Grozdana Cvitan  

Komunikacijski kanali susjedstva

U dvije poetske večeri na kojima je nastupilo po sedam hrvatskih i slovenskih pjesnika (uključujući izbornike) i uz okrugli stol u Rogaškoj Slatini u Sloveniji, završena su prva pjesnička Srečanja na meji. Istog petka, 21. siječnja, kad su se na granici neformalno susreli hrvatski i slovenski premijeri, pjesnici su imali snage i volje za formalni susret!

Ideja, poticaj, prostor i organizacija prvih poetskih susreta u Rogaškoj Slatini pripadaju tamošnjoj galeriji Aster. Vlasnik galerije Jovica Brajović prvi je festival, Faropis, organizirao prije nekoliko godina u Starom Gradu na Hvaru gdje se okupljaju prozni pisci. U Rogaškoj, središtu zdravstvenog i rekreacijskog turizma, prostori za razne sadržaje postojali su i prije, ali činjenica je da taj grad do sada nije bio stjecište značajnijih kulturnih aktivnosti, iako među tamošnjim stanovnicima postoji lokalna aktivnost u, primjerice, književnom i likovnom stvaralaštvu. Ideja poetskih susreta na granici, iako zasad održana kao susret hrvatskih i slovenskih umjetnika, računa u budućnosti s regionalnim uključivanjem i susretima većih razmjera. U tom smislu sve bi susjedne zemlje (iako su konkretno najčešće spominjani mađarski i bosanskohercegovački umjetnici), zaživi li festival u budućnosti, mogle biti suorganizatori. Suradnički, pak, odnos na manifestacijama uvijek računa s većom otvorenošću, a u osnovi ideje lako je prepoznati ideju Europe regija koju zasad - u nedostatku definiranih pojmova - svatko tumači prema osobnom viđenju.

O ideji poetskih (i ne samo poetskih) susreta na granici, dimenzijama i sadržajima festivala te ritmu manifestacija, razgovaralo se za prvim festivalskim okruglim stolom u hotelu Grand u subotu.

Svi imaju ideje

Uz selektore festivala Tahira Mujičića i Iztoka Osojnika, bivšeg dugogodišnjeg voditelja Vilenice, te mahom mlađe hrvatske i slovenske pjesnike, u Rogaškoj Slatini su se našli i književnici koji su se već pokazali kao dobri festivalski voditelji i organizatori, kao što su Branko Čegec (Goranovo proljeće) i Milan Rakovac (Tomizzini dani). Ujedno, riječ je o priredbama koje su ili od samog početka otvorene raznim sudionicima i utjecajima, ili su to u međuvremenu postale.

Okrugli stol bilo je mjesto na kojem je ponajprije trebalo isprofilirati samu ideju festivala do kraja. Naime, od svih ponuđenih festivalskih oblika Mujičiću se najviše sviđa onaj koji osmišljava festival kao svojevrsni work in progress, pa se založio za manifestaciju koja bi uz središnji festivalski susret jednom godišnje u siječnju sadržavala i niz susreta koji bi se kao manje priredbe održavali jednom mjesečno u galeriji Aster. Uz susrete po dvojice pjesnika s obje strane granice, angažiranje kantautora etno-izričaja i šansonijera koji skladaju na stihove pjesnika, on ideju širi i na izložbeni prostor galerije, dakle na likovni izričaj mladih slovenskih, hrvatskih i inih umjetnika. Uostalom, Tahiru Mujičiću ideja nikad nije nedostajalo.

Ujedno, samo ime Srečanja na meji može biti modificirano i dodatno naslovljeno, a tko će se sve u budućnosti susretati na granici ovisi o tome koliko će i kako zaživjeti ideje i među drugim umjetnicima kojima će sudjelovanje biti ponuđeno.

Uz središnju siječanjsku priredbu u trajanju od tri do četiri dana, na kojoj bi uz govorenje poezije bili organizirani i okrugli stolovi, postoji mogućnost, a i poželjno je, za tiskanje časopisa ili zbornika koji bi odražavao zbivanja na festivalu i dvo ili višejezično prezentirao i susrete i pjesnike. Ideja izdavačkih mogućnosti u daljnjoj raspravi pokazala je brojne modele transformacija i otvorenosti prema svemu što bi nakladnička djelatnost u vezi s festivalom mogla producirati. Naime, ovisno o stajalištu i čitalačkim navikama sudionika priredbe ili korisnika publikacija, ideje su se od zbornika i časopisa kretale u smjeru separata, razglednica i, uopće, manjih tiskovnih oblika, do "ozbiljnih" izdanja s kritičkim elementima u predstavljanju pjesnika-sudionika festivala.

Mujičić se založio i za smotru postojećih slovenskih i hrvatskih poetskih festivala, a to bi značilo "već profilirane festivale na praktičnom planu isprofilirati između sebe, kako bi definirani odnosno različito profilirani mogli zajednički nastupiti pred fondovima za financiranje kulture u europskim asocijacijama, a u uvjetima kad nas očekuje totalna europeizacija i Europi bi takve smotre trebale odgovarati".

