Ponovno prosvjeduju. Jedno za drugim, u parovima ili sami, u dugačkoj koloni idu preko rive. Više ih se ne može ni raspoznati, čiji su, kojoj firmi pripadaju, odnosno kojoj su pripadali, to je ispravna formulacija, rečenicu treba izreći u prošlom svršenom vremenu, jer čiji god bili, njihova firma više ne postoji, ne posluje, u stečaju je, ili je likvidirana. Da je drugačije, onda bi štrajkali, radnici štrajkaju, a kako firma ovih koji prolaze preko rive, točno ispred Šimuna koji sjedi na Bobisovom štekatu i uz veliku kavu s toplim mlijekom gricka punč kocku, dakle, kako njihova firma više ne postoji, tako ni oni više nisu radnici, već nezaposleni i jedino što im preostaje je prosvjedovati, štrajk za njih više ne postoji kao mogućnost.
Nemaju nikakvih obilježja na sebi koja bi ih povezala s točno određenom ugaslom kompanijom, tako da bi u pitanju mogli biti radnici bilo koje od u posljednje vrijeme u negativnom kontekstu spominjanih tvornica – Dalmatinka, Uzor, Jadrankamen, Dalmacijavino, Željezara – baš ni po čemu se ne može zaključiti tko su. Možda bi poruka bila jača, jasnija bi bila sigurno, da su napravili nekakvu distinkciju, da su na primjer na rukave zašili nekakav grb žive boje, oznaku firme za koju su radili, bilo što čime bi se istaknuli i što bi omogućilo da se ne miješaju s ostalim narodom koji je u uobičajenoj subotnjoj šetnji preko rive. Ovako se Šimun bezuspješno trudi pronaći nekakav simbol, neko poznato lice koje bi mu otkrilo, aha, to su ti ljudi, ali što se više napinje da ih raspozna, to su mu sve veći stranci, njihovi životi i sudbina sve su mu dalji.
Došli su iz smjera luke, možda da to uzme kao relevantan podatak koji će mu otkriti identitet nepoznatih prosvjednika, da se bar donekle može identificirati s njima, suosjećati, pomoći im nositi transparente, pružiti im podršku, jer da potapša obične neznance s kojima se, da sazna tko su, možda uopće ne bi slagao i ne bi odobravao to što čine, jer prosvjeduju bez razloga, takva blamaža ne pada mu na pamet. Šimun žličicom pokupi pjenu s vrha kave i odlomi komad punč kocke pa ga pohlepno strpa u usta i sažvače kao što je vrijeme sažvakalo prosvjednike koji u naizgled beskonačnoj koloni ne prestaju navirati i progutalo im stare tvornice od kojih su ostali samo kosturi praznih hala i golemi dugovi.
Čak ni transparenti koje nose ne otkrivaju tko su. Poruke ispisane na njima podjednako pripadaju svima, kao što i ovi što ih nose ne pripadaju nikome. Nekakve univerzalne radničke parole ispisane standardno velikim slovima i lošom gramatikom. Na najvećem je autor napisao Neželimo kao da je to jedna riječ, ili možda obespravljenim radnicima i prosvjednicima ne ide sljubljeno uza sve, kao dio svake riječi, negacija života, nerazdvojni smisao postojanja. Na onome iza, transparentu nešto manjem od najvećeg predvodničkog, pogrešno su napisane čak dvije riječi – piše močnici umjesto moćnici i bjes umjesto bijes. I kako onda da oni koje prozivaju, bjelosvjetski moćnici u službi kapitala osjete njihov bijes, kako da se poboje ovih koji im se obraćaju, koji im upućuju svoj prosvjed, kad im ne umiju niti pravilno izreći ono što im poručuju. Šimun se nasmije svojoj domišljatosti i okrene da pogleda prema jednom od prozora na fasadi niza kuća koje s rive gledaju more, ali na njemu nije bilo nikoga. Obično bi mu tajnica mahnula kad bi mu netko došao u ured, a kako nije mahala ostao je sjediti i gledati kolonu. Mobitel nije nosio sa sobom kad je išao na pauzu i to je bila odluka kojom se ponosio gotovo jednako kao uredom koji je kupio gotovinom nakon nekoliko uspješnih burzovnih transakcija s dionicama Ingre i Diokija. Bilo je to ostvarenje sna, taj ured na rivi, otvorene škure i pogled na brodove koji ulaze u luku ili isplovljavaju u nepoznato. Sretan je koračao na posao i nije mu bilo teško doći raditi ni nedjeljom, a i znao je da je vrijeme takvo da će, ako ne bude naporno radio, završiti kao jedan od onih što su se u koloni besciljno klatili po podnevnom subotnjem suncu, zadnjeg dana u ožujku.
Prilično je vruće sjediti na suncu i svjetlost mu smeta očima dok sjedi okrenut prema moru i žlicom kupi ostatke kave s dna šalice, ali Šimun ne spušta naočale s glave na nos. Želi promotriti svakog od prosvjednika pojedinačno, bez ikakvih filtara između sebe i njih. Dok ih gleda, dok se napaja njihovom nesrećom, sve više je svjestan kako mora biti zahvalan za sve što ima u životu, i jest, stvarno je sretan, ali ujedno mu je i jasno da je sve što ima sam postigao svojim trudom, bez da je od ikoga išta tražio, ikoga pitao za pomoć. I da sutra propadne nikoga ne bi ništa pitao, ne bi uzeo transparent i paradirao preko rive, makar mu gramatika ide odlično, nego bi ustao i borio se. To je jedino ispravno.
