Jaroslav Pecnik  

Komunistički vjernik, grešnik i otpadnik

Milovan Đilas (rođen 1911. u Podbišću, Crna Gora, a umro u Beogradu 1995.), nesumnjivo je između 1954. i 1990. bio najslavniji i najznačajniji politički disident, ne samo s prostora bivše Jugoslavije nego i cijelog tadašnjega komunističkog bloka. Svojedobno jedan od korifeja (među)ratnog i poratnog jugoslavenskog komunističkog pokreta, član najužeg partijskog vodstva (Politbiroa), nakon sukoba KPJ s Inforbiroom 1948. i raskida sa Staljinom, počeo je kritički, radikalno (pre)ispitivati teoriju i praksu međunarodnog, ali i domicilnog, jugoslavenskog socijalizma, učinivši tako duboki ideologijski (pre)okret od dogmatskog marksizma prema demokraciji. Jedan od ideologa socijalističke revolucije i doktrinarnog komunizma, počeo se – prvo u svojim člancima u partijskom glasilu Borba (od listopada 1953. do siječnja 1954.), a potom i u novopokrenutom časopisu Nova misao (zabranjen u siječnju 1954.) – otvoreno zalagati za demokratizaciju države, napuštanje revolucionarnih dogmi i uopće liberalizaciju Titova režima i partijskim direktivama utvrđenih marksističko-lenjinističkih formula vlasti. Sukob sa Staljinom, u kojem je Đilas, uz Tita, odigrao jednu od najvažnijih uloga, forsirano ga je uputio na otvoreno sučeljavanje sa staljinističkim naslijeđem, ali i s deformacijama represivnog Titova režima, za čiju izgradnju, bez sumnje, i sam (s)nosi, ne mali, osobni dio krivnje. Ali, kako je prigodom prvog suđenja, nakon Trećeg plenuma CKSKJ, održanog početkom 1954. (kada je bio optužen kao izdajnik socijalizma i glasnogovornik Zapada) sam rekao: Pred sudom i zakonom nemam krivice... Ali imam za šta da odgovaram – to je izgradnja datog sistema, i to pred narodom i svojom savešću, čak i bez obzira na to što sam prozreo kuda taj sistem vodi i šta znači i javno ustao protiv njega još dok sam bio na vrhuncu vlasti. Naime, do pred sam politički pad u nemilost, Đilas je obnašao funkciju predsjednika Savezne skupštine.

Slavni disident

U članku naslovljenom Anatomija jednog morala, koji je bio objavljen u posljednjem broju Nove misli, Đilas je formalno, u povodu bizarnog slučaja supruge generala Peke Dapčevića, jasno i nedvosmisleno ukazao na posvemašnju moralnu eroziju i politički totalitarnu prirodu Titova režima, beskompromisno razgolićujući vladajuću partiju i posebice njezinu elitu, osuđujući metode kojima se služila u obnašanju moći i vlasti u društvu. Naravno, bio je izložen neviđenoj hajci, klevetama i napadima i svi dojučerašnji mnogobrojni prijatelji i poklonici njegovih liberalnih, za to vrijeme više nego provokativnih ideja, jednostavno su mu okrenuli leđa i javno ga se odrekli. Samo ga je Dedijer jedno vrijeme branio, a potom se i on povukao. Kako nakon partijskih kritika nije želio “revidirati” svoje stavove, a u strahu da se širi partijski kadar ne inficira demokratskim idejama, Tito ga je dao uhititi i “Đido” je na montiranim sudskim procesima (u četiri navrata) bio osuđen na dugogodišnje robijanje. U kazamatima socijalističke Jugoslavije proveo je više od devet godina, ali usprkos progonu i svekolikom šikaniranju, nastavio je pisati i ilegalno tiskati (na Zapadu) članke i knjige u kojima je sve žešće, ali teorijski relevantno prokazivao komunističko jednoumlje i prozivao partijski teror. Na posljednjem suđenju 1962., bila mu je izrečena kazna od 13 godina tamnice, ali u to vrijeme već slavan na Zapadu kao disident, zahvaljujući prosvjedu i pritisku vodećih svjetskih intelektualaca toga doba, Tito ga je amnestirao i oslobodio daljnjeg izdržavanja kazne. Međutim, sve do 1989., Đilas je bio pod stalnom paskom policije i oštrom kontrolom tajnih službi.