Slovenski selektor Iztok Osojnik potencirao je dvije teme: otvaranje prema području odnosno regiji, pa bi najprije bili pozvani mađarski umjetnici (određeni kontakti već postoje), a to postavlja pitanja interesa i razloga za takva druženja i suradnju, te kako preko svojevrsne jadranske inicijative (o kojoj se razgovaralo u Puli i koja uključuje niz gradova na cijeloj jadranskoj obali) ostvariti suradnju s drugim festivalima, ali i uklopiti se u taj postojeći plan. Drugo bitno pitanje je pitanje financiranja koje se može rješavati u fazama, ali za prvu fazu koja je i najosjetljivija nužna je povezanost s lokalnim mogućnostima i izvorima sredstava.

Razlozi u prostoru

Kako izabrana sredina zasad nema neki prepoznatljiv kulturni identitet to je na organizatorima da prepoznaju one vrste događanja koje bi bile pogodne i uspješne za upravo taj prostor granice s jedne i već postojećeg imidža mjesta s druge strane. Osojnik se zalaže za festival koji ima svoj razlog u izabranom prostoru i konkretne interese sudionika.

Izvore financiranja vidi u mogućnosti shvaćanja literature kao nečeg produktivnog i materijalnog, a svaku neizvjesnost u financiranju pogubnom za budući festival. Izdavačka kuća Litera iz Maribora zainteresirana je za buduće akcije festivala. Postoje i neki drugi dobri tehnički kontakti s Pećuhom te s postojećim specijaliziranim časopisima i novinama koje su bitne za svaku takvu manifestaciju. Što se europskih vidokruga tiče, Osojnik europsku potporu djelatnosti u kulturi vidi kao izvor koji lako može presušiti i ako male zemlje i narodi ne riješe pitanja opstanka vlastite kulture, to ne trebaju čekati ni od Europe .

Srednjoeuropsku inicijativu vidi bitno drukčijom i važnijom za europske zemlje bez obzira jesu li članice Europske unije ili ne. Beskrajno administriranje europskih institucija sve se više nameće kao nesavladiva prepreka. S druge strane, jadranska inicijativa je dobar i fleksibilan program u kojem su se zasad najbolje snašli Mađari. Drugo je pitanje zašto takve inicijative nisu značajnije prihvatili Hrvati.

U traženju literarno-kulturoloških razloga za festival Branimir Bošnjak vidi mogućnost razmjene ideja o i u stvaralaštvu, ali i kao mogućnost razmjene virtualnih roba u koje idu i europski strahovi prema ovom prostoru. S druge strane, to je mjesto na kojem treba utvrđivati ono što hoćemo: sačuvati nacionalnu kulturu i na određeni način vlastita iskustva razmjenjivati s drugima. Sljedeće važno pitanje izvlači iz novog iskustva koji se počeo prakticirati u Europi: postoje oni koji su zainteresirani ulagati u kulturu, ali na način da ta sredstva budu i utrošena na mjestu i u prostoru u kojem su dobivena.

Milan Rakovac izlaz vidi u izravnoj artističkoj produkciji vezanoj uz određene teme i projekte manifestacije o kojoj je riječ. Svaki takav pokušaj na granici značajan je, među ostalim, i zato da bi se život u određenim pograničnim područjima učinio podnošljivim pa i normalnim. Podržavajući iz istih razloga ideju festivala u Rogaškoj, Rakovac upozorava da je bitno doznati, tj. spoznati lokalni interes i uskladiti vlastiti program s mjesnim očekivanjima. 

Osobno je zainteresiran i za festival festivala, ne samo kao birokratsku formalnost nego i "mentalnu promiskuitetnost", kao mogućnost veću i zanimljiviju od običnog suglasja za borbu s europskom administracijom.

Mladost i konstruktivnost

Barbara Korun festival vidi kao jedan od kanala koji bi dovoljno napravio u međususjedskom upoznavanju da bi jedni o drugima iz takve blizine znali barem približno onoliko koliko znamo o engleskim ili američkim autorima. Za tu vrstu komunikacije treba naći i odgovarajuće načine rada kroz radionice, prevoditeljsku dinamiku, te lokalni interes. "Ponuditi nešto sebi" bitnim razlogom smatra Branko Čegec, koji je govorio iz vlastita iskustva vođenja Goranova proljeća. Naime, iskorak svih susreta je mjera osobnog shvaćanja slobode i širine, otvaranje iskustva kroz susrete s drugim ljudima. Samo bavljenje poezijom svojevrsna je getoizacija, i na pjesnicima je da prošire granice vlastita geta. Prostora i mogućnosti ima, jer ne treba biti zagledan samo u velike europske fondove - niz malih fondacija mogao bi biti mnogo zanimljiviji izlaz i rješenje. A festival bez sudjelovanja lokalne razine nije moguć. Poznavanje lokalne sredine i vrlo konstruktivne prijedloge dala je mariborska pjesnikinja Simona Kopinček.

Očekivanja da okrugli stol može do kraja odgovoriti na pitanja posebnosti festivala u Rogaškoj, odnosno razlikovanja i razloga postojanja za Srečanja na meji, uzaludna su. Ideje ne nedostaju i festival drukčiji od drugih nije teško napraviti. Zasad se čini da je krupnije pitanje: s kojim sredstvima ga ostvariti a da ne bi bio uobičajeno sastajalište sličnih koji na sličnim susretima troše vlastite ideje, srdačnost, a novac ako ga slučajno imaju.

Nije teško zaključiti kako je zbog činjenice da su mnoga pitanja - posebno financijska - neriješena, bio najlakše za ideju osigurati sudioništvo mladih pjesnika i drugih zanesenjaka.