Znajući da će Bachovi i Beethovenovi utjecaji isplivati na površinu i bez posebnog isticanja, Tarbuk je istražio i druga Brahmsova izvorišta, osobito ona iz opusa Heinricha Schütza i Franza Schuberta
Uz izvedbu Brahmsova Njemačkog rekvijema u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog
12. prosinca 2015.
Oratorijski i operni projekti zagrebačke Muzičke akademije u ciklusu Lisinski subotom gotovo redovito dupkom ispune dvoranu, i to s dobrim razlogom – naime, nije riječ o (samo) događaju za “mame, tate i prijatelje” brojnih sudjelujućih mladih glazbenica i glazbenika, nego o nečemu što se već tradicionalno smatra svijetlim primjerom trajne umjetničke izvrsnosti. Nešto manje pristrano kritičarsko uho (pa makar pripadalo osobi kojoj je Muzička akademija alma mater) primijetit će u tima varijacijama izvrsnosti i određene uspone i padove, o kojima se već višekratno pisalo i na stranicama Zareza. No, kad je riječ o posljednjoj Akademijinoj produkciji u Lisinskom, izvedbi Brahmsova Njemačkog rekvijema, takve zadrške, srećom, uopće nisu potrebne.
Angažirana i srčana izvedba
A nije nužno moralo biti tako. Jer, lako je mlade glazbenike (ali i muzikologe, teoretičare glazbe i glazbene pedagoge, koji također sudjeluju u zboru) oduševiti za scensku izvedbu i/ili neki repertoarni “hit” za koji će se studenti zagrijati “na prvu loptu”. No Njemački rekvijem Johannesa Brahmsa nije takvo djelo. Dugočasna, kompleksna i zahtjevna partitura od izvođača traži često više nego što daje zauzvrat, pa se tako ni studentima Muzičke akademije vjerojatno ne bi previše zamjerilo da su ovu studijsku obvezu tek uredno odradili, bez većeg angažmana – u krajnjoj liniji, takvih se izvedbi istog tog Njemačkog rekvijema u Zagebu već moglo čuti i više nego jednom kad su u njima sudjelovali profesionalni glazbenici.
I upravo zbog toga studentima treba odati priznanje za ne samo profesionalno odrađen posao, nego i za angažiranu, srčanu izvedbu, u kojoj je možda i nepošteno ikoga posebno izdvajati. Ipak, po naravi zahtjevnosti i/ili istaknutosti u izvedbi, treba spomenuti sjajne soliste – sopranisticu Mojcu Bitenc i bas-baritona Luku Ortara. Treba pohvaliti i jednako sjajne glazbenike iz akademijina orkestra i zbora. Potonji su, zbog ne uvijek posve zahvalnog Brahmsova zborskog sloga, imali možda i najteži zadatak, a osobito “mal’, al hrabar broj” od petnaest tenora, koji su uspjeli parirati preostalim, uglavnom i više nego dvostruko brojnijim dionicama.
Iz solidarnosti sa studentima, nekako se po inerciji pozitivne strane njihovih nastupa pripisuju njima, a negativne njihovim profesorima. I upravo zbog toga i ovom prilikom treba naglasiti da ipak iza svakog studenta stoji ne samo jedan, nego i po nekoliko profesora. Nabrajanje bi trajalo u nedogled, pa stoga ovom prilikom izdvojimo samo dvoje – Jasenku Ostojić, koja je ovaj put odlično priredila zbor, te Mladena Tarbuka, koji je ravnao izvedbom.
Analitički pristup
Ključ uspjeha ili neuspjeha te izvedbe stoga je bio upravo u njegovim rukama (u prenesenom, ali i doslovnom smislu!). Pojednostavljeno rečeno, možemo reći da je to bio njegov autoritativan pristup, koji ovom prilikom nije imao nepotrebnih elemenata autoritarnosti. Jer, Mladen Tarbuk ne samo da dobro razumije Brahmsov Njemački rekvijem, nego i vlastitu uvjerenost u kvalitete toga djela i vlastitu viziju njegove intepretacije zna prenijeti na glazbenike pred kojima se nalazi.
Na tragu niza (iako nipošto ne i svih!) ranijih interpretacija (i) posve različitih djela, Tarbuk je Njemačkom rekvijemu pristupio analitički, preispitujući razne elemente partiture, njihova polazišta i ispreplitanja kako bi, na temelju te dubinske “dekonstrukcije” izgradio svoju interpretativnu “sintezu”. Poniranje u dubine partiture ovdje je posebno važno, jer bismo inače ponovno dobili (kao od mnogih drugih interpreta toga djela) izvedbu koja bi nam Brahmsa predstavila kao “nastavljača Beethovenove tradicije koji se poziva na Bacha”. Taj uvriježen stereotip o Brahmus, naravno, nije neutemeljen, ali je i previše dvodimenzionalan. Upravo zbog toga – a i znajući da će Bachovi i Beethovenovi utjecaji isplivati na površinu i bez posebnog isticanja – Tarbuk je istražio i druga skladateljeva izvorišta, osobito ona iz opusa Heinricha Schütza i Franza Schuberta. Uostalom, ne treba zanemariti da je Brahms osobno pripremao neka od prvih izdanja djela upravo te dvojice skladatelja.
Tarbuka, međutim, nisu zanimali samo Brahmsovi prethodnici i uzori, nego i sâm Brahms sa svojim o tim uzorima djelomično ili potpuno neovisnim specifičnostima. Tek naizgled paradoksalno – ali posve u skladu sa sadržajem Brahmsove glazbe – Tarbuk ovo oratorijsko djelo iščitava kao kombinaciju vokalne lirike i komorne glazbe, što su ionako domene u kojima je Brahms najjači i najviše na svom terenu, pa iz tih sfera onda proistječe i njegov simfonijski i zborski opus. U konačnici to rezultira Njemačkim rekvijemom koji jest drukčiji od onoga što smo inače navikli slušati u tuđim izvedbama toga djela – ali je, upravo zbog toga, i puno bliži duhu Brahmsove glazbe.