Tijekom listopada nanizao se začudno velik broj vrhunskih glazbenih događaja koji su bili obilježeni nečime što u Zagrebu i nije toliko ni često ni “popularno” – komornim zvukom, i to uvelike i onim stvorenim u dvadesetom i dvadesetprvom stoljeću
Kao i svaka druga (malo)građanska sredina, i Zagreb voli “reprezentativnu” kulturu. To, pak, znači i da voli “reprezentativne” glazbene produkcije, što, međutim, barem ako je suditi po zanimanju publike, obično podrazumijeva stavljanje (ne uvijek ispravnoga) znaka jednakosti između “reprezentativnosti” i veličine izvodilačkoga sastava. Orkestralni se koncerti tako nižu na tekućoj vrpci, a ni opera nije Zagrebu mrska. I, naravno, kako ista ta (malo)građanska publika ne voli odstupati od ustaljenih okvira (da ne kažemo normi), pravo prvenstva redovito ima takozvani željezni repertoar, sastavljen najvećim dijelom od “antologijskih” (ili barem “omiljenih”) djela literature devetnaestoga stoljeća. U takvom kontekstu, tijekom listopada nanizao se začudno (ali svakako i pohvalno) velik broj vrhunskih glazbenih događaja koji su bili obilježeni nečime što u Zagrebu i nije toliko ni često ni “popularno” – komornim zvukom, i to uvelike i onim stvorenim u dvadesetom i dvadesetprvom stoljeću. I, što je još bitnije, nisu izostali ni interes ni odobravanje publike – što pokazuje da u Zagrebu, ali i u obližnjem Samoboru, ipak nije nemoguće pronaći i slušateljstvo rafiniranijeg umjetničkog ukusa i potreba.
Zagovaratelji “hermetične” glazbe Vrhunac programa ovogodišnje, 39. Samoborske glazbene jeseni svakako su bila dva koncerta Gudačkoga kvarteta Arditti, koji je slavu stekao suradnjom s brojnim najznačajnijim suvremenim skladateljima. Prvi koncert, održan 6. listopada, u tom je smislu predstavio “hitove” iz repertoara toga ansambla, iz pera Witolda Lutosławskog, Alfreda Schnittkea, György Ligetija i Iannisa Xenakisa.
No, intrigantniji je bio program koncerta održanog večer kasniije. Naime, na programu su se našle i praizvedbe novih djela Brama Van Campa i Shoichija Yabute, koji su podijelili drugu nagradu na (također samborskom) 3. međunarodnom skladateljskom natjecanju New Note (prva nagrada nije dodijeljena). Djela su to u kojima mladi autori manjak iskustva nastoje kompenzirati viškom ambicije. No upravo zbog toga impresionira činjenica da su (i) tim skladbama članovi Kvarteta Arditti pristupili ne samo visoko profesionalno, nego i s punim povjerenjem u kvalitete kojih u ovim djelima ipak ima.
Ne čudi stoga da su u cjelini kvalitetna djela Györgya Kurtága, Jamesa Clarkea i Helmuta Lachenmanna, izvedena u nastavku večeri, uistinu (i s pravom) oduševila publiku. Jer, iako je u osnovi riječ o prilično “hermetičnim” skladbama, one su u članovima Kvarteta Arditi dobila idealne zagovaratelje i posrednike.
Noć između srijede i petka – u utorak navečer Tjedan dana kasnije, 14. listopada, u Samoboru je (uglavnom) solistički recital održao pijanist Aljoša Jurinić, lanjski laureat samoborskoga Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić. Njegove sjajne interpretacije djela Frédérica Chopina zaslužile bi i zaseban tekst; no, ovom prilikom ipak treba izdvojiti njegov doprinos praizvedbi za njega napisane skladbe Noć između srijede i petka za glasovir i ansambl Dubravka Detonija. Djelo jest neveliko opsegom, ali zato pred solista postavlja iznimne zahtjeve, na koje je Jurinić odgovorio autoritativno, suvereno dominirajući izvedbom. A to nije bio lak zadatak, s obzirom da je “pratnju” komornoga ansambla Detoni osmislio gotovo simfonijski, tako da je u konačnici riječ o djelu koje se zvukom karakterom uvelike nadovezuje na tradiciju “simfoniziranih” glasovirskih koncerata Rahmanjinovljeva tipa. Svakako treba spomenuti i doprinos Cantus ansambl, koji je pod ravnanjem Darijana Ivezića dostojno predstavio prvu, ali, nadajmo se, nipošto ne i posljednju izvedbu ovoga sjajnog djela.
