Komunizam orgija i ljubavi

The Mad Man Samuela R. Delanyja izvanredan je tekst, pornografska fantazija i filozofska meditacija u isto vrijeme. Ponovo sam ga čitao jer nisam bio sasvim zadovoljan onim što sam napisao o knjizi u svojem prošlom tekstu o pornografiji (Zarez 193).

Delany naziva knjigu (u svom uvodnom Disclaimeru) “pornoutopijskom fantazijom: niz ljudi, događaja, mjesta i odnosa između njih koji se nikada nisu dogodili niti su se mogli dogoditi zbog čitavog niza očitih razloga”; on dodaje da knjiga govori “o različitim seksualnim činovima o čijem statusu kao prijenosnika zareze HIV-om nemamo neospornih znanja...”. I, u stvari, nema analnog seksa tijekom ove pripovijetke o seksualnim odnosima među muškarcima, ali knjiga sadrži rječite, epske opise pušenja, ispijanja pišaline (i povremenog jedenja govana) zajedno s nepreglednim mlazovima sperme (jednako kao i pišaline) koji eruptiraju iz istinski divovskih kuraca. Različite vrste fetišizma također su prikazane, osobite one koje uključuju rasne stereotipe te pripovjedačevu idealizaciju beskućnika. (Delany u svom Disclaimeru bilježi i da bi roman koji se istinski usredotočuje na beskućnika “morao biti znatno mračniji od ovoga”.)

Zbrkanost i uređenost

No, rekao sam također da je The Mad Man filozofska meditacija. Prilično doslovno: pripovjedač, John Marr, crni gej muškarac u svojim dvadesetim godinama, suočen s početkom epidemije AIDS-a sredinom osamdesetih, student je filozofije koji proučava život i djelo (fikcionalnog) velikog filozofa Timothyja Haslera, korejsko-američkog mislioca koji je ubijen u dobi od 29 godina, u baru s gejevima koji se prostituiraju, gotovo čitavu generaciju prije (1973., nakon Stonewalla, ali prije pojave AIDS-a).

Marr rekonstruira Haslerov život dok se upoznaje s njegovim radom, koji uključuje odnos između “formalnih” i “neformalnih” sustava: način na koji logika opisivanja apstrahira, a time i pojednostavljuje, prvobitno kaotično i složeno miješanje višestrukih podataka. Hasler sasvim izokreće tradicionalne pretpostavke o klasičnom empirizmu i dvadesetostoljetnoj pozitivističkoj i apstraktnoj misli. Za tu tradiciju, tj. za filozofe od Lockea do ranog Wittgensteina iz Tractatusa, svijet je moguće raščlaniti na niz zasebnih, atomskih entiteta (“ideja” ili “činjenica”), a složenost proizlazi iz načina na koje, na višoj razini, ti entiteti međusobno djeluju jedni na druge, utječu jedni na druge, tvore isprepletene kombinacije: “Prvim trima četvrtinama 20. stoljeća dominira neosporavano uvjerenje... da je stvarnost izgrađena od atomiziranih percepcija, da je jezik izgrađen od značenja i gramatičkih potencijala povezanih s pojedinačnim riječima. Tek kada stvari postanu pretjerano složene – u interakciji sustava jednog iznad drugog ili sustava protiv sustava – dojam sustavnosti se ruši”.

No, Hasler tvrdi uglavnom suprotno: on dokazuje da su “široki, zbrkani, neformalni sustavi nužni da bi se razvili, na razini iznad njihove, precizni sustavi oštrih rubova, kojima je lako upravljati”. Pa i više, “zbrkanost je ono što osigurava energiju koja drži bilo koji sustav unutar sebe koherentnim i stabilnim”. Na taj način, Hasler je bliži kasnijem Wittgensteinu, pa i Whiteheadu, nego mainstream anglo-američkoj logičkoj i lingvističkoj analizi. (Spominjem te filozofe, a ne Derridu i Deleuzea, zato što je važno to što Delany predstavlja Haslera kao nekoga tko dolazi iz analitičke tradicije – i odstupa od nje ili je radikalizira – a ne sudjeluje u “kontinentalnoj” misli.)

Ponavljanje tuđeg života

Pitanje je, naravno, što misliti o knjizi u kojoj se ulomci poput onoga koji sam upravo citirao izmjenjuju s dugim opisima noći “zlatnih tuševa” u Mineshaftu ili orgija u pripovjedačevu stanu koje završavaju spermom, pišalinom i govnom razmazanim po svemu, i koji zagušuju prostor svojim jetkim mirisom. Je li knjiga zasnovana na zloglasnom kartezijanskom raskolu između uma i tijela, kao između filozofskog asketizma i tjelesne potrage za užitkom? Upravo suprotno, očito je da je “neformalni sustav” seksualne energije koji knjiga opisuje nužan za pojavu bilo kojeg “formalnog sustava”, bilo koje logike i poretka, od one vrste koju filozofski ulomci knjige istražuju.

