O komunalizmu se hrpimice pisalo; čak i među autorima na ljevici možemo naći šarenilo konceptualnih pristupa tom pitanju. A isto tako postoji i opsežan dokumentarij u vezi naizgled svakog značajnog događaja koji je uključivao komunalno nasilje, historijat komunalnih političkih partija i organizacija, komunalnih politika za kojima su se povodile kako federalne tako državne vlade itd. I sam sam u dosta velikoj mjeri pisao o toj temi. Ovdje ne namjeravam posložiti još jedan narativ uzastopnih događaja, iako će s vremena na vrijeme u tekstu pojaviti neke činjenice. Više me zanima istraživanje nekih od načina na koji smo mi sami razmišljali o komunizmu, sekularizmu, nacionalizmu itd.
Još bih razjasnio, na samome početku, svoje temeljno mišljenje o tome u grubim crtama.
Komunalizam u svim svojim oblicima, s mojeg gledišta, nije epifenomenalna bolest u inače zdravom tijelu politike, patologija odijeljena od nje, dok nacija uopće ostaje sekularnom, ili epidemija morbidnog ponašanja proizašlog iz makinacija Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS), Shiva Sena (SS) i njima sličnih koja se može izliječiti sve većim i većim dozama sekularizma, nacionalizma itd. Radije, smatram da skup vjerovanja i praksi koje nazivamo “komunalnima” ima kompleksne historijske korijene te da su ovog trenutka već duboko usađeni u same strukture indijskog društva i našu svakodnevnu politiku – toliko su duboko usađeni da mnogo toga ni ne primjećujemo. Kritika ideologije je neumitno veoma važna, a važnija od nje je možda čak i akumulacija činjenica i brojki o komunalnom nasilju koje i dalje neprekidno uništava mnoge živote.
No isto tako moramo naći uporište za takve prikaze i kritike u mnogo fundamentalnijoj strukturalnoj analizi društva iz kojeg potječu komunalne ideje i prakse, u kojima milijuni ljudi drže da su takve ideje dostojne divljenja te da takve prakse ne samo da su legitimne, već nužne i korisne. Komunalizam me se, u svim svojim oblicima i praksama, doima kao koristan indeks za baždarenje smjera u kojem se Republika kreće već nekih 65 godina i gdje se nalazi danas. Narenda Modi je, odsad nadalje, simptom i, usuđujem se reći, prije odgovarajući simbol u kojem se smjeru nacija kreće već neko vrijeme – zasigurno već nešto više od dva desetljeća, no moguće je da radi i o četiri desetljeća, kao što ćemo vidjeti. Ako uistinu postane predsjednik vlade – što je veliko “ali”, dakako – proći ćemo još jednu prekretnicu na tom putovanju. Sam smjer, pak, nije bitno drugačiji, zato što smjer po sebi nije ništa novo.
Poraz ljevice i uspon komunalizma No postoji i drugi način da se to kaže: ukratko, Rosa Luxemburg je bila u pravu. Kapitalizam ne vodi nužno do socijalizma; može biti da isto tako vodi u barbarizam. Dopustite samo da nadodam da je Luxemburgina maksima tim više primjenjiva na tu vrstu predatorskog kapitalizma u koji se Indija uputila: naime, različiti oblici komunalizma mogu imati koristi od i, štoviše, hraniti, izravno i neizravno, ne samo tvorce takvog kapitalizma, nego i velik broj njegovih žrtava. Većina zagovornika bilo kakvog fašizma ili nasilnog konflikta potaknutog religijom, kao i u svakom etničkom čišćenju, uvijek dolazi iz redova onih koji su učinjeni žrtvama, onih koji su duhovno uništeni i moralno dezorijentirani okrutnostima koje trpe u svojem svakidašnjem životu.
Clara Zetkin je bila preciznija kada je govorila o svojem vremenu. “Fašizam”, rekla je, “samo je kazna za naš neuspjeh da napravimo revoluciju”. Kasnije ću se vratiti na ono što zovemo “komunal-fašizmom”. Dopustite da samo kažem da nam Zetkinina tvrdnja pomaže u poimanju dviju stvari u naše doba.