Činjenica je da se Đilas daleko prije Solženjicina, Saharova ili Havela javno i više nego hrabro suprotstavio komunističkom totalitarizmu, a svojim je knjigama Nova klasa i Nesavršeno društvo bitno utjecao na brojne intelektualne krugove u Zapadnoj Europi i Americi i na njihovo jasnije sagledavanje aktualnih problema i nedostataka staljiniziranih komunističkih režima diljem svijeta. Osim toga, u brojnim člancima i istupima u vodećim glasilima – poput Der Spiegela, The New York Timesa, Le Mondea, Encountera itd. – na medijski provokativan način razotkrivao je komunističku diktaturu i besperspektivnost marksističko-lenjinističke ideologije, a samim time i socijalizma kao političkog projekta. Spomenimo samo da ga je svojedobno autoritativni oksfordski izdavački kolegij uvrstio među 100 vodećih svjetskih autora, čije su knjige najviše utjecale na kulturu i civilizaciju Europe u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ističući pritom da je Đilas intelektualnim poštenjem, originalnim teorijskim postavkama, te osobnom, egzistencijalnom hrabrošću (p)ostao priznat kao najautentičniji istočnoeuropski disident. U ime ideala slobode, koje je pretpostavio revoluciji koja teče (sintagma Svetozara Vukmarovića Tempa), dragovoljno se odrekao privilegija vlasti, izložio se (ali i svoju obitelj) represijama, nasilju, prijetnjama i, na koncu, tamnovanju, ali uvjeren u ispravnost svojih stavova, sve je to uspio više nego dostojanstveno podnijeti, neprestance upozoravajući na potrebu saniranja posvemašnje duhovne i materijalne pustoši koju su komunistički režimi diljem svijeta ostavili za sobom.

Moć “nove klase” temeljno je politička

Svojom knjigom Ko je Milovan Đilas, disidentsvo 1953-1995, Desimir Tošić, prijeratni član Davidovićeve i Grolove Demokratske stranke, a poslije rata dugogodišnji politički emigrant u Francuskoj, te izdavač časopisa Naša reč u Londonu, uspio je pregledno i jasno izložiti kompleksan Đilasov intelektualni portret, njegovu svekoliku političku i ljudsku dramu, te pokazati kako je usprkos brojnim kontroverzama osta(ja)o dosljedan samome sebi i svojim idejama demokratsko-građanske provenijencije. Iako je bio komunist, revolucionar, partizan, titoist, pa čak jedno vrijeme i staljinist, Đilas je sve to uspio svladati snagom svoga duha, te je kao strasni i rasni istraživač novih putova socijalizma, ali i buntovnik po prirodi, prije drugih shvatio da se pozitivan društveni razvoj ne može nikako i nikada ostvariti pukom komunističkom diktaturom i represijom, nego je to samo i jedino moguće suštinskim, demokratskim preobražajem svih državnih i civilnih struktura društva.

Tošić je posebice bio (za)intrigiran i impresioniran Đilasovim disidentskim razdobljem života i djelovanja, nadasve njegovom analizom komunističkog sustava, koju je izložio u svojim kapitalnim djelima Nova klasa (objavljena 1957. u SAD-u, a potom ilegalno distribuirana diljem Jugoslavije) i Nesavršeno društvo (objavljeno 1969. u New Yorku, a potom i na srpskom jeziku u Londonu 1970., upravo u Tošićevu liberalnom časopisu Naša reč).

