjujući samo nestrpljive pokrete.

Jedno se staro lice stidljivo nasmije

očima što vide dalje od svijeta.

Čemu se smiješ, starče?

Mislima što žele natrag.

Čega se sjećaš, starče?

Proljeća.

Čega se bojiš, starče?

Kolone! Kolone se bojim.

Reče i zapleše valcer,

pjevajući :

Kolone,

Kolone,

Kolone se bojim!

Ante Ivančir rođen je 1974. u Supetru na Braču. Piše priče i pjesme. Ova kratka priča prvi mu je objavljeni rad, a nastala je na Fantastičnoj (m)učionici, radionici kreativnog pisanja Darka Macana u društvu za znanstvenu fantastiku SFera