Kome pripada pozornica i druga luđačka pitanja

Kad je teatar u pitanju, domaća se javnost u stanju zgroziti, skandalizirati i do temelja užasnuti samo u dva slučaja.

Prvi je kada veliku dramsku ulogu, recimo u Krležinoj tragediji, ponese Severina Vučković (mjesto radnje: HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, aktualna intendantura Mani Gotovac). Citiram predrage kolege: Ako ona može glumiti, onda je kazalište mrtvo. Fusnota: nisam primijetila da se itko onesvijestio od statusne hipertenzije kada u hram Talije i Melpomene zakorači kakva ugledna pjevačka zvijezda, primjerice Prlja iz skupine LET3. A znamo i zašto: Prlja u kolektivnoj imaginaciji nije kurva. Šarmantan je, ali nije vamp. Dobro, možda je član benda opsjednutog falusom, ali nije protiv svoje volje distribuiran na interbalkanskoj razini kao pornografska zvijezda kućne kinomatografije. Hiperprodukcija falusa, osim toga, sama po sebi vjerojatno nudi ironijski potencijal o kojem hiperprodukcija svagda “doslovne” vagine ne može ni sanjati. Osim toga, važno je uočiti da pjesme skupine LET3 nisu o zelenim livadicama. Ma kakvi! Bitno su sofisticiranije. Recimo, na otvorenju Festivala svjetskog kazališta jedna se petominutna numera sastojala od ukupno jedne rečenice, koju prenosim u cijelosti: S kurcem u čelo.

Još o kvalifikacijama i papirićima

Drugi je izvor općenarodne sablazni kada na pozornicu izađu službeni luđaci, pacijenti psihijatrijskih klinika, zatvorska klijentela, oboljeli od Downova sindroma ili beskućnici, što se zasad u ćudorednom Zagrebu dogodilo svega nekoliko puta. Jednom u režiji Stojana Matavulja (San Ivanjske noći u izdvedbi Kaznioce Lepoglava), zatim za vrijeme Tjedna suvremenog plesa 2003. godine kada je nastupila belgijska skupina Downovaca s predstavom OOK, te ove godine tijekom gostovanja talijanske predstave Tišina u režiji Pippa Delbona i njegovih nijemih, gluhih i psihijatrijski tretiranih performera.

Reakcije?

Jedan pedesetogodišnji zagrebački glumac rekao mi je poslije Tišine glasom prekaljenog patnika koji više nema nade u svijet ni u ljude da se osjeća užasno kada scenom zavlada rulja. Drugi slavni kazalištarac, ovaj put redatelj, dometnuo je kako u teatru može podnijeti sve osim diletantizma. Zašto se profesionalni glumci toliko muče, završavaju škole, idu na posebne treninge i specijalizacije, kad je gluma dostupna i onima bez ikakvih kvalifikacija? Ne, nekog reda ipak mora biti, a teatar nije terapija i nema ga smisla koristiti zato da bi pozornicu zapremale osobe koje “pristojna građanska publika” i izvan kazališne zgrade zaobilazi u širokom luku. Evo, recimo, taj redatelj i autor predstave Pippo Delbono: građansku publiku zanima zašto on osobno izlazi na pozornicu i recitira nam stihove s nekakvih papirića? Pa mogao ih je naučiti napamet ili dati nekome drugome da ih pročita publici (Yasmina Reza: Za autora je pristojno jedino da bude mrtav). Ali ne! Ne samo da je živ, nego nam se i obraća! Delbono priča o tišini koja se uvijek nekako miješa s kricima, o potresu koji je uništio sicilijansko mjesto Gibellinu, o kratkoći života čiji je jedini opasni protivnik strah, zatim nad grobovima stradalih – kao da su mrtvi pozornica živih – oblikuje plesno kolo, čija tiha koncentracija istovremeno djeluje kao misa za mrtve i kao slavlje životoljublja. Tu nema nikakvih granica (domaća glumica specijalizirana za vodvilje osjeća početak višednevne migrene)! Nema autocenzure! Nema “forme”: to je govor luđaka, upravo u onom smislu koji je naveo Erazma Roterdamskog da mu 1508. godine napiše pohvalu. Odatle prenosim Ludost glavom i tiskarskom tehnikom: Tako mi Herkula, nezahvalni su ti vragolani koji se, iako su moji sljedbenici, srame mog imena pred ostatkom svijeta.

Prevelika jasnoća neprirodnih pojava

Na račun Delbona stigli su i prigovori “komparativne trezvenosti”, prema kojima nije dovoljno lud, nego je dapače kalkuliran i dogmatičan poput kakve kuharske pomoćnice koja nam mekim glasom naređuje kako spraviti revoluciju, potres, revolt koji stalno hlapi iz komunalnih menzi. U čitavoj Delbonovoj temi tišine, određene kao fenomen ljudske nemoći i posramljenosti, pijeteta, očaja, oduzetosti govora, tišine koja prati prirodne i međuljudske katastrofe, poveznica motiva jednom je dijelu gledatelja bila previše jasna i očita: govorilo se o onome o čemu se inače šuti, ali zašto pretpostaviti da je time automatski dosegnut status “potresa”? Znalcima je, naprotiv, jasno da “razbijanje tišine” o tabuima tuđe boli samo po sebi ne može odmah biti “umjetnost”. Za istinske estete, poenta predstave ne smije se dovikivati gledateljima: ona lebdi, nevidljiva i nikad izrečena, poput Duha Svetoga, iznad gledališta pobožno prignutog u višemilenijskom očekivanju Znaka. Zamislimo sad situaciju u kojoj maničnodepresivna osoba genijalnom izravnošću recitira Paula Celana preko jankomirske ograde. Pa ne mogu nam se stihovi tako bacati u lice! Mi pred takvim ekscesima jednostavno šutimo i indignirano prolazimo, ubrzavši korak: tišina je čahura u kojoj čuvamo svoje zdrave kriterije “dozvoljenog” i “zabranjenog” govora, “prihvatljivog” i “uvredljivog” emocionalnog intenziteta. Kada je, primjerice, Vito Taufer radio svoju predstavu na temu bremenite Tišine, u njoj nije bilo ničega uznemiravajućeg, ali zato je nijemi “veo misterije” obavijao akrobatska tijela koja su se postupno iz zraka spuštala na zemlju, ljušteći opne svojih lebdećih “maternica”. To hoće građani od teatra: ljepotu akrobacije, a ne nespretni performans mršavog autsajdera koji najprije s nekontroliranim, prštavim smijehom na usnama liježe na pod pozornice te, valjajući se, grleći i gnječeći zemlju, uzvikuje: Želio sam oponašati ovo mjesto: ovdje leže mrtvi! Pomorci su postali zemlja! Ali i zemlja ima vjetar! Zemlja može ploviti! Svi smo mi pomorci koji nikamo ne odlaze, sve nas sahranjuje vjetar... Jedra su puna smrti... i plovimo i plovimo.... Poetski monolog, kao i mnogi drugi u Delbonovoj predstavi, završava grčem plača. Smrt je primaknuta izvođačima kao kakva bolničarka s uvijek spremnom dozom sedativa ako se previše uzbudimo, ali i pred njezinom isukanom injekcijom događa se da likovi zaljubljenika, neobično visoke djevojke i neobično niskog muškarca, jedan drugome strastveno šapuću: “Još! Još! Učini da umrem od užitka! JOŠ!” (to su ujedno i posljednje riječi predstave).

Elvis the Konj

Kao i u belgijskoj predstavi OOK (sigurna sam bez prethodnog dogovora), na pozornici talijanske kompanije pojavljuje se parodična figura Elvisa Presleyja: njegovo prepoznatljivo bijelo odijelo na rese i raskošnu motorčinu krasi plastična glava bijelog konja, zbog čega izgleda da je “kralj” glazbene industrije mutant lutke iz lunaparka i cirkuske atrakcije. Delbonove mažoretkinje imaju dvadeset kila više od volumena zadanog komercijalnim standardima, a starčić je u stanju boksački dokusuriti mladog diva. Groteska nije samo “idealistička”; ona je i politički nesmiljena: papa je dokoni transvestit koji živi od poticanja ratova, sa svojim generalskim gostima mirno blagujući misno vino nad leševima ubijenih žena (Delbonova glumica pribrano skida cipele i liježe u položaj mrtvaca tik do pape) i djece (prevrnuta kolica). Šansonijerska glazba koja prati izvedbu pojačava psihotički raskol između vremena stalnih katastrofa i vremena igre: lopta se kotura po grobovima, Bogorodica pada sa svojih visokih štula, patrijarhalni otac jednim pokretom prsta naređuje kako i čime želi biti poslužen – sve dok mu glava ne klone u tanjur s desertom, ne izazvavši ničiju sućut. Dramaturgija ove predstave nalik je vidovitim snovima: iza svake slike postoji priča, ali drama je u našoj prisiljenosti da istovremeno budemo i živi i mrtvi, spremni na smrt i spremni na život, zarobljeni i slobodni. Svi stalno živimo onih dvanaest sekundi tijekom kojih su se stanovnici Gibelline opraštali od života: u tome i jest tragikomika egzistencije. Delbonova predstava pokazala je i zašto domaća publika nije u stanju prihvatiti njezinu Tišinu: za razliku od “luđaka”, hrvatski teatar njeguje ne samo snobovsku, nego upravo slijepu iluziju da će živjeti vječno i da ništa neće uzdrmati rutinu njegove učmalosti. Delbonova predstava postigla je, stoga, nešto nemjerljivo važno: u dva sata sasvim je neporecivo dokazala da živimo u laži, u zabludi, nalik zakopavanju glave u živi pijesak, u trusna tla i moćne vrtloge naoko sivkastih rijeka. Pa ako moram birati pripada li kazališna pozornica “luđacima” ili školovanim glumcima iz čijih je izvedbi godinama ispiran svaki kreativni rizik (iz ove usporedbe izostavljam profesionalce koji scenom hodaju bez fige u džepu), apsolutno sam na strani ludeža. Vratimo se Erazmu: Zato je razlika između luđaka i mudraca u tome što prvoga razdiru strasti, a drugoga uništava razum. Razmislite, zašto sveti Pavao traži da ga “primimo kao luđaka”, a ne kao apostola mudrosti? Možda zato što je Bog odlučio da svijet sačuva pomoću ludosti, a ne pomoću razum