Kao prvo, globalni poraz ljevice dao je krila veoma moćnim snagama ekstremne ljevice u većini dijelova svijeta, s naredne tri primjetne posljedice: 1. marksizam i komunizam zahtijevaju mnogo uži globalni prostor danas nego što je bio slučaj prije 1989. godine; 2. neoliberalizam – ili ekstremni kapitalizam, što je moj naziv za nj – zabilježio je impresivne pobjede u velikim dijelovima svijeta bez ikakvog bitnijeg kontranapada radničke klase unatoč dubokim recesijama u jezgri kapitalizma; te 3. u raznolikim zonama Afrike i Azije, nacionalizam sam po sebi je ispražnjen od antiimperijalističkog sadržaja, redefiniran je u etno-religijskim terminima i pažljivo usklađen s globalnim neoliberalnim režimom.
Narendra Modi je u tom pogledu ikonička figura. Dokopao se eminentne pozicije i regionalne moći kao ekstremistički praktičar onoga što nazivamo komunalizmom, a što su on i njegovi kolege zvali hinduskim nacionalizmom. Sada, kako pokušava osvojiti vodstvo svoje stranke i nacije u cjelini, taj se identitet uzima zdravo za gotovo ali se ne naglašava. Namjesto toga, samoga sebe predstavlja kao luksuzno odjevenog muškarca koji slobodno vrijeme provodi na golf terenima i koji se rutinski druži s članovima bogatih obitelji Ambani, vlasnicima grupacije Tata i doslovno stotinama izvršnih direktora indijskog porijekla sa svih krajeva svijeta, a uz to prima apologetske izaslanike iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Osobito podsjeća na egipatskog predsjednika Morsija, veteranskog vođu Muslimanskog bratstva.
Druga točka koja proistječe iz Zetkininih zapažanja je da, po pitanju interne politike u Indiji, uspjeh različitih komunalizama je, u konačnici, indeks neuspjeha ljevice. Zato što je, kao što ću pokušati pokazati, prava alternativa komunalizmu – komunizam; ili, ako vam je draže, socijalizam, a ne sekularizam ili nacionalizama koliko god da nam oni možda pomogli u domeni ideološkoga. Dobar dio neuspjeha ljevice na tom polju proizlazi iz šire ravnoteže snaga u zemlji kako se ona razvijala u otprilike posljednjih četvrt stoljeća. Među ne-ljevičarskim strankama postoji potpuni konsenzus po pitanju neoliberalizma i vanjske politike.
Te stranke nazivam “strankama deset posto” što znači da sve te one, kako UPA tako i NDA, kolektivno predstavljaju interese deset posto najbogatijeg dijela stanovništva, tako da se ljevica suočava s veoma velikom izolacijom u cijeloj izbornoj areni. Što se komunalne politike tiče, ne postoji niti jedna ne-lijeva stranka od imalo značaja koja nije aktivno surađivala s BJP-om – dakako, uz iznimku Kongresa, ali to je zato što i Kongres i BJP konkuriraju za vodeću poziciju. Što se ostaloga tiče, Kongres može petljati po komunalnoj politici podjednako lako i pragmatično kao što BJP komunalizam koristi u svojem programu.
Fiktivne zajednice Kasnije ću se vratiti na to. Samo bih se prvo pozabavio neobičnim načinima na koje koristimo tri riječi: komunalizam, sekularizam, nacionalizam. Prvo treba zamijetiti da svaku od tih riječi koristimo na karakterističan indijski način, dajući im značenja koja govornici engleskog jezika drugdje – ili politički mislioci i aktivisti drugdje, zapravo – možda ne mogu sasvim pojmiti. Samo u Indiji se riječ “komunalizam” odnosi na pogubnu ideologiju i praksu sklonu nasilju – čak i oblik “fašizma” – što opravdava samo sebe u ime religijske razlike; samo u Indiji imamo ono što se naziva “komunalnim neredima”.
U Egiptu, primjerice, napadi na kršćansku manjinu su bez uvijanja nazvani islamističkim, džihadističkim, selefističkim ili štogod – termini su to mnogo oštriji od “komunalnoga”. U drugu ruku, u svojim najuvriježenijim uporabama, riječ “komunalno” historijski je povezana s drugim riječima poput “zajedničko”, “komuna” i “zajednica”; “komunalna imovina”; primjerice, komunalno je bilo suprotnost privatnom vlasništvu. K tome, tu postoje daljnje komplikacije. Prva je da nemamo poteškoća kada govorimo o većinskoj zajednici i o manjinskoj zajedničkoj – pobliže rečeno, hinduskoj zajednici, muslimanskoj zajednici, sikh zajednici itd. – ali se od ljudi koji prema našem nazoru zapravo pripadaju u te zajednice zatim zahtijeva da nemaju komunalnu svijest, nego da samo djeluju kao građani indijske države, tj. sekularni nacionalisti.
Komunalni identitet definiran religijom se stoga potvrđuje u javnosti, ali je privatiziran i isključen iz politike, u ime sekularnog moralizma nacionalne države. S obzirom na to da velika većina Indijaca ne uživa prava građana, izim apstraktnog prava univerzalnog glasačkog prava; to je više vjerojatno da će većina ljudi biti manje dirnuta nacionalističkim diskurzima i da će biti privrženija onome što mi sami smatramo zajednicama njihovog stvarnog religijskog vjerovanja, afektivnih odnosa i socijalnog pripadanja. Niti mi je jasno kako dugo religijski definirana zajednica može ostati tako ključnom za nečiji društveni i materijalni život, a da osoba u pitanju nikada ne sklizne na tamnu stranu takvog identiteta, koji nazivamo komunalizmom. Je li moguće misliti o sebi prvenstveno kao o muslimanu, a opet zauvijek ostati slobodan od komunalne identifikacije? To je možda moguće za nekolicinu herojski nastrojenih, ali za većinu ljudi se to ne čini veoma vjerojatnim.
Dopustite mi da pridonesem dvjema daljnjim tezama koje se tiču problema komunalizma.
Kao prvo, način na koji često govorimo o “hinduskoj zajednici”, “muslimanskoj zajednici” i sl., čini mi se čisto fiktivnim; veoma je dvojbeno da muslimani iz Kašmira i muslimani iz Kerale dijele puno više toga od nekih religioznih rituala, nekolicine osnovnih tekstova islama i zajedničkog straha od hinduskog komunalizma. Isto je tako teško povjerovati da su svi kršćani iz Nagalanda i Kerale pripadnici panindijske kršćanske zajednice. Zamisao da postoji nekakva hinduska “zajednica” koja prelazi regije, kaste, zanimanja itd. tako je apsurdna da je nema smisla ni komentirati. A ipak, u svim našim diskurzima o politici i stvaranju politika postojanje takvih homogenih, panindijskih religijskih zajednica naprosto je uzeto zdravo za gotovo kao da je ta činjenica očita sama po sebi. Sebični i cinični političari, mùle i mahanti1, kao i sama država (poput kolonijalne države), tim fiktivnim identitetom zakrivaju stvarno naličje društva te daleko više preferiraju dogovaranje s “predstavnicima zajednice” nego s klasnom politikom.
Kao drugo, sva religijska vjerovanja ne dovode do komunalizma, bilo u vjerovanju bilo u djelovanju; no sav komunalizam, kako shvaćamo taj fenomen u Indiji, ukorijenjen je u smislu religioznog identiteta i toga kako se tim identitetima, a koji su hotimično formirani i politizirani, manipulira u političke svrhe, za materijalnu korist, nasilno natjecanje i tome slično. Religiju per se ne može se pozvati na odgovornost. Međutim, određeni oblici religijske svijesti – ma kakvi god da bili mehanizmi za stvaranje i popularizaciju takve religiozne svijesti – neporecivo su isprepleteni s određenim vrstama komunalnog ponašanja, čak potičući komunalne fantazije. Sasvim je lako moguće da Kar Sevak, izbavljen iz jada i bijede lumpenproletarijata te indoktriniran velebnim idejama o hinduskoj herojskoj dužnosti da oslobodi Ram Janmbhooomi2, možda uistinu jest samoga sebe zamišljao kao hanumana u Ramovoj vojsci dok se penjao na kupolu Babri Masjida3 ne bi li je srušio. Religija nije odgovorna, ali nije ni u potpunosti nevina.
Sekularizam kao legitimizirajuća ideologija Što manje religije postoji u društvu i što je religija strože odvojena od svih oblika političkog života, to bi komunalizam trebao biti manje nasilan i tvrdokoran. Vratit ću se kasnije na to. Što se tiče druge riječi o kojoj raspredamo, “sekularizam”, želio bih odmah reći da je redefinicija sekularizma kao “jednakog poštovanja prema svim religijama” tipično indijski izum, pokušaj da se tradicionalna etika religijske tolerancije proturi kao moderna vrlina sekularizma. Za osobe koje uistinu vjeruju uvijek postoji nešto jedinstveno u njihovoj vlastitoj religiji tako da nikako nije moguće da imaju “jednako poštovanje” za različite religije; za muslimana koji prakticira svoju vjeru, hinduizam je u suštini inferioran.