Općenito mu je uvijek bila čudna jedna stvar s tim prosvjednicima, s ovima koji još i dalje naviru kao da im nema kraja, kao da je više prosvjednika, nego običnog puka. Kad god bi naišao na televizijsku reportažu o nekom prosvjedu, a toga je u posljednje vrijeme bilo poprilično, kad god bi novinari razgovarali s predstavnicima onih koji su prosvjedovali, ili je kamera samo panoramski prolazila preko njihovih lica, Šimun nije mogao ne primijetiti kako su im uši bile okićene naušnicama, na rukama su nosili prstenje, a malo tko nije imao i zlatni lančić oko vrata. Sve što je on imao na sebi bio je sat, doduše prilično skupocjen, ali on se nije bunio, a ovi što prosvjeduju i govore da nemaju što jesti, traže da im se isplate plaće i daju otpremnine (iako sumnja da se nisu sami otpremili inventarom i koječime), oni na sebi imaju toliko zlata da bi mogli mjesecima hraniti čitavu obitelj samo prodavši ono što su izložili na tijelima, a kamoli kad bi izvadili sve ono što drže skriveno po ormarima i kredencima. Tomu se Šimun nikako nije mogao načuditi.
Misao mu prekine jedno poznato lice. Dolazilo je iz pravca luke, a nosila ga je jedna od tužnih spodoba u koloni koja je napokon odlučila pokazati i svoj kraj. Kad se lice približilo na dovoljnu udaljenost, Šimun je prepoznao Magdalenu. Na samom začelju kolone vukla je svoje natečene, venama prošarane noge koje su provirivale ispod suknje koju žena koja iole drži do sebe i prati modu ne bi nikad odjenula. Magdalena i Šimun bili su kolege na fakultetu. Ona je bila najpametnija djevojka u grupi, a on se trudio da ne zaostaje za njezinim ocjenama, želeći je impresionirati, ako nije mogao izgledom, onda bar inteligencijom i iskrenošću kojom je iskazivao koliko mu je do nje stalo. Nikada prije nije tako žudio za ženom. Magdalenu je promatrao na predavanjima, ispred fakulteta dok se smijala s prijateljicama, pratio ju je iz daljine na putu do kuće, znao je gdje stanuje, znao je koji je prozor na drugom katu zgrade njezin, znao je kako izgleda gola jer ju je jednom vidio kako se nakon izlaska presvlači uz nenavučene zastore, samo kratko ju je vidio, ali dovoljno da skriven iza grma pred zgradom snažno svrši, toliko jako da mu se činilo kako je zbog njegova sjemena koje je odletjelo prema istoku odjednom počelo svitati.
Mnogo je znao o njoj, a ona nije nimalo marila za njega. Čak ga je i izbjegavala, krenula bi u drugom smjeru čim bi ga vidjela, kao da je gubav, kao da smrdi, a jedini je on bio potpuno iskren prema njoj. Nikad neće zaboraviti kako mu se smijala kad joj je na drugoj godini rekao da je voli još od prijemnog ispita i pitao je želi li izaći s njime na spoj. Smijala se glasno i bez ustručavanja, a on je povrijeđen plakao. Par mjeseci poslije vidio ju je kako ulazi u auto nekog krupnog ćelavca koji je nastavio svakodnevno dolaziti po nju nakon predavanja. Treću godinu nije upisala, nakon ljetne pauze Magdalena se nije pojavila na predavanjima. Prijateljice su pričale da je trudna, da se udala i da je otišla živjeti s mužem na otok.
Eto joj sad, gleda Šimun Magdalenu i oronulog ćelavca koji hoda pored nje, mogla je imati sve što je htjela, mogla je sjediti na rivi i piti kavu, gledati ove jadnike, a ne biti jedna od njih, nije trebala ni raditi, mogla je biti nezaposlena i sretna, samo da je odabrala mene. A pogledaj je sad, vidi je, obješena i stara, sva neskladna, vidi se da nema ništa, da joj je mnogo toga uskraćeno. Čak nema nego samo jednu naušnicu, drugo uho joj je prazno, koja bijednica. Ali neka. Eto joj sad njezin ćelavac. Kurvetina, zaključi Šimun, pa spusti velike, mračne naočale s glave na nos i okrene pogled.
S druge strane rive, od crkve svetog Frane, ususret koloni tužnih prosvjednika išlo je stotinu nasmijane djece noseći u rukama palmine i maslinove grane. Sutra je Cvjetnica, sjeti se Šimun pa mu se vrate slike iz djetinjstva kad je, baš kao ova djeca, išao kući s vjeronauka opremljen granom za sutrašnji blagoslov na koji se dolazilo lica umivena u hladnoj vodi u koju bi mu majka prosula latice cvijeća i mnoštvo obezglavljenih tratinčica. Mogao bih sutra otići na misu, pomisli, ali mu odmah na pamet padne predmet koji mora pripremiti za ročište u ponedjeljak pa odustane. Djeca su se, susrevši se s kolonom iz drugog smjera, razdijelila, dječaci su otišli lijevo, bliže kafićima, djevojčice su jedna za drugom otišle desno, a prosvjednici su koračali između njih poraženo gledajući u prljave betonske ploče pod nogama. Transparente su umorno naslonili na ramena kao križeve.