24.2.2005.

Marko Golub  

Konceptualizacija slikarstva

arhitektura/urbanizam

Tijekom posljednjih nekoliko desetaka godina, ograničimo li se samo na to razdoblje, slikarstvo je kao umjetnički medij, po svojoj zastupljenosti na reprezentativnim izložbama i statusu među aktualnim umjetničkim praksama, doživljavalo bez sumnje i uspone i padove. Sedamdesetih ga je, primjerice, iz galerija vidno istisnula konceptualna umjetnost, osamdesetih se vratilo kroz transavangardu, neoekspresionizam, te druge neo i post pravce i pojave, da bi se devedesetih euforija pomalo utišala. Svaki od tih preokreta imao je svoje duboke uzroke, ali i posljedice, koje su pak ponovo generirale nove uzroke, a kroz polemike su se provlačile teze i prognoze stare i stotinjak godine, od onih profanih, poput tržišnih uvjeta, ili puke formalne prisutnosti novijih medija, do filozofijskih, poput priče o smrti umjetnosti.

Prirodno je da se oko naglih uspona i padova statusa jedne umjetnosti počinju polako stvarati mitovi i legende, a s njima i uzbudljive priče o herojstvu, tragedijama i katastrofama. I to, međutim, ima svoje posljedice, jer kad jednom dijagnoza smrti, agonije, metaforičke “zime” ili neke druge gadne pošasti nadvlada stvarnu materiju, buđenja iz umjetno proizvedenog košmara više nema, a najviše pritom stradaju sami slikari jer bolest počinju ozbiljno prihvaćati kao vlastitu. Nažalost, upravo s takvom, već gotovom dijagnozom krenuo je povjesničar umjetnosti Zdenko Rus koncipirati svoj retrospektivni pogled na slikarstvo devedesetih, i tako trajno zakačio etiketu nositelja “opstanka” slikarstva na svakog slikara kojeg se uspio dočepati.

Smislenost generacijske podjele

“Muke slikarstva su višestruke, da ne kažemo katastrofalne!”, tvrdi autor izložbe simbolično nazvane Kraj stoljeća, kraj slikarstva, a pred očima nam se odmah ukazuju David Maljković, Željko Kipke, Ivica Malčić, Nina Ivančić i brojni drugi, kako u stilu Gibsonove Pasije, krvavi, goli i izranjavani, teturaju noseći goleme križeve. Jednim potezom slikarstvo devedesetih bačeno je u jamu patetike, a publika u ničim opravdanu depresiju. Činjenicu da je slikarstvo u devedesetima zauzelo sasvim dostojno, ni istureno ni potisnuto, mjesto u hijerarhiji umjetničkih praksi, ako takva postoji, autoru izložbe valjda nije bila dovoljno uzbudljiva za razradu. Umjetnika koji su se odlučili baviti slikarstvom u proteklom desetljeću, istina, nije bilo mnogo, i njihov je doprinos kvalitativno varirao kao, uostalom, i kod onih koji su se bavili novim medijima, no sljedeća Rusova teza čini se osobito zabrinjavajućom. Naime, ako se u devedesetima doista, kako on tvrdi, “nije profilirala nikakva uža ili šira pojava, trend ili tendencija koja bi se mogla imenovati novim slikarstvom devedesetih”, onda izložbu o nečemu što navodno ne postoji nije trebalo ni raditi. No, upravo u toj tvrdnji nalazimo glavni argument uvrštavanju umjetnika koji su svoj doprinos slikarstvu dali još u davnim desetljećima. Svaka čast Murtiću, Sederu, Šebalju i drugima, ali teško da bi izložba o devedesetima mogla počivati na kontinuitetu njihova rada. Štoviše, velika veteranska imena samo je opterećuju i dovode do nesporazuma, a formalistička tradicija, ionako previše prisutna i u radovima mlađih umjetnika postaje iritantno prenaglašena.

Život i smrt slikarstva

Mnogo je razumljivija odluka Zdenka Rusa da stožerne predstavnike slikarskih devedesetih pronađe među onima koji su se afirmirali u postmodernim osamdesetima, poput još intrigantnih Rončevića, Sokića, Vrkljana, ili posebno Kipkea, međutim, nepovjerenje prema mladim umjetnicima ostaje itekako vidljivo. Maljković, Malčić, Vekić i Buntak prvi su put dobili priliku da ih se sagleda s povijesnog aspekta, ali, nažalost, u posve neravnopravnoj konkurenciji kakvu jednostavno nije trebalo forsirati. Ako još pridodamo i to da je baš na njihova leđa na kraju pala navodna lešina krepanog slikarstva, onda se čini da su se doista našli u teškoj situaciji iz koje će se morati izvlačiti još barem jedno desetljeće, obračunavajući se i s brižnim kunsthistoričarima i s vlastitim kolegama, poput Ivice Malčića koji na jednoj od svojih slika ispisuje dječjim rukopisom: “Slikarstvo je mrtvo kad ja kažem da je mrtvo”!

* Emitirano na Radiju 101. Oprema teksta redakcijska.

Pomalo katastrofično intonirani prvi dio naziva izložbe realno je pitanje iza stoljeća u kojemu je slikarstvo proglašeno mrtvim dobrih petnaestak puta. Poslije mršava dva desetljeća u kojima su dominirali konceptualna umjetnost i nova umjetnička praksa, osamdesete su prošle u znaku neočekivanog buđenja i procvata slikarstva koje se u devedesetima ponovno našlo na rubu, na margini zbivanja i interesa (Zdenko Rus, kustos izložbe)