Štoviše, jednako poštovanje prema svim religijama u vođenju državnih poslova bi nužno dovelo, naročito u kontekstu koruptivnosti liberalne demokratske politike, do većeg poštovanja prema religiji demografske većine čiji glasovi vrijede više, čije privilegirane klase raspolažu s više novca i moći te među čijom se srednjom klasom sve više uzimaju maha nove vrste religioznosti. U Indiji demografska većina onih koje sama država kvalificira kao hinduse tako je znatno nadmoćna da država nužno mora davati prednost hindusima u svojem sekularizmu bez obzira na to koja je stranka na vlasti; između Kongresa i BJP-a nužno bi postojala razlika u stupnju, zahvaljujući ne ponajprije različitim ideologijama, nego razlikama u konstitutivnim blokovima kojima bi se svaki od njih želio obratiti.
Perry Anderson ima pravo po tom pitanju: indijska država, kaže on, hinduska je komunalna država koja koristi sekularizam kao svoju legitimizirajuću ideologiju. Ja bih to pak drugačije rekao i to zbog dvije stvari. Anderson previđa ključnu činjenicu da nije uvijek bilo tako; u svojoj analizi implicira da je razlika u hindusnosti Gandhija, Nehru-a i RSS-a mahom pitanje stupnja – smatram to deplasiranim. Nadalje, rekao bih da je indijska država u velikoj mjeri komunalna država koja može obuhvatiti sve vrste komunalizma, što je značajno i muslimanski komunalizam, ali je prevladavajuće hinduska komunalna država naprosto zato što su hinduski komunalisti daleko brojniji i moćniji od svih ostalih komunalista zajedno. Ili, da to drugačije kažem: indijska država može sasvim sretno živjeti s komunalizmom dok god je komunalno nasilje na minimalnoj razini, jer takvo nasilje, kao i svako drugo nasilje u javnoj domeni, stvara problem s održavanjem zakona i reda. Njegov zaključak da je sekularizam legitimizirajuća ideologija u svakom slučaju stoji.
Sekularnost je, iz moje perspektive, moderna vrlina koja nipošto ne proistječe iz neke predmoderne tradicije i koja počiva na jednoj jedinoj pretpostavci: radikalnom odvajanju između svih naličja religije i svih oblika državne prakse – takoreći, izbacivanje religije iz domene politike kao takve. Sekularnost je u svojim korijenima europska vrlina. Međutim, prije no što postanemo previše nacionalistički nastrojeni u takvim pitanjima, najbolje je da se prisjetimo da je i marksizam u svojim korijenima europska vrlina. Najvažniji dio takvih vrlina je da imaju korijene u jednom mjestu, već u skladu s historijskim nužnostima, no zatim same sebe postupno univerzaliziraju, također u skladu s historijskim okolnostima. Ako se ispostavi da je indijska buržoazija previše ne-moderna i naopaka u svojim društvenim nazorima da bi insistirala na stvarnom odvajanju religije od svojeg stvarnog vladanja i legimitizirajućih procesa svoje vlastite države, ta moderna sekularna vrlina će degenerirati u praznu riječ te će biti redefinirana u religijskim okvirima.
Dopustite da dodam da je sekularizam u svojem osnovnom smislu uvijek bio ne nešto što je dostignuto, nego nešto što se tek nazire i unutar čega će se moći pobliže definirati težnje. Kapitalističke države su obično djelovale s liberalnom licemjernošću, izražavajući visoke principe no inače djelujući u skladu s pragmatičnom korišću. Većina Europe trenutno prolazi kroz ogromne kulturne prevrate zbog svoje nesposobnosti da otvori prostor ne-europskim imigrantima koji pripadaju drugačijoj rasi ili religiji. Veoma je malo vjerojatno da su današnje Sjedinjene Države sekularnije od današnje Indije; SAD samo slučajem ima stariju, uvriježeniju historiju javnih zabrana i više institucionalnih ograda.
Dvije kapitalističke države koje su zaista iskušale pravi sekularizam u svojim najboljim danima – kada su njihove buržoazije bile mlade – bile su revolucionarna Francuska i kemalistička Turska. Nijedna od njih se danas ne može dičiti time. Jedine države koje su ustrajno pokušavale provesti sekularno razdvajanje Crkve i Države te zajamčiti da Crkva nema autoriteta izvan strogo privatnog života, bile su komunističke zemlje – činjenica u koju se možemo osvjedočiti u iznimno nasilnoj protureakciji nacionalnih i internacionalnih religijskih autoriteta prije i poslije kolapsa sovjetskog sistema. “Bezbožno” je najprobranija uvreda koju je sekularna vlada Sjedinjenih Država uvijek koristila za komuniste.
