Konj je moguć

Branko Cerovac

SVIJET BEZ LOGIKE JE MOGUĆ. ŽIVOT BEZ RAČUNA JE MOGUĆ. KONJ JE MOGUĆ. Tako glasi rad-tekst, tekstualna zidna instalacija premijerno izložena u sklopu lanjske skupne izložbe Povratak izgubljene generacije, a potom i na izložbi Satan’s Playing Room – Voodoo Lounge u dubrovačkoj Galeriji Otok (2008), kultnog zagrebačkog “izgubljenog” umjetnika Igora Zlobeca (Zlobecsport Gallery!), postavljen potkraj rujna na zidu Gradske galerije Labin, na izložbi trojca Friščić – Krašković – Zlobec Vedri jahači ili Konj je moguć.

Izgubljena generacija

Konj pritom ne znači Horse, a ni metadon, heptanon ili pak subutex – sve čega su neoavangardisti, fluxusovci, postkonceptualisti u socijalističkoj Hrvatskoj bili mahom pošteđeni barem do 1968. godine – već se u redizajnu firme Zlobecsport pojavljuje kao keyword i osebujna konceptualna mantra (inače preuzeta iz obimna korpusa Pekićeva romana Zlatno runo) specifična egzistencijalnog iskustva i određene poetičko-artističke životne škole, odnosno senzibiliteta koji njega i dio njegove Izgubljene generacije 90-ih/00-ih profilira i urazličuje u odnosu prema svim korifejima, bardovima i herojima iz ranijih razdoblja hrvatske moderne i suvremene umjetnosti (Nova umjetnička praksa, Inovacije u hrvatskoj umjetnosti 70-ih, rani videoart, sve prije digitalne ere i globalna, omasovljena interneta – što u nas nastupa tek nakon pada Berlinskog zida).

Punk subkultura, novi rock, techno, rave, house... Sav Trash Art nagomilan u nekoliko desetljeća, ali i sva problematika koju nameću globalizacija i postkomunistička tranzicija – lišeni negdašnje novoljevičarske retorike i svekolika pathosa baštinjena iz šezdesetih – to je nešto s čim su od sama početka umjetničkoga formiranja živjeli Friščić (junior), Krašković, Zlobec i ta plejada “zgubljenih – vraćenih” iz bespuća ratnih i poratnih devedesetih. Njihov pristup akademiziranoj baštini povijesnih avangardi, ali i cijeloj drugoj, novoj baštini, razvijenoj u svijetu i u nas do njihove pojave – prije no što je njihov Konj postao MOGUĆ – zahtijeva i odgovarajuće priznanje, povijesno mjesto, recepciju na kojoj će još trebati poraditi – nakon Povratka izgubljene generacije.

Art jahači

Na tri etaže Gradske galerije u Labinu, koju vodi povjesničarka umjetnosti Sabina Salamon – s veoma razvijenom empatijom za problematiku povratka razmetnih sinova iz redova naše Generacije X/P – postavljena je bogata i reprezentativna izložba slikarskih, skulptorskih radova te printeva i videa (Friščić, Krašković, Zlobec) nastalih posljednjih godina. Putem odabrane fotodokumentacije i dovoljno obimna kataloga izložbe, a i veoma informativnih, iscrpnih i zanimljivih blogova (Zlobecova, Friščićeva te Kraškovićeva: http://vedrijahaci.blogspot.com/ http://www.umjetnost.blogspot.com/) tek je ovom izložbom posredovan cijeli kompleksni sustav njihova izložbenog, festivalskog i novomedijskog djelovanja od devedesetih do danas.

Umjesto homersko-pekićevske, argonautičko-firmonautičke fantazmagorijske potrage za Zlatnim runom, trojica artista tragaju za sukusom i sublimatom desetljetnih opsesija umjetnika pod stalnim pritiskom etabliranih fantazmatskih veličina domaćeg i svjetskog Art Olimpa (institucionalizirana i okamenjena panteona krajnje rigidne strukture i hijerarhije imućnih i politički svemogućih karizmatika i njihovih blaženih sljedbenika, ministranata, asistenata…) – s jedne strane – a s druge strane, pod također nezaustavljivim tsunamijem globalne ekspanzije transformirana “kanibalskog poretka” kasnog kapitalizma, fundamentalizma svih boja, porno industrije, ekokatastrofa i sveopćeg medijskog zagađenja društvenog okoliša, koji ionako više ne sliči čak ni patentiranu instant-simulakrumu sintetičkog nadomjestka za izgubljeni “raj na zemlji” (mir i dobro, sigurnost i napredak, društvo obilja, ljudska prava, sloboda mišljenja, Kultura). Odatle neizbježan dojam otpadništva, dekadencije u odnosu na proklamirane moralno-estetske uzore, freakovskog – umjesto salonskog garda i imagea (statusa, habitusa), kiničkog, diogenovskog “pljuvanja po svemu svetom”. Epifanija ekstremnih, gotovo NEMOGUĆIH prizora i oblika manifestacije u biti opscenih osobina tih “svetinja” koje nadilaze svaki kič, pulp, camp, trash – već same po sebi, bez pretjeranih estetsko-kozmetičkih kirurških zahvata od autora fotografije, videa, printa, slike naglašeno dolazi do izražaja u opusu i metodologiji Danka Friščića i firme Zlobecsport. Stoga su i bili uvršteni u monumentalan “Much too much” postav (Milovac) u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Zajedno s “klonovima” u produkciji Davora Mezaka te plejade također manje-više “izgubljenih – nađenih” opsjednutih ovisnika o Artu (Crtalić, Rogić, Repac, Kuduz jr. et al.). Naizgled puno (no ipak ne i “too much”!) benigniji, bezazleniji, vedriji, ćudoredno podobniji “art-jahač” Denis Krašković (kipar, akademski priznat građanin, profesor, docent; ukratko – likovni PEDAGOG etc.) kao da odudara od dvojice “izgubljenih” kolega po oružju! On nastupa više kao nekakav uvrnuti i otkvačeni, stripovski “Duh Sveti” iz crtića tipa South Parka – pored prilično izrođena Oca i razmetnog Sina – u nesvetom “trojstvu” izlagača u labinskoj Galeriji. No valja uočiti da ni Zlobec ni Friščić ne zaziru čak ni od najuzvišenijih sakralnih tema, aporija, transcendentalnih pitanja nadilaženja/izbavljenja od flagrantnih protuslovlja egzistencije u Dolini suza i izlaska iz bezdana što zjapi pod nogama čovječanstva izgubljena u bespuću univerzuma.

Naprotiv! I oni traže – na nekanonski, gnostički način doduše – krilatog konja, moguće i Jednoroga – koji se na krilima stvaralačke slobode istodobno spušta do najdonjih krugova Inferna i uzdiže do blistavih vrhunaca Visoke Umjetnosti (šifre: Murtić, Džamonja, Michelangelo, Kožarić, V. D. Trokut).

Divlja horda

Valja istaknuti radikalnost poetike i metodologije firme Zlobecsport, koja veoma dosljedno suodređuje i Zlobecovo slikarstvo i njegov Trash festival nove umjetnosti (Bale, 