Dostojne partnerice Večer prije samoborskoga recitala Aljoše Jurinića, vrhunski se komorno glazbovalo u zagrebačkoj Palači Gvozdanović. Zvijezda program ovom je prilikom bila sjajna mlada violončelistica Latica Anić, koja je nekoliko dana prije tog koncerta postala (posve zasluženo!) laureatkinjom Natjecanja Papandopulo. Sjajna je pritom bila njena izvedba i tehnički i interpretacijski pakleno teške Sonate za violončelo solo Györgya Ligetija. Dostojnu partnericu umjetnica je našla u pijanistici Mariji Pranjić, s kojom je izvela transkripciju Bartókove Prve rapsodije za violinu i glasovir te Debussyjevu Sonatu za violončelo u d-molu.
Ipak, vrhunac večeri bio je Glinkin Patetični trio, u kojem se predstavila još jedna, jednako sjajna mlada umjetnica – saksofonistica Lucija Hraščanec. Mogao je u toj kombinaciji začudno zazvučati djelo izvorno napisan za klarinet i fagot ili violinu i violončelo, uz glasovir u objema inačicama. No ne treba zaboraviti da je saksofon srodan klarinetu, pa se u ovaj sastav dobro uklopio, posebno zahvaljujući tome što su glazbenice osobitu pozornost posvetile uspostavljanju dinamičke ravnoteže među trima instrumentima različitih zvukovnih volumena.
Umjetnički dominantne žene Višednevne svečanosti komorne glazbe okupirale su zagrebački Hrvatski glazbeni zavod od 10. do 18. listopada, u sklopu programa devetog Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe. Slijedeći već ustaljenu, gotovo nepogrešivu koncepciju, priređivači su i ove godine program osmislili kao niz tematskih glazbenih večeri, u kojima su u različitim kombinacijama nastupili odreda vrhunski komorni glazbenici – ove godine, k tome, bez ijedne slab(ij)e karike u čvrstome lancu.
Teško je u tom nizu sjajnih izvedbi izdvojiti najsjajnije. Ipak – premda je barem djelomično riječ i o izrazito subjektivnom dojmu autora ovih redaka – čini se da su vrhunci bile izvedbe u kojima je umjetnička ravnateljica festivala, violinistica Susanna Yoko Henkel, glazbovala sa svojim kolegicama. Konkretno, bile su to izvedbe Beethovenove Serenade u D-duru (s violisticom Lise Berthaud i violončelisticom Jing Zhao), Mozartova Drugog glasovirskog kvarteta u Es-duru (s istim glazbenicama te pijanisticom Laumom Skride), potom Janáčekove Sonate za violinu i glasovir (ponovno s Laumom Skride) te, naposljetku Schubertova Glasovirskog kvinteta u A-duru “Pastrva” (iste suradnice kao u Mozartovu kvartetu te, kao zalog rodne ravnoteže, izvrstan kontrabasist Matt McDonald).
Naravno, ne treba potcijeniti ni niz jednako vrsnih muških sudionika festivala, poput violinista Stefana Milenkovića, klarinetista Chena Halevija, violončelista Torleifa Thedéena i gitarista Petrita Çekua. No, čini se da su ove godine popularnim ZagrebKomom ipak umjetnički dominirale žene. I to je sasvim u redu.
Duhovno iskustvo simboličke prakse A kao krunu ovog izvanrednog niza komornih koncerata valja istaknuti gostovanje Komornog zbora Mogensa Dahla u zagrebačkoj Sabornoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg. Ovaj je događaj bio znakovit (i značajan!) već i na razini simboličke prakse – u katoličkoj zemlji glazbenici iz luteranske Skandinavije nastupili su u pravoslavnoj crkvi, pritom izvodeći Nordijsku misu Svena-Davida Sandströma (djelo koje su praizveli u Bergenu prije niti pet mjeseci!), djelo koje duhovni okvir puni “svjetovnim” (a zapravo istodobno i vrlo duhovnim) stihovima švedskoga nobelovca Tomasa Tranströmera.
No, važnija od te univerzalističke simboličke prakse je glazbena kvaliteta – kako izvedenoga djela i njegovih pjesničkih predložaka, tako i same izvedbe. Osamnaestero pjeva i ugledni violončelist Toke Møldrup pod vodstvom su legendarnoga dirigenta Mogensa Dahla izveli vrlo opsežno i nimalo jednostavno djelo jednog od vodećih suvremenih skladatelja, pokazujući (poput ranije spominjanog Kvarteta Arditti) da je uvjerenost u kvalitetu djela ključ za posredovanje između skladatelja i publike. A to je posredovanje zaista bilo vrhunsko – izvedba Sandströmeove Nordijske mise bila je za sve okupljene jedinstveno ne samo umjetničko, nego i duhovno iskustvo