Dok je nacionalne države, bit će nacionalizma Naposljetku, najteža od triju riječi: nacionalizam! Uz iznimku Ruske revolucije, sve druge socijalističke revolucije – uključujući one u Kini i Kubi – ostvarene su u kolonijalnim i polukolonijalnim zemljama; pokreti za socijalizam su stoga dolazili zajedno s ratovima za narodno oslobođenje. K tome, progresivniji dio buržoaskih država u Trećem svijetu periodično je usvajao relativno nacionalističke ekonomske politike, kao što je to bio slučaj u Nehrijevoj Indiji, nasserističkom Egiptu i baasističkim arapskim zemljama u naponu projekta Bandung4 i kao što je trenutno slučaj u Venezueli, Boliviji i Ekvadoru.
Sve je to urodilo sklonošću u suvremenom teoretiziranju da se nacionalizam bez uvijanja izjednačuje s antiimperijalizmom što se nadalje usložnjuje zbog činjenice da je u koloniziranim zemljama nacionalistička ideologija proizašla iz protivljenja kolonijalizmu te da se taj antikolonijalizam počesto pogrešno shvaćalo kao antiimperijalizam, premda većina takvih nacionalizama nije uopće imala socijalistički sadržaj te su se zadovoljili time da su se vrlo brzo asimilirali u neokolonijalne planove imperijalističkog kapitala. Afrika je prepuna priča o takvim antikolonijalnim nacionalizmima, da ne pričamo o našim dvjema susjednim zemljama, Pakistanu i Bangladešu. A tu su još i drugi, još kompliciraniji slučajevi, poput talibana koji bez sumnje vode bespoštedan rat protiv imperijalističke okupacije, no teško da ih se može smatrati socijalno progresivnom silom koja djeluje u interesu svojeg naroda.
Drugdje gotovo svako ozbiljnije proučavanje europskih fašističkih pokreta iz 20. stoljeća drži da se jedan od ključnih momenata za uspon takvih ideologija može pronaći u antidemokratskom francuskom pokretu iz kasnog 19. stoljeća koji se nazivao “integralnim nacionalizmom” te da svi fašizmi ideološki počivaju na veoma štetnim formama desničarskog nacionalizma. Da ne spominjemo činjenicu da je nacionalizam u svojim korijenima bio klasična ideologija europske buržoazije tijekom 19. stoljeća, u razdoblju kada se prvi puta pojavila forma nacionalne države u Europi. S obzirom na taj niz kompleksnih odnosa, čini mi se poprilično nesuvislim da se nacionalizam per se može izjednačivati s antiimperijalizmom.
Moje vlastito gledište je da nacionalizam per se nema niti klasni sadržaj niti dobro utvrđenu političku agendu. Taj sadržaj svakome nacionalizmu daje blok moći koji ga preuzima i u njega ugrađuje svoj vlastiti klasni projekt; Lenjinovo znakovito naglašavanje nacionalnog pitanja bilo je zasnovano na predodžbi da u uvjetima koji prevladavaju u u kolonijama, stranka radničke klase, u savezu sa seljacima, možda čak i bi mogla uspostaviti hegemoniju u nacionalnom pitanju prije nego što bi buržoazija mogla preuzeti vodstvo u antikolonijalnom nacionalizmu. Prihvaćanje vodeće uloge za domoljubne dijelove nacionalne buržoazije u antikolonijalnoj borbi uvijek se smatralo manje poželjnom opcijom, indeksom slabosti komunističkog pokreta. Nacionalistička ideologija je u svojim zasadama objektivno povezana s formom nacionalne države. Dok god postoji forma nacionalne države, nacionalizam ove ili one vrste će biti objektivna nužnost.
Tako su mogli postojati fašistički nacionalizam nacističke Njemačke, imperijalistički nacionalizam Sjedinjenih Država, revolucionarni nacionalizam komunista koji su vodili oslobodilačke ratove u tako različitim zemljama poput Vijetnama i Angole; postojat će sekularni arapski nacionalizam, a i klerikalni nacionalizam suvremenog Irana. Uvijek će postojati nacionalizam, uvijek će biti sporova oko značenja nacionalizma, a kada se porazi jedna vrsta nacionalizma, u životu nacionalne države će je zamijeniti druga vrsta nacionalizma. Ovih je dana na mnogim krajevima svijeta postalo pomodno za velike brojeve ljudi da proglase da je određena religija determinativna karakteristika određene nacije – vamo judaizma, tamo islama; ovdje hinduizma, ondje katoličanstva.
