Melodijske su linije često reducirane ili apstrahirane, solističke dionice uglavnom podređene kompleksnoj teksturi cijelog sastava, a pojedinačni pasusi tek povremeno iskaču iz grupne improvizacije koja na sve raspoložive načine razgrađuje harmoniju i ritam
Pérez, Patitucci, Blade, Children of the Light; Mack Avenue Records, 2015.
Iako je svojom karijerom zajamčio pripadnost najužem kanonu džeza, instrumentalistički pristup tenor saksofonista Waynea Shortera povremeno je predmet nešto snažnijeg sporenja, nego što je slučaj s ostatkom prepoznatljivih tenorističkih velikana, od Lestera Younga do Michaela Breckera. No, čak i među Shorterovim osporavateljima rjeđe se čuje da njegov već petnaestogodišnji kvartet ne zaslužuje status jednog od najvećih sastava u suvremenom džezu. Uzevši u obzir članove njegove “ritam sekcije” – a svakome bi i nakon minimalnog uvida u njihovu glazbu moralo biti jasno da je taj naziv koji implicira ulogu “podrške” ovdje moguće koristiti samo vrlo uvjetno – takav dojam nimalo ne začuđuje: čak i u nekom razdoblju znatno manje fluidnih projekata, sastav u kojem su tijekom tolikih godina međusobno glazbeno razumijevanje mogli graditi instrumentalisti poput Danila Péreza, Johna Patituccija i Briana Bladea djelovao bi poprilično impresivno.
Srećom po dio Shorterovih kritičara, ali sasvim sigurno i po one koji njegovu glazbu bezuvjetno favoriziraju, taj je fantastični trojac konačno odlučio snimiti prvi album kao samostalni trio, pokazujući da njegovo kompleksno, razlomljeno i uzbudljivo apstraktno muziciranje dobiva na zanimljivosti u ogoljenom formatu.
Emancipacija od Shortera Nadovezujući se na džezersku i džezersko-pedagošku tradiciju smišljanja terminoloških amalgama za vlastiti svirački ili kompozitorski koncept, Pérez, Patitucci i Blade u materijalima za Children of the Light svoj pristup nazivaju “komprovizacijom”. Naziv je to čije se sadržaj čini jasnim imamo li na umu glazbu Shorterova kvarteta: melodijske su linije često reducirane ili apstrahirane, solističke dionice uglavnom podređene kompleksnoj teksturi cijelog sastava, a pojedinačni pasusi tek povremeno iskaču iz grupne improvizacije koja na sve raspoložive načine razgrađuje harmoniju i ritam, uz prepoznatljive, oštre Bladeove dinamičke kontraste. Bez “vođe” sastava, sjajni trio na ovome albumu kao da još jezgrovitije izražava svoju harmonijsku i ritmičku kompleksnost, neprekidno izgrađujući gustu zajedničku sliku u čijoj je funkciji često i svaka naznaka sola.
Određena emancipacija od Shortera kao figure solističkoga i kompozitorskog predvodnika, a time i potpunije približavanje ideji sastava kao ravnopravne cjeline očituje se u činjenici da Children of the Light sačinjavaju isključivo autorski materijali sve trojice glazbenika, uz tek jednu – na ovaj ili onaj način nezaobilaznu – posvetu Shorteru spajanjem njegove rane kompozicije Dolores s Pérezovom Light Echoes.
No, unatoč egalitarnosti sastava, glazba ne poništava individualne stilske potpise – štoviše, oni su u njoj na najzanimljiviji način suptilno istaknuti. Osim neponovljivog Bladeova bubnjanja, najjasnije je to u slučaju Pérezova pristupa klaviru, utoliko što je njegov vokabular uočljivo obilježen interpretiranim figurama latino/afrokaripske glazbe. Ti su elementi raspršeni dobrim dijelom albuma, nalazeći se već u početnim taktovima naslovne kompozicije, u kojima se harmonijska “tema” izmjenjuje s Patituccijevim strpljivim aluzijama koje Pérez razrađuje, s većom ili manjom dozom eksplicitnosti, u smjeru vlastite glazbene tradicije. Njegov solo koji slijedi kreće se gotovo čitavom izvedbom, no prije je riječ o kompleksnom kontrapunktu lijeve i desne ruke usmjerenom na intuitivno, virtuozno ritmičko nadopunjavanje s kontrabasom i bubnjevima koji odustaju od bilo kakve naznake fiksirane pratnje.
Raslojeni ritam Afrokaripske će poveznice biti razrađenije u dinamičnoj Lumen, u kojoj Blade, pored bubnjeva, pokazuje podjednako efektno vladanje udaraljkama, stvarajući virtuozno raslojeni i razlomljeni dvanaesterodobni ritam koji Patitucci u podlozi interpretira šminkerskim, gotovo funk impulsom, ovoga puta na električnoj bas gitari. Ni Pérez se ne boji elektroničkih instrumenata – štoviše, izvrsno ih uklapa u bogatu zvučnu sliku sastava koji uz njegovu kombinaciju klavira i Fenderovog Rhodesa, kao i na uzbudljivoj kompoziciji African Wave, zvuči kao da ima člana-dva više.
No pored dinamičnih improvizacija, album u nekoliko navrata pokazuje i delikatnu stranu sastava, poput kompozicija Milky Way – slobodne, atmosferične improvizacije preko zvučnog kolaža neartikuliranih glasova (najvjerojatnije dječjih) – ili pažljivo izgrađene Looking for Light, u kojoj se posebno ističe Pérezov dugačak, lirski uvod. Posebno je u tom smislu dojmljiva Ballad for a Noble Man, posvećena Patituccijevu kontrabasističkom kolegi Douglasu Sommeru, preminulom početkom prošle godine. Ta lijepa zvučna skica sastoji se od gudačke podloge koju je izradila Patituccijeva žena, čelistica Sachi, i izuzetno profinjene improvizacije u višem dijelu registra bas gitare koja, ako je to ikome promaklo, pokazuje o kakvom instrumentalistu se uistinu radi u Patituccijevu slučaju.
Nakon sjajne reinterpretacije Shorterova kompozitorskog jezika u sklopu Soundprints projekta Joea Lovana i Davea Douglasa, članovi njegova kvarteta vlastitim su albumom uvjerljivo demonstrirali da, neovisno o stavu prema njegovoj glazbi, saksofonistički velikan ostaje jednim od najpoticajnijih izvorišta i u suvremenom džezu.