Delany već dugo piše o načinima na koje “paraknjiževni” žanrovi mogu udomiti mogućnosti zanemarene u mainstream i “pravim” oblicima književnosti. Delany to uspijeva s pornografijom u romanu The Mad Man, baš kao što je to činio s znanstvenom fantastikom i fantasyjem u mnogim svojim ranijim tekstovima.

Tijekom radnje romana Marr, dok prati Haslerov život, primjećuje da ga zapravo kopira ili ponavlja – unatoč golemoj razlici između Haslerova iskustva kao gej muškarca u vremenu poslije Stonewalla, ali prije AIDS-a, i mnogo više ograničavajućih uvjeta s kojima se Marr suočava živeći usred epidemije.

Hasler i Marr dijele, između ostalog, naklonost prema beskućnicima; obojica se zaljubljuju u jednog takvog čovjeka, a Marr se nađe u situaciji da nesvjesno ponovno stvara situaciju koja je dovela do Haslerova ubojstva. Samo što je ovoga puta ubijen beskućnik, jer Marr ne uspijeva sebe pretvoriti (kao što je to, kako se ispostavlja, učinio Hasler, u činu istinske ljubavi) u žrtvu. Marrova sve veća identifikacija s Haslerom omogućava tradicionalni obrazac niza seksualnih prizora ili epizoda, gotovo odvojivih od glavne priče, a ipak sve intenzivnijih kako se krećemo kroz tu priču, s kulminirajućom orgijom koja osigurava neku vrstu emocionalnog klimaksa za pripovijest u cjelini. Ne znam koliko će čitatelja zaista uzbuditi pornografski prizori koji čine tako velik dio romana (moram priznati da za mene nisu učinili puno u tom smislu), ali je ključno dodati da Delany ne pokušava “iskupiti” ili “uzvisiti” pornografiju, preobraziti je u nešto “uzvišenije”. On ustrajava na fizičkom uzbuđenju čitatelja: što je, naravno, upravo ono što pornografiju čini “niskim” i skandaloznim žanrom. U pristojnom društvu retorički bi efekti trebali djelovati samo na um, a ne i na tijelo. Dakle, ponovo, filozofske teme romana dobivaju energiju i oblik pornografskim opisima, a nisu u opoziciji s njima.

Netransgresivna pornografija

Ono što je istinski radikalno u Delanyjevoj pornografiji – kako sam primijetio već nekoliko puta – jest to što njezini intenziteti nikada nisu prisutni kao transgresivni; čitava tradicija pornografske transgresije, koja se proteže od de Sadea do Bataillea i dalje, i koja često odjekuje u naivno libertinskoj retorici velikog dijela komercijalne pornografije – ne sadrži ništa zanimljivo za Delanyja. I u stvari je nešto što njegova knjiga eksplicitno kritizira. Čak i velika pišalinom i govnima zamrljana orgija – koja je kulminirajuća seksualna scena knjige (a nakon nje slijedi ubojstvo za koje Marr nesvjesno “postavlja pozornicu”, i koja kopira orgiju u Haslerovu stanu osamnaest godina prije, koja se dogodila neposredno prije samog Haslerovog ubojstva) – opisana je (nisam siguran da to mogu reći na pravi način) naturalističkim, a ne senzacionalističkim pojmovima. I time ne mislim da njezina namjera nije uzbuditi – jer to očito jest – nego da takvo uzbuđenje predstavlja u kontinuitetu sa svim ostalim aspektima života (pripovjedačeva, piščeva i čitateljeva), a ne kao neku vrstu prekida s njima. Tu čak ima i malo komedije, jer Marr mora objasniti tragove orgije u stanu svom puritanskom, heteroseksualnom akademskom savjetniku (koji se neočekivano pojavljuje u posjetu sljedećeg dana). No, smisao jest da je ta neugodna situacija u funkciji savjetnikova uskogrudnog-licemjerja-odjevena-u-liberalnost, a ne neki unutarnji aspekt same orgije.

