Lingvist, kroatist i docent Filozofskog fakulteta u Zagrebu izdvojio je nekoliko problematičnih točaka potencijalnog novog pravopisa
1) Pisanje tipa Camusja i CIA-je bi ipak trebalo vratiti na uobičajeno Camusa i CIA-e. Uprvom slučaju je problem što Camusja nitko tako ne piše, a i pisanje izgleda priličnočudno pa je bolje ne izmišljati tu novo pravilo. Takva imena jesu problematična zbognepoklapanja izgovora i pisanja, ali tu se ništa ne može jer je to do francuskoga pravopisa.Pisanje CIA-je je također neuobičajeno i nezgrapno (kao i AUDIO-ja). Osim toga, možese pretpostaviti da bi to onda dovelo i do zabunâ pa bi se pisalo i NATO-ja umjestoNATO-a i sl.
2) Što se tiče varijante (po)grješka, mislim da je u pravopisu ne treba ostavljati jer, iako neki tako pišu (jer takvo pisanje simbolički predstavlja općenito novo pisanje kodpokrivenoga r) nitko u stvarnosti tako ne izgovara (bar ne spontano). Stoga je pisanje rjetu potpuno različito od pisanja crjepovi, vrjedniji, strjelica i sl., gdje dio govornika doistaspontano izgovara je (što su autori pravopisa i sami sasvim ispravno zaključili).
3) Isto je i s varijantom ne ću. Iako manjina doista tako piše, mislim da je riječ opremalenu uzorku da bi se to isticalo u pravopisu. Tko želi tako pisati, i dalje će takopisati, što god u pravopisu pisalo, ali smatram da nema potrebe da takvo rješenje, koje jepraksa vrlo očito potpuno diskreditirala, i dalje životari u našim priručnicima.
4) Umjesto dvoglasnik ie bi bilo prikladnije pisati odraz jata, jat ili, jednostavno, pisanjeije/je ili nešto tome slično. Naime, iako se u priručnicima u zadnje vrijeme navodi da je turiječ o diftongu (kada je riječ o ije), u praksi malo koji govornik hrvatskoga tu izgovaradiftong. Diftonški izgovor se doista može naći u nekim dijalektima (npr. fakultativno uDubrovniku ili po središnjoj Bosni), ali u samoj Hrvatskoj govornici tu velikom većinomizgovaraju obično dugo jē: (ako imaju razlikovnu duljinu), čija je jedina razlika od odrazakratkog jata u tome što se tu početno j u biranu jeziku ne spaja s prethodnim l ili n u ļ i ń.No to taj glas nipošto ne čini diftongom (to se lako može ustanoviti uspoređujući izgovorštok. ije s pravim diftongom ie koji nalazimo u nekim našim dijalektima, npr. u kajk.sviet i sl. u nekim govorima, i u štok/čak. dijalektalno mieso i sl. u nekim govorima). Jošje veća greška pisati da je riječ o pisanju dvoglasnika kada se radi o je tj. o kratkomodrazu jata. Naime, kratko je se ne izgovara kao diftong čak ni u najzabitijim dijalektima,a kamoli u standardnoj praksi. To sve, dakako, i nisu pitanja za pravopis, no držim da biipak u pravopisu bolje bilo uzeti neutralan naziv koji se ne izjašnjavao o fonološkojvrijednosti dotičnoga slijeda. Naziv dvoglasnik za ije je u najmanju ruku sporan (jer jetakav izgovor svakako manjinski, a zapravo i lokalan), a za je je i potpuno netočan.
5) Kod primjerâ za pisanje dugoga ije ima nekoliko koji nisu baš najsretniji. Riječprijévara ima i varijantu prëvara. Bilo bi bolje ne stavljati na početak odmah primjere svarijantama (a varijante tipa prijevara/prevara, prijelaz/prelaz, prijelazan/prelazan itd. nebi bilo loše negdje posebno navesti da se zna da postoje). Primjer procijep (kojipodrazumijeva izgovor pröcijēp) također nije najsretniji jer tu postoji i varijanta procjep(izgovor pròcjep/prócjep, vjerojatno i češći od prvoga). Također, iako se riječ Tijelovouvijek tako piše, treba upozoriti na to da se tu uz (povijesno gledano mlađi i analoški)izgovor Tijêlovo tu jednako često javlja i (povijesno stariji) izgovor Tjëlovo. Istina je da se pravopisa ne tiče izravno kako se što u kojem govoru izgovara, no u primjerima zapisanje ije koji se daju kao prototipni na početku bi trebalo, didaktike radi, izbjegavatiprimjere u kojima u običnom jeziku postoji dvostruki izgovor. Treba stavljati primjere ukojima svi uvijek (ako imaju razlikovnu dužinu) izgovaraju dužinu (kao tijelo, svijet,cvijet, rijeka itd.), a ne one koji će se mnogim govornicima činiti kao iznimke (jerizgovaraju kao da se piše je a piše se ije).
6) Kod pisanja je bi možda trebalo kao posebnu točku (a ne samo menu primjerima)istaći da se kod duženja u gen. mn. (tipa vjëra - vjêrā) nikada ne piše ije.
7) Kod navođenja početnih primjera za pisanje kratkoga je bi trebalo naći primjerenijeoblike jer tu ima i problematičnih (kao i gore kod ije). Krenimo redom. Riječ bljesak(izgovor: bļësak) ima i varijantu blijesak (izgovor: blijêsak). Nije uputno da prvi primjerbude onaj u kojem se odraz jata može izgovarati i pisati na dva načina (u praksi u zadnjevrijeme, čini se, prevladava bljesak iako se npr. u ARj tâ varijanta uopće ne spominje, a ina HJP-u se s bljesak upućuje na blijesak). Riječ cvjetni i cvjetnjak se pišu premastarijem izgovoru (cvjétnī i cvjëtńāk < cvjétńāk), ali se danas često izgovaraju i cvjêtnī i cvjêtńāk. Na stranu to što je u standardu tu i dalje propisana kračina, u praksi neki govornici tu izgovaraju i dužinu pa primjeri nisu baš najbolji kao prototipni. Prototipnitrebaju biti primjeri kao vjera, njega, sljeme itd. gdje svi izgovaraju kračinu. Isto štovrijedi za cvjetni vrijedi i za snježni (stariji izgovor snjèžnī pa onda snježnī, ali u praksidanas često i snjêžnī). Nes(p)retni su i primjeri rječnik i vjesnik. Naime, kratko se je tudanas piše zato što su se te riječi prije izgovarale kao rjèčnīk, vjèsnīk. No danas se onepraktički isključivo izgovaraju s mlađim naglaskom rjêčnīk, vjêsnīk (koji bi za sobomzapravo povlačio pisanje riječnik, vijesnik). Zato i nije čudo da se u pisanju dotičnihriječi dosta griješi jer ljudi pišu kako govore. To su zapravo iznimke od pravila da sekada se izgovara dužina piše ije, a kada se izgovara kračina je. Tako primjere, gdje seunatoč dugom izgovoru, piše je treba navoditi kod primjerâ poput smjéštati, presjédati isl., a ne ih stavljati pod prototipne primjere za pisanje je. Slično vrijedi i za pjev i smjerkoji su iste takve iznimke - piše se je, ali se izgovara isključivo pjêv, smjêr.
Kao zaključak, prototipni primjeri za pisanje kratkoga je su gotovo svi loši (dobri susamo djed, izgorjeti, razumjeti, savjet). Primjer smješko možda nije najzgodnija zaprototip i bolje bi ga bilo navesti kod primjerâ s izmjenom ije/je (smješko prema smiješitise, smijeh), a sljedeći i svjetlo bi (premda su jasno označene) bilo možda bolje navestikod primjerâ gdje se razlikuju značenja po pisanju ije/je - sljedeći (pridjev) : slijedeći(glagol prilog sadašnji), svjetlo (imenica) : svijetlo (pridjev). Kao prototipne primjere,kako rekoh, treba staviti primjere gdje svi izgovaraju uvijek kračinu. Bilo bi dobro dapravopis pomaže govornicima (koji razlikuju u svom materinjem govoru duge i kratkeslogove - a to je nezanemariv broj ljudi, ne samo štokavaca!) na način da ih uputi na toda se ije piše u cca 95% slučajeva kada se izgovara dužina, a da se je piše kada seizgovara kračina. Da bi se to objasnilo, treba na početku dati primjere koji to jasnopokazuju (kao svijet, cvijet, rijeka ali djed, vjera, sjena), a tek nakon toga navesti (ipakrazmjerno malobrojne) iznimke gdje kod pisanja ije može biti ipak i kratak izgovor, a kodpisanja je dug izgovor (potonji slučaj je puno češći) te na primjere gdje i u pravopisupostoje dvostrukosti itd.
8) Predlažem da se u skladu s općeproširenom praksom i tradicijom (koja i danas postojiu nekim priručnicima), a i ekonomičnosti radi, kod pisanja točke iza rednih brojevadopusti i izostavljanje točke prije zagrade, kose crte, zareza, upitnika i uskličnika. Dakle,i pisanje kao (1825-1889) umjesto isključivo (1825.-1889.), pisanje 2012/2013. umjesto2012./2013., 2012? umjesto 2012.? itd.
9) Sitne ispravke – umjesto űjutro bi bolje bilo ùjutro, a u genitivima dúše i súmnjenedostaju zanaglasne dužine (treba: dúšē, súmnjē). Primjer rekonstrukcije *slъnьce trebapromijeniti u ispravno *sъlnьce.10) Ne vidim potrebe da se za upotrebu zvjezdice navodi da se njome može označiti“nestandardnojezična riječ i rečenica”. Kao prvo, takva mi se upotreba ne čini pretjeranobitnom za općejezični pravopis. Kao drugo, takva upotreba se, po mom iskustvu, nitijavlja u praksi niti je lingvistički opravdana (nema nikakve logike u tome da se riječi kojenisu standardne označavaju zvjezdicama kao da su kužne). U lingvističkim radovima sezvjezdicom (ili dvjema zvjezdicama) označavaju neovjerene, nepotvrnene ili zamisliveali nepostojeće riječi. Riječi spasioc, donešen, željeo, doć koje se u pravopisu navodenisu standardne, ali su vrlo realne i ovjerene.