Sve to ne govorim uzalud. Prema mojem mišljenju, već morate biti ljevičar a da biste vjerovali da samo antiimperijalizam može biti istinski sadržaj za indijski nacionalizam. Vjerujem da je tako zato što sam marksist. Nažalost, marksizam je zapravo manjinsko stajalište u ovoj zemlji. Ne vidim razloga zašto hindus koji pripada urbanoj, višoj kasti i srednjoj klasi a koji je socijalno konzervativan, ne bi bio spontano usmjeren prema prihvaćanju ideja Hindutve5 da je ono što je jedinstveno u Indiji, dakle njegovo determinirajuće obilježje među nacijama, činjenica da je velika većina njezinih građana hindusi i da se stoga hinduska kultura mora prihvatiti kao nacionalna kultura; oni koji ne prihvaćaju tu kulturu kao normativnu kulturu Indiji zapravo nisu Indijci u dubljem smislu riječi.
Stogodišnji rast RSS-a Ustvrdio o sam to o višoj kasti, srednjoj klasi, urbanim ljudima, ne bih li došao do poante. S obzirom na snagu desničarske dominacije – ne nužno komunalne dominacije, nego samo desničarske – u današnjoj Indiji, ne vidim razloga zašto bi većina one vrste ljudi koji su uopće zainteresirani za to pitanje našla barem neku inačicu te identifikacije između hindusnosti i Indije sasvim vjerojatnim i čak nužnim za to da zemlja ostane ujedinjena i snažna. A takvo nahođenje može ići pod ruku s idejama religijske tolerancije, Sarva Dharma Sambhav, vjerovanja da su hindusi tolerantni, liberalni, miroljubivi po svojoj prirodi, te da nacionalna nesloga dolazi od drugih koji su više ograničenih nazora, fundamentalisti, socijalno nazadni itd.
Tako da kada se pitamo bi li ili ne bi komunalizam ikada mogao postati ne samo nešto više od ideologije većine nego i nekom vrstom zdravog razuma milijuna i milijuna ljudi – vjerojatno većina Indijaca – odgovor bi po svoj prilici ovisio o tome na koju inačicu komunalizma ciljamo.Nije to uvijek bilo tako, a tu se izmjenu mijena mora gledati u smislu radikalnog preslagivanja hegemonija. Samo da navedem jednu prostu činjenicu. Od svojeg začetka 1925. godine do danas, RSS je imao vrlo, vrlo impresivan rekord neprestanog rasta u svojem direktnom članstvu, godinu za godinom, skoro 100 godina. To je klasičan slučaj onoga što bi Gramsci možebitno nazvao pozicijskim ratom i pasivnom revolucijom u začetku kroz vještu akumulaciju promjena na samom poprištu borbe tijekom više generacija.
Sve to stoji, ali uz sljedeću iznimku: njihovo članstvo nije raslo te je i dalje stagniralo između 1948. i 1962. godine. Možda ćete se sjetiti da se taj period stagnacije RSS-a odvio između atentata na Gandhija i Nehruove smrti. Godina 1962. ustvari je veoma značajna godina jer se Indijsko-kineski rat naširoko koristilo ne bi li se diskreditiralo indijske komuniste te organizirao desničarski protuudar, manevar koji je uvelike pogodovao desnici u Kongresu, kao i komunalnim snagama općenito. Često se govori da je RSS stagnirao nekoliko godina zato što ih se sumnjičilo za atentat što je veoma vjerojatno odigralo ulogu u stagnaciji RSS-a.
Međutim, prema mojem mišljenju ključna činjenica je da je u to vrijeme prevladavala neka vrsta sveprožimajuće hegemonije. Dakako, postojao je i ogroman politički i kulturni kapital koji je stajao na raspolaganju vlasti pod Nehruovim vodstvom, kao nasljedniku antikolonijalne borbe, no isto je tako važno prisjetiti se da je najveća opozicija njemu unutar samog parlamenta dolazila iz redova komunista i socijalista. Tako da bi se moglo reći da su cjelokupnom indijskom politikom – samom državom kao nusproizvodom političkog društva – dominirale sile koje su se protivile komunalizmu, koliko god moćne komunalističke struje bile u vladajućoj stranci, ili što je podjednako bitno, da li su se glavne opozicione snage okvirno opredijelile za vrijednosti onoga što Hobsbawm naziva "prosvjetiteljskom ljevicom".