Reći da Delanyjevo stajalište i prikaz seksa i njegova “pornoutopijska fantazija” nemaju nikakve veze s transgresijom znači reći da ih je nemoguće shvatiti u smislu bilo koje dijalektike kontradikcije, ili čak bilo kojeg postkantovskog ispitivanja granica. Seksualna razmjena (a ovdje je ima u izobilju, no nedostaje mi prostora i energije da uđem u sve to – logiku seksualne razmjene, i kako se to odnosi prema sveprisutnosti tržišne razmjene i potencijalno razlikuje od nje; u stvari je ta razlika ključ Haslerova ubojstva i ubojstva Marrova prijatelja beskućnika) za Delanyja je oblik građanskosti i kolektiviteta, kao i niz užitaka, ili poboljšanja osjetilnog uživanja. To ne znači da su takve seksualne razmjene pitome ili ograničene. Više je smisao u tome da nema granica – da nema granice koju treba prijeći ili takve koja bi obilježavala nultu točku, prazninu li nedostatak, susret sa smrću.

The Mad Man je roman prilično svjestan smrti, i stalno progonjen njome: smrti u obliku Haslerove smrti koja je početna točka priče, i smrti beskućnika koja je njezin zaključak, a općenitije, u sveprisutnoj stvarnosti AIDS-a u svijetu njezina pripovjedača. No, ta smrt nije ni na koji način svojstvena seksualnim činovima koje priča opisuje niti je njima prenošena nego smrt uvijek dolazi izvana (da upotrijebimo ili zloupotrijebimo Deleuzeov izraz). Smrt stiže u The Mad Man i knjiga time dobiva istinski tragičnu dimenziju. No, iako je smrt neizbježna, jer smo svi smrtni, i veća je opasnost za gej muškarce nego za mnoge druge skupine ljudi (zbog vrste društva u kojemu živimo), ipak je smrt također i nebitna. Nije sastavni element ni pokretač seksualne želje. Ne možemo zamisliti veći kontrast transgresivnoj – kantovskoj ili hegelijanskoj – logici de Sadea, Bataillea i tolikih drugih.

Komunistička ljubavna priča

Na taj način, Delanyjeva nas pornografija navodi na razmišljanje – tjera nas na razmišljanje – na načine koji su toliko daleko od naših kulturnih normi da su gotovo nezamislivi. Nemamo jezik – izvan jezika ponuđena u samom Delanyjevu tekstu – kojim bismo shvatili ono što nam on predlaže. (To je nešto prema čemu je ukazivao Foucault u kasnom razdoblju, sa svojim idejama o “tijelima i užicima” koji zamjenjuju transgresivnu logiku seksualnosti. No, mislim da nas Delany upućuje mnogo više u tom smjeru nego što je to činio Foucault.) Delany raskida s utopijom, idejom iz šezdesetih o seksu kao iskupljujućem, ali također raskida, mislim, čak i s antiiskupljujućim argumentima što su ih ponudili queer teoretičari kao što su Leo Bersani i (u novije vrijeme) Lee Edelman.

Drukčije rečeno, Delanyjeva pornografska vizija – način na koji su tijela i užici pojačani do točke impersonalnosti i anonimnosti – ne može biti opisana pojmovima frojdovsko/lakanovskog “nagona prema smrti”. Teško mi je izraziti to jednako jasno ili teoretski kako bih to volio, ali to ima neke veze s načinom na koji su “ekstremni” seksualni činovi istodobno opisani i kao postizanje točke u kojoj je ego, ili ograničenje između jednog sebstva i drugog, razgrađen, tako da je iskustvo pukog intenziteta sve što preostaje, i kao iskustvo intimnosti, opuštanja, zajedničkosti, pa (usuđujem li se to reći?) čak i određene domaće ugodnosti.

Taj osjećaj prožima posebice jedan ulomak u romanu gdje pripovjedač citira de Sadea i Marxa (!) kako bi objasnio “sve kombinacije i permutacije toga da se svatko spetlja sa svakim” u kulminirajućoj sceni orgije. U logistici orgije dobivamo ispreplitanje Haslerovih neformalnih i formalnih sustava, baš kao što dobivamo i pritisak do točke fizičke iscrpljenosti i osjećaj slobodnog i laganog drugarstva, takav u kojemu zadasi znoja, pišaline i sperme bivaju “poznati i ugodni”, a razmjena tjelesnih izlučevina najljepša i najljubaznija stvar koju jedno ljudsko biće može učiniti s drugim. Seksualnost je za Delanyja neka vrsta komunizma, gdje anonimni odnosi s višestrukim drugima supostoje s ekskluzivnošću i posebnom strašću (romantične?) ljubavi prema jednoj određenoj osobi. Pornoutopijska dimenzija romana povezana je s činjenicom da je roman, u posebnom smislu koji opisujem, “komunistička” ljubavna priča.

Da je The Mad Man nedopustiv baš u svakom diskurzivnom ili socijalnom kontekstu koji danas možemo zamisliti ne govori ništa o knjizi, nego o našem društvu i njegovim turobnim manjkavostima.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole