Komično priznavanje i mudrosno cijeđenje života

Smijem se iako ne znam što je smiješno, rekao je svojedobno Grunf, magnusbunkerovska verzija Heideggera. To je lik koji je smišljao izume koji baš i nisu šljakali, ali su izgledali kao da hoće, a anakronošću su izazivali jedino erupcije nostalgije. Heidegger bi, međutim, rekao da se Grunf smije jer se želi uklopiti u okruženje, iz konformizma, dok što je “ono smiješno samo”, kao temelj humora, ne zna većina nasmijanih ljudi. Namjera ove knjižice naravno nije u insistiranju na prijetvornosti koja nas tjera da se pravimo kako shvaćamo ono što nas očito promašuje, nego na mehanizmu koji se nalazi iza jedne od najljudskijih osobina, našeg kapaciteta za humor. Simon Critchley profesor je filozofije, predavao je na Sveučilištu u Essexu i na College International de Philosophie de Paris, a trenutačno je zaposlen na Sveučilištu New School u New Yorku.

Njegov rad O humoru dobrim se svojim dijelom naslanja na primjere iz književnosti, sa zanimljivim osvrtima na mišljenja koja su na tu temu iznosili poznati filozofi. Već je Aristotel rekao kako se “nijedna životinja ne smije, osim čovjeka”. Critchley taj čuveni iskaz odmah provlači kroz, nogometnim rječnikom rečeno, kontru: one koji se ne smiju mogli bismo optužiti za neljudskost. Primjera dakako ima: Pitagora, Anaksagora, Djevica Marija, Isus, čak i Sokrat (zamislite tu ironiju bez smijeha, kako je samo ledena mogla biti!). No ostavimo li filozofe po strani, problem nenasmijanog Isusa rezultirao je brojnim teološkim raspravama. Ako se i nije smijao, tvrdili su srednjovjekovni učenjaci, svakako je bio neozbiljan, barem povremeno: primjer su pronašli u svadbi u Kani Galilejskoj. Critchley paralelu vuče s Brianovim životom Monthyja Pythona, gdje Brianova majka opetovano tvrdi kako Brian nije Mesija, nego samo zločesti dječak. Braneći Isusa od optužaba da je službu započeo poticanjem pijančevanja, egzegeti Biblije objasnili su simboličku potku pretvorbe vode u vino: bio je to odgovor i uzvrat Novog zavjeta na starozavjetnu priču o Noinu pijanstvu. Noa je bio prvi čovjek koji je uzgojio vinovu lozu, prvi koji se opio, pa mjesto i tema, vino i Kana, povezuju te dvije žarišne točke dvaju Zavjeta.

No biti preozbiljan kao da doista znači biti lišen krucijalne ljudske osobine. Critchley podsjeća na Morreallovu tabelu triju vrsta humora i smijeha: teoriju superiornosti, teoriju olakšanja i teoriju inkongruentnosti. Prva je najstarija i vuče korijene od Platona i Aristotela, a prema njoj, smijemo se zbog osjećaja superiornosti nad drugim ljudima. Teoriju olakšanja zastupao je Herbert Spencer, koji je tvrdio da je smijeh “oslobađanje zatomljene nervozne energije”, a njezin najpoznatiji odvjetnik i obrazlagatelj bio je Sigmund Freud, koji ju je iznio u Vicu i njegovu odnosu prema nesvjesnome: “Energija oslobođena i ispražnjena u smijehu donosi ugodu zato što, navodno, štedi energiju koja bi inače bila utrošena za obuzdavanje ili potiskivanje psihičke aktivnosti”. Prema trećoj teoriji, “humor proizlazi iz doživljaja nepodudarnosti onoga što znamo ili očekujemo s onim što se uistinu dogodi u vicu, dosjetki, pošalici ili besmislici”. No što god od toga svega doista pokrivalo tektoniku koja nas natjerava na smijeh, Critchley podsjeća na najrjeđe spominjani atribut humora, a to je njegova reakcionarnost. On počesto “služi tomu da učvrsti društveni konsenzus”. Većina humora ni na koji način ne kritizira društveni poredak, ne nastoji promijeniti društvenu situaciju, nego se oko njih vrti na zabavan, dopadljiv i, radikalno gledajući, zapravo glup ili neetičan način. Većina humora je puka potemkinovska zvučna kulisa lažne sreće. Moćni se rugaju nemoćnima, lijepi ružnima, bogati siromašnima. Ovdje se radi o specifičnoj nemoći moćnih, njihovoj nesposobnosti da asimiliraju cijeli aspekt humora, prije svega njegovu dvosmjernost: kada se pametni izruguje s glupljim od sebe, retroaktivno i sam ispada glup, čak možda i gluplji no njegov adresat, samo što toga nije svjestan. Pravi je humor autoironičan i uvijek je izveden pomalo i na svoj račun, ne osuđuje pojedinačne nego opće mane, i nije slijep za činjenicu da se u njegovu nazivniku nalazi i onaj koji se šali.

Što se tiče teologije i smijeha, najlucidniju je opasku dao veliki pjesnik W. H. Auden, prema kojemu su smijeh i molitva mnogo bliži nego bilo što iz svakodnevnog svijeta rada, “zato što smo u oba svijeta svi jednaki, u prvom kao pojedinačni članovi svoje vrste, u drugom kao jedinstvene osobe”. Bez smijeha ili molitve, nastavlja Auden, pretvaramo se u slijepe obožavatelje moći, tirane koji sve nastoje podvrći svojim željama, a smijeh zapravo rastvara svakodnevicu i, prema Theodoru Adornu, prikazuje je “kako će jednog dana izgledati na mesijanskom svjetlu”.

Critchley je u uvodu naveo Epiktetove riječi da ljude ne uznemiruju stvari nego nazori o stvarima. Nisu strašne stvari same, nego očale koje smo nabili na nos iskrivljuju stvari. To rastvaranje svakodnevice humorom stoga je važno jer nas izglobljava od uvriježenih gledišta i omogućuje nam i vlastitu situaciju vidjeti po prvi puta. Ili kako to zapisuje Critchley, komična nam fenomenologija pomaže približiti se samim stvarima lišenima naših zabrinjavajućih nazora. Tada nam se možda i naš život pokaže kao činjenica koju trebamo ne toliko “herojski potvrđivati”, koliko “komično priznavati”.

Čovjek s nesvakidašnjom sposobnošću pripitomljavanja života

Antoine de Saint Exupery, Pisma majci; s francuskog preveo Nikica Rilović; Ceres, Popovača, 2007.

Pišući o Prattovu stripu Posljednji let Saint Exuperyja Umberto Eco zaključuje kako legende stavljaju budale na probu, a kod pametnih izazivaju krizu. Nestanak Exuperyja tijekom Drugoga svjetskog rata učvrstio je legendu o tom piscu. Ona bi bila neupitna i da nije napisao Malog princa. Već je svojim romanom Zemlja, ljudi Exupery pokazao da je mjesto koje zauzima u literaturi posve samosvojno, a jedan od ljepših komplimenata koje je moguće pročitati dao mu je u Patamu Bela Hamvas: razina koju sam ostvario u šezdesetoj iza Exuperyja je bila kada je imao tek trideset. Hugo Pratt priča kako je u jednom trenutku Exupery zbilja izgledao kao čovjek koji želi nestati, i kako je, pripremajući strip o njemu pomislio da bi ga možda bilo dobro ostaviti na miru. Čovjeka koji je do te mjere bio zanesen idejom povlačenja i ne treba pronaći. Treba mu pomoći u nestajanju. On je “mit za buduće generacije”. No u nastavku priče o svojim motivima bavljenja Exuperyjem Pratt iznosi jednu zanimljivu konstataciju: on pripada soju avanturista, a oni nisu puki marginalci, jer avantura označava nešto što će doći sutra. Pratt dodaje kako Exupery nije bio mediokritet, i kako mu je – njemu, Prattu – bilo važno tu priču ispričati kao da je lažna. To umnaža, duplira, triplira perspektive i zavodi kao što je Exuperyjev Mali princ zaveo mnogog čitatelja fikcijom u kojoj je bilo mudrosti kao u nekoj od Buddhinih sutri.

A već na prvoj tabli Prattova stripa vidimo Exuperyja kako u svom avionu nadlijeće Cabris i misli – “tu živi moja mama, nisam je vidio od prosinca 1940. Da sam povrijeđen, imao bi me tko njegovati, da sam mrtav, imao bih koga čekati u vječnosti, da se vraćam, imao bih kome doći”. Exuperyeva majka bila je socijalna radnica i, čini se, prilično nekonvencionalna osoba sklona umjetnosti i duhovnosti. Exupery joj povjerava svoja unutarnja stanja – svojevrsni “monaški” život koji vodi, i što je najzanimljivije, “vježbanje” pisanja. No svi koji su se već susreli s Exuperyjevim djelima mogu i sami pretpostaviti što ih u toj epistolarnoj knjizi ponajviše očekuje: to je prije svega jedan specifičan odnos prema bližnjima, kao i prema svakodnevici. On je za života bio na glasu – tako su o njemu govorili prijatelji – kao čovjek s nesvakidašnjom sposobnošću pripitomljavanja života. Majka je Exuperyju “budući” prijatelj, a ta blagost kojom motri svijet oko sebe nije slijepa. Čovjeka koji se povukao i više ne radi ništa naziva samoubojicom čiji je život zahvatio nepopravljivi nered.

U Pismima majci imamo embrionalnog Exuperyja, svog u usputnim opaskama, poput one o filmu, da se njime bave uglavnom kreteni nesposobni za sintezu, koji umjesto da izabiru stvarnost i sažimaju je, samo snimaju i snimaju. Za egzemplarnog ljubitelja “utočišta” i koncentriranih mudrosti, to je presirovo i prevulgarno. Budući da je riječ o avanturistu koji je na kraju i stradao tijekom jednog od svojih letova, to je paradoks koji dodatno privlači pozornost. Pogotovo što je Exupery bio specifična vrsta pustolova, pustolov-asket rekli bismo. To ne znači da su mu bili strani životni užici, prije da je znao imati prema njima distancu i da je vladao umijećem cijeđenja života, svođenja pustih dana na esencijalne točke u njima. Cijedio ih je kao što se cijedi limun i pisao knjige. Pisma majci označavaju točku u kojoj se dobrano priprema za te svoje raznovrsne poslove, a trenirao je na onoj koju je više puta oslovio titulom “najpouzdanijeg utočišta”.