Ana je došla u bolnicu pod policijskom prismotrom po pasjoj vrućini u kolovozu i zaboravili su zajedno s njom uzeti i odjeću. Napisala je da odbija sve posjetitelje, ionako ih ni nije imala, jer nije nazvala nikoga da javi gdje je odvode. Provlačila se nekako jeftinom pastom za zube i malim tubama bolničke paste za zube i tako što je bila u bolničkoj pidžami dulje nego što je bilo uobičajeno. Do sredine studenog, čak i u okolini u kojoj se temperatura regulirala termostatom, bez propuha s nekog prozora (svi su prozori bili trajno zapečaćeni), ipak je još uvijek odbijala surađivati s medicinskim tehničarima ako joj ne donesu toplu majicu s dugim rukavima, par sokni (još je uvijek nosila sandale u kojima je došla kao cipele za sve prigode, kao papuče i gola kao obuću za tuširanje) i četku za kosu (snalazila se s džepnim češljem koji je bio pretanak za njenu grivu). Jedan od njih je donio par zelenih čarapa s ružnim uzorkom, ali su se one zaprljale za tri dana i bilo joj je teško dati ih na pranje.
Konačno je prečula jednog od pacijenata koji je gnjavio i molio Geralda za trenirku. Gerald je bio jedan od onih dobrih tehničara koji je držao do svoje riječi i činio usluge pacijentima poput otključavanja tuševa noću. Rekao je da će vidjeti što može učiniti, što je značilo (od njega), sigurno "da".Ana je također podnijela molbu za trenirku, što je više molećivo moglo. Bio je dobar čovjek, taj Gerald, sjećala se iz prethodnih boravaka da je bio pouzdan kao švicarski sat.
Kada je odjeća napokon došla, bila je bijela i svijetla. Pa, bolje nego da je siva, mislila je Ana, koja se osjećala kao mladenka u njoj, jedna od dvije mladenke koje su se natjecale za imaginarnog mladoženju. Povećana vidljivost zbog bijelog kombinezona dala joj je ideju da ga koristi kako bi ubrzala svoj odlazak iz bolnice. Pojavila se na "zajedničkom" sastanku u ponedjeljak ujutro zamjetno ne noseći više bolničku halju ili čak nešto prikladniju plavu trenirku koja joj nije pasala. U svojem upadljivom novom ruhu zabljesnula je među liječnicima, štoviše počešljala je kosu i ukrala nešto šminke. Učinila je to nekoliko puta zaredom da izgradi dobru reputaciju, a zatim je pitala stranog liječnika, dr. Tsuna, da se sastane s nekoliko svojih prethodnih liječnika i sestara koji su bili upoznati s njenim slučajem.
Kada je htjela manje upadati u oči, sakrila bi bijelo odijelo u svoju praznu ladicu i nosila plavu pidžamu. "Suparnica" u opremi mladenke je prolila juhu na svoje odijelo, više ga nije mogla nositi (jer nije bilo bjelila u bolničkim zalihama). Ana je pak čuvala svoju vjenčanicu za važne prigode, poput njenog nadolazećeg sastanka za otpuštanje.
Na sastanku je vodila kolo poput kraljice odjevene u modu s pariških revija. Pa su je i pustili.
No kada je napustila bolnicu i pokušala nositi svoje blještavo bijelo ruho u kasnom studenom, izgledala je kao da je pobjegla iz ludnice, a ne kao supermodel.