Kolonizacija imaginarne budućnosti

U posljednje vrijeme, poimanje i razumijevanje kulturne baštine povezuje se s procesom održivog razvoja. Očuvanje, konzervacija i baština zapravo nisu sinonimi, iako to često podrazumijevamo, već je riječ o tri sasvim različite stvari. Nadalje, baština se definira u odnosu na objekt, a ne na proces, što dovodi do konflikta u tumačenju kulturne u odnosu na prirodnu baštinu, nematerijalnu u odnosu na materijalnu baštinu. Navedene dihotomije uzrok su paradigmama u očuvanju kulturne baštine gdje se veliča autentičnost određenog objekta. Baština je zapravo kulturna konstrukcija koja odražava nematerijalna, neopipljiva i nevidljiva značenja, i pokušaj da ju se drukčije definira je zapravo defokusiranje analize na izvor umjesto na baštinu, unutar koje je taj isti objekt samo instrument komunikacije. Baština nije relikvija, artefakt ili građevina ili lokacija vezana za osobe, događaje ili situacije u prošlosti. Isto tako, ona nije proizvod rada povjesničara, arheologa koji se bave deskriptivnom rekreacijom (oživljavanjem) odabrane prošlosti. Niti je ono što se prenosi putem pogrešive (varljive) ljudske memorije. Baština je proces, a ne stanje koje koristi lokacije, objekte ili ljudske tragove ili moduse ponašanja kao instrument za uspostavljanje ideja kojima se zadovoljavaju različite suvremene potrebe (Ashworth, 1997.). Kao takva ona je medij komunikacije, sredstvo transmisije ideja, vrijednosti i znanja koja podrazumijeva materijalni, nematerijalni i virtualni svijet. Baština je proizvod sadašnjosti koja polazi od pretpostavljene imaginarne prošlosti i jednako pretpostavljene imaginarne budućnosti (Graham, 2002.).

Komercijalizacija nasuprot konceptualizaciji baštine

Kao i svi proizvodi ljudske imaginacije, baština se kao i identitet mijenja tijekom vremena, budući da “stara” sadašnjost ustupa mjesto “novoj” sadašnjosti, koja zamišlja i identificira nove prošlosti i nove budućnosti. Baština i identitet nastaju uslijed trenutnih potreba, ukusa i shodno tome ne mogu postojati univerzalne i vječne vrijednosti baštine. Sve ostale definicije su naš pokušaj koloniziranja imaginarne budućnosti, i to na postojećim vrijednostima koje pak temeljimo na očuvanim artefaktima. Baština se kontinuirano stvara, ovisno o potrebama i teoretski gledano ista je beskonačna, neograničena i sveprisutna.

Proces globalizacije i pojava novih oblika komunikacije i zabave, stvorili su nove imperative za očuvanje i konzervaciju baštine i širi diskurs na tu temu. U novoj stvarnosti, gdje se povijest ponovno stvara, baština “proizvodi”, a tradicije se komercijalno konzumiraju, javlja se potreba za ponovnom konceptualizacijom baštine i priznanjem uloge koje hiper-tradicije igraju u novoj urbanoj okolini unutar cjelokupnog promjenjivog dinamičkog procesa. S druge strane, sve veći naglasak na kulturnu baštinu kao poticaju razvoja (bilo da je riječ o turizmu, ili bilo kojem drugom aspektu experience industrije) usmjerio ju je u proces pretvaranja u komercijalni proizvod. Ista komercijalizacija kulturne baštine dovodi do eksploatacije, no isto tako do idealizacije i novih definicija autentičnosti. Baština ima višestruka lica: baština kao skup ideala i baština kao skup artefakata. Naposljetku, postavlja se pitanje što želimo očuvati: ideje ili stvari? I koje univerzalne, vječne vrijednosti želimo očuvati? 

Budućnost, baština i promjena 

Proces pretvorbe u održivo društvo utječe na metode konzerviranja i očuvanja kulturne baštine. I kako se svijet oko nas nezaustavljivo i rapidno mijenja, potrebno je zapitati se: koje su promjene vrijedne, koje nisu, te kako se te promjene odražavaju na budućnost? Jer konzervacija i jest proces upravljanja promjenom. Budućnost je doista nepredvidiva, no neke se opće smjernice mogu identificirati u budućem povijesnom okolišu: porast društva bez granica; dnovi oblici regija; novi učesnici na tržištu bez granica; kontinuirani razvoj experience ekonomije, integracija informatičke tehnologije u svakodnevni život; sve veća heterogenost populacije i promjena okolnosti u javnom sektoru. Takva raznovrsnost podrazumijeva veće varijacije u društvenim vizijama i vrijednostima. Velika je vjerojatnost da će kulturna baština postati fleksibilniji instrument, i da će je koristiti različite grupe za različite svrhe. Danas se kulturna baština i povijesni ambijenti koriste za marketing regija putem stvaranja regionalnih “profila”. S novim tehnologijama kao što su Internet, GIS, itd., otvorene su nove dostupnosti znanja i informacija. S druge stane, navedeni porast informacija je pak stvorio problem filtriranja “pravih, točnih” informacija. Shodno tome, brendovi postaju sve važniji, i virtualni posjeti kulturnoj baštini prednjače nad fizičkim posjetima. Putovanja, povećana mobilnost, porast fizičkih i virtualnih kontakata i mobilno društvo otvorili su put različitim kulturama i načinima života s novim oblicima i vrijednostima. Danas svjedočimo višestranom konceptu kulturne baštine, gdje su prisutne različite konzervatorske ideologije u koegzistenciji. No, upravo ta višestranost koncepata, kao i bogatstvo i dinamičnost kulturne baštine otežava njezino interpretiranje. Dok je kulturnu baštinu donedavno uglavnom interpretirao javni sektor kulture, sada se ista interpretira od strane proizvodnje doživljaja, turističke industrije, građevne industrije, privatnih vlasnika i menadžera. Opasnost pretvaranja okoliša u zabavni park je više nego prisutna, jer je sve veća potreba da se zadovolje potrebe ljudi za uzbudljivim doživljajima. Time se otvaraju bitna pitanja o uporabi povijesti i utjecaju povećanog pritiska na povijesne ambijente, koji govore o nama samima, o našem društvu i što oni znače ljudima. Baština nije “mrtva ljepota”, već su to živuće prakse prepoznate u slici mobilne stvarnosti. Svakodnevni život je ono što nas povezuje na intimnoj razini a njegova vrijednost je nevidljiva, nematerijalna baština koja od živućeg konteksta čini svijet memorije (sjećanja, uspomena).