Komunikacija na razini supostojanja

Tijekom druge polovice veljače, od 14. veljače do 3. ožujka, u zagrebačkom Društvu hrvatskih likovnih umjetnika predstavljena je izložba Jedan naprama jedan: među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti, autorica Ive Radmile Janković i Eveline Turković. Izložba je okupila niz respektabilnih imena s hrvatske i međunarodne scene i kroz različite umjetničke medije, jednostavno rečeno, donijela lepezu pogleda na odnos i neku vrstu razmjene (komunikacijske ili emotivne) između dvije osobe. Ovaj samo na prvi pogled jednostavan pristup nije stremio k potanko razrađenom problematiziranju komunikacije – riječima Eveline Turković “…Bez pretenzija sustavne obrade svih aspekata i kvalitativnih razina, različiti autorski pristupi kao mozaik slažu jednu od mnoštva mogućih slika suvremenih međuljudskih odnosa, naznačuju mogućnosti i/ili nemogućnosti njihove potpune realizacije, ljepotu i/ili težinu njihove stvarnosti, psihološku podlogu ili metodologiju razvoja.” Iva Rada Janković, naprotiv, izložbu najavljuje kao nekovrsni nastavak izložbe U prvom licu jednine – istupivši van introspekcijskih i samoreprezentacijskih područja, dijalog se uistinu nameće kao sljedeći stadij, koji i donosi i oformljuje primarnu komunikaciju.

Snuff filmovi

U kružnom prostoru Galerije Prsten nizali su se radovi koji su, na specifične načine, predstavljali odnos dvoje/dvije/dvojice (uz još poneko sastavljanje podvojenosti, no o tome će kasnije biti riječi). Nedavno smo u vrhovnom zakonodavnom tijelu RH čuli kako je cijeli svemir heteroseksualan, te krenimo tada od odnosa Yina i Yanga, Nje i Njega. On je možda u punom sjaju prikazan u videu estonske umjetnice Kai Kaljo Domestic violence u kojemu umjetnica na prijevaru veže svog bivšeg supruga prisiljavajući ga na tragikomičnu ispovijest o njihovu propalu braku. Laž kao temelj komunikacije u srži je njihova braka (obzirom na dugu povijest izvanbračnih afera), ali i nastanka samog videa: umjetnica bivšem suprugu obećava kako njegovu snimljenu ispovijest i zatečenost neće vidjeti nitko, da bi isto, poput kakva amaterskog pornografskog materijala, ponudila znatiželjnim očima širom svijeta. Trebali bismo vjerovati kako je doista riječ o obiteljskom snuff filmu, no sumnja o prethodnom dogovoru protagonista postavlja se kao potencijalna treća karika laži. 

Komunikacija tjelesnim dodirom

Dah bračne prepirke izbija i iz duhovitog zajedničkog rada Neriješeno Vlaste Žanić i Borisa Greinera: sugovornici u prepirci zamijenjeni su malenim kompjuterskim zvučnicima, a dijalog je konstruiran tako da niže tek nesporazume i šumove u komunikaciji. Ona je ispražnjena od svakog sadržaja ili informacije, a jezik je ogolio na alat apsurdne prepirke. Work in progress rad pod nazivom Muškarac/žena nedovršeno Aleksandre Vajd i Hyneka Alta započeo je još 2001. Slovensko-češki par, kako u fotografskom tako i emotivnom smislu, svoju komunikaciju, ali i intimnu ispovijed i viđenje drugoga, provode kroz objektiv fotografskog aparata. “Nedovršenost” žene i muškaraca u naslovu aludira na nježni mit o duši koja traži svoju odvojenu polovicu, kako bi se sretno sjedinile u tijelu androgina.

U video-instalaciji Krug Ksenije Turčić parovi klize gotovo u plesnom ritmu, gube obrise i likovi se nižu u sekvenci, pretapajući se. Santiago Reyes pak svoje slučajne poznanike, mladiće i djevojke u novim, nepoznatim gradovima snima kako izgovaraju uvijek isti dijalog i unutrašnji monolog. Budući da su likovi snimljeni na mjestima lišenima ikakvih lokalnih specifičnosti i prepoznatljivosti, putovanje se u video-instalaciji Gradovi događa kroz raznolikost jezika i fizionomija.

Izvan “heteroseksualne” kozmičke simbolike nekoliko je vrlo zanimljivih radova koji brojku dva promatraju kako polazište za manje ili više ostvarenu komunikaciju i granice njezine izdržljivosti. Tako je na otvorenju izložbe, uz video instalaciju Propovijed u kojoj Siniša Labrović i Rino Efendić u pravilnom jednominutnom razmaku razmjenjuju šamare, upriličen i performans. No, njega je karakterizirala proizvoljnom reakcija umjetnika lišena strogog ritma projekcije, uz poziv publici da se i sama okuša u jednostavnom, ali intenzivnom tjelesnom dodiru.

Igra “gluhog” razgovora

Interaktivna instalacija Tanje Dabo promatraču (ili korisniku) poklanja nekoliko minuta iscjeljujućeg laskanja. Franc i Olivier Turpin u nizu Siamoseries izvode fizičke gegove u sputavajućoj dvojini sijamskih blizanaca. Silvio Vujičić u parafinsku tugu ulijeva košulje-nadgrobne spomenike u radu Ima mjesto iza ugla u kojem žive tvoji mrtvi prijatelji. Naoko Takahashi u svom videu uspostavlja elementarnu komunikaciju – koja polazi od različitosti – s postarijim mještaninom istarskog gradića Momjana, dok Nina Kurtela i Alban Muja pak vode doslovno komični, “gluhi” razgovor na površnoj prijateljskoj kavi…

Na kraju, onaj drugi može i iščeznuti, možemo ga sakriti vlastitim odrazom, može nas i ne primijetiti… ili ga jednostavno nema. Sjajna instalacija Illusion 2 Vlaste Žanić u zrcalnom igralištu pomoću refleksija stvara iluziju da posjetitelji/igrači dodaju loptu samima sebi. Iako je nevidljivi suigrač s druge strane nužan, nije ga moguće vidjeti. Brodski dnevnici Zlatana Dumanića pogledu izlažu duhovite i nesputane erotske maštarije, vizualizacije nekih pučinskih mokrih snova. Tomislav Pavelić u ciklusu Plamen ja sam sâm postavlja samoga sebe u igru pukog postojanja unutar manje obiteljske zajednice, uz dozu gorko-slatkog kućnog humora.

Skroviti kutci podsvijesti

No, performans Božene Končić Badurine izveden u donjem prostoru Meštrovićeve monumentalne rotunde iznio je doživljaj tog prvog impulsa komunikacije u najčišćoj formi. Umjetnica je stajala zatvorenih očiju unutar kružne galerije, i promatrači-sudionici bi joj prilazili bez riječi. Odnos bi postao zvuk koraka, ritam daha ili naziranje pokreta očiju ispod spuštenih vjeđa umjetnice/sibile. Na kraju, video Janosa Sugara Pazi leđa slijedom kadrova koji se asocijativno nižu vraća dijalog s početka priče u skrovite kutke podsvijesti, a jedan naprama jedan se potencijalno čita i kao naličje prvog lica.