Prema Đilasu, u socijalističkim režimima nije bila riječ samo o površinskoj deformaciji društvenog sustava, nego su one jednostavno bile imanentne marksističkoj teoriji i komunističkoj ideologiji. Smatrao je da je primarni generator realsocijalističkih sustava sadržan u političkoj, a ne u ekonomskoj sferi. Nova, vladajuća klasa u socijalističkim zemljama, (za)dobila je privilegiran položaj u ekonomskoj ravni, zahvaljujući prije svega privilegiranom političkom statusu. U takvim režimima najprije se osvajaju ključne političke pozicije, a potom nova upravljačka klasa ostvaruje i svoj ekonomski monopol. Dakle, moć “nove klase” izvorno je i temeljno politička, a upravo iz te činjenice Đilas izvodi zaključak da se korijeni te moći mogu trajno ukinuti samo tamo gdje se nalazi i najdublji izvor tzv. nove klase; dakle, u političkoj sferi, tj. u sferi vlasti. Ukidanje jednopartijskog monopola, prema Đilasu, moguće je samo uspostavom i formiranjem višepartijskog političkog sustava. Dakako, te su ideje za vladajući Titov režim bile više nego heretične, te se njihov tvorac po svaku cijenu morao politički onemogućiti i društveno izolirati. Zarad objavljivanja knjige Nova klasa, Đilas je bio osuđen na dugogodišnje tamnovanje. Po izlasku iz zatvora, u već spomenutom djelu Nesavršeno društvo, Đilas je zapisao: Komunizam ne gubi istorijske bitke, neg bitku sa istorijom... Trebalo je proći tek nešto više od dvadeset godina da bi se ostvarile ove proročke riječi, odnosno da komunizam doživi krah i nestane sa svjetske političke scene.

Kriza komunizma je kriza marksizma kao ideologije

Đilas je na koncu svojih teorijskih istraživanja identificirao komunizam sa staljinizmom, te je konstatirao: Kriza komunizma, ujedno je kriza marksizma kao ideologije. Prije cijele plejade istaknutih liberala i (neo)konzervativaca, Đilas je spoznao da se pomoću Marxa i njegove teorije ne može naći izlaz iz slijepe ulice u koju su zapala društva pod komunističkom vlašću. Istodobno, nije samo razobličio komunistički sustav, nego je i razotkrio i samu prirodu tzv. komunističkog samozavaravanja (slično kao i Czeslaw Milosz u djelu Zarobljeni um), koja je cijeli marksistički projekt svela na moralnu bezobzirnost, opravdavajući žrtve i tragediju milijuna ljudi obećanjem o izgradnji besklasnog društva i tzv. svijetle budućnosti. Dok je pripadao komunističkom pokretu, Đilas je u svojim memoarima priznao da se i sam koristio nasiljem, uvjeren da je u “zlom svetu” ono neizbježno i opravdano. Kada je definitivno raskinuo s komunizmom, Đilas se u prvom razdoblju svojih teorijskih istraživanja zalagao za primenu nasilnih, revolucionarnih sredstava i načina borbe protiv komunizma, smatrajući ih opravdanim i neizbježnim u mjeri u kojoj se i sami komunisti služe nasiljem nad slobodoumnim ljudima. U kasnijim radovima je evoluirao; otklonio je mogućnost svake primjene nasilja, zagovarajući u borbi protiv komunističkih režima druge oblike borbe, poput demonstracija, prosvjednih marševa i rezolucija itd.

Brojni kritičari Đilasova djela, posebice njegova političkog djelovanja, spočitavali su mu primjenu nasilnih metoda i svojevrstan dogmatizam dok je pripadao komunističkoj vrhuški. Tošić se u svojoj knjizi poziva na riječi Đilasova sina Alekse: Znam da moj otac nije bio svetac. U tom kontekstu, moguće je prihvatiti određene (u svakom slučaju utemeljene) kritike za njegov dio odgovornosti tijekom građanskog rata u Crnoj Gori, za nehumana zbivanja na Golom otoku i sl. Ali, valja se složiti s Tošićem, Đilas nije bio partijski egzekutor, nego ideolog discipline koji je uvijek najstroži bio upravo prema sebi samome. Njegov put od komunističkog vjernika, preko grešnika i otpadnika, pa do heretika, na najbolji mogući način to potvrđuje.

Do pred kraj života, Đilas je oštro kritizirao Miloševića i njegov režim; istina, do kraja je ostao dosljedan ideji Jugoslavije, ali neprestance je naglašavao da prirodne težnje naroda k samosvojnosti nije mogućno obuzdati, a kamoli ugušiti. U tom smislu, Tošićeva knjiga zanimljiva je i hrvatskom čitateljstvu, jer se kroz dramu Đilasova života uveliko prelama i politički život u Hrvatskoj, posebice tijekom tzv. hrvatskog proljeća i u godinama tzv. hrvatske šutnje.