Biserka Cvjetičanin  

Komunikacija

kolumna

U ovoj kolumni Zareza više puta bilo je riječi o info-bogatima i info-siromašnima. Na početku novog stoljeća svijet i dalje obilježava jaz između razvijenih i nerazvijenih (19 posto svjetske populacije čini 91 posto korisnika Interneta), te je na Svjetskom summitu o informacijskom društvu u Ženevi 2003. godine postavljen zahtjev da se ovakvu “digitalnu razdvojenost” što hitnije smanji uspostavljanjem “digitalne solidarnosti”. Tragedija golemih područja obuhvaćenih tsunamijem pokazala je još jednom što znači digitalna razdvojenost. Sve analize i sva izvješća temelje se na osnovnoj konstataciji da su stručnjaci sve znali, ali nisu imali komunikacijskih mogućnosti da upozore stanovništvo.

Prema Deklaraciji i Akcijskom planu iz Ženeve, komunikacija je osnovni društveni proces, bitna potreba ljudskog bića i osnovica svake društvene organizacije. Profesor Petar Guberina u svojim je radovima, osobito pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se odvijao proces dekolonizacije afričkog kontinenta i razvijao pokret nesvrstanosti, naglašavao važnost komunikacije za razvoj: ona je oduvijek poticala stvaranje novih znanja i novih vrijednosti.

Informacijski jaz

Komunikacija postoji od najranijeg doba, a kroz povijest je doživljavala suštinske i radikalne transformacije, od pećinskih crteža, razvoja jezika i pisma, do najnovijih komunikacijskih tehnologija. Međutim, brzi razvoj novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija koji bi morao smanjivati klasične prepreke i teškoće, osobito one koje se odnose na vrijeme i prostor, te omogućiti da se milijuni ljudi u svim regijama svijeta počnu koristiti tim tehnologijama za vlastiti prosperitet, pokazao je, još jedn?m, da se jaz između info-bogatih i info-siromašnih ne smanjuje. Štoviše, svijet se i dalje razvija sve neravnomjernije. Živimo u informacijskom društvu koje je po prirodi globalno i koje bi se trebalo zasnivati na raspodjeli informacija i znanja, a u kojem stotine tisuća ljudi stradaju uslijed “komunikacijskih nemogućnosti”. “Ljudi u Tajlandu, Indiji i na Šri Lanki mogli su se spasiti”, čitamo u brojnim izvještajima i analizama. Tsunamiju je trebalo sat-dva da dođe do Tajlanda, dva-tri sata do Indije i Šri?Lanke, a čak sedam do devet sati do Afrike. Za razliku od Indonezije, kamo je došao brzo, to je vrijeme moglo biti dragocjeno za sklanjanje stanovništva i sprječavanje katastrofe golemih razmjera. U more su povučena cijela sela, ali stručnjaci, na primjer indijski, ističu da se ljude moglo spasiti da su postojali sustavi za obavještavanje ili komunikacijski kanali kojima bi se obalno stanovništvo tih zemalja brzo obavijestilo o opasnosti. Ostaje, međutim, pitanje jesu li sve komunikacijske mogućnosti iscrp?jene. Je li o približavanju tsunamija odmah obaviješten radio, kada se zna da i u izoliranim selima (bez struje) postoje tranzistori, a vijesti putuju brzo? Služe li bubnjevi samo za turiste, ili mogu vršiti i svoju osnovnu ulogu komunikacije, ma koliko to čudno zvučalo u informacijskom društvu? Jesu li kontaktirane postojeće mreže koje su vlastitim komunikacijskim kanalima mogle pridonijeti obavještavanju? Ili je informacijski jaz postao tako dubok da tko nema najrazvijenije “komunikacijske mogućnosti”, nema ih uopće? Ovdje bi se skepticizam Manuela Castellsa da će nove informacijske i komunikacijske tehnologije za dugo vrijeme isključiti veliku većinu čovječ?nstva mogao pokazati opravdanim.

Međunarodna solidarnost

Stoga je neophodno jačati solidarnost na međunarodnom planu, ali ne tek poslije tragedije, kao što se uvijek zbiva i kao što se danas izražava velikom novčanom pomoći zemljama pogođenim tsunamijem. Milijuni ljudi žive u najtežim, nemogućim uvjetima. Borba protiv globalnog siromaštva (Global Poverty) mora biti na prvom mjestu Ujedinjenim narodima. Valja se prisjetiti i rezolucije koju je 2002. godine prihvatila Opća skupština Ujedinjenih naroda (57/249 – Kultura i razvoj) u kojoj se zahtijeva međunarodna solidarnost za pomoć zemljama u razvoju u stjecanju pristupa novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama. Nacionalne strategije za informacijsko društvo postoje tek u početnim oblicima i u njima se ne spominju oni koji obitavaju u seoskim, izoliranim i marginaliziranim područjima koja su, kao u slučaju tsunamija, najviše izložena opasnostima.

Prioritet je međunarodna solidarnost u svim aspektima, pa i u digitalnoj, kako sintagma “mnogo glasova, jedan svijet” ne bi postala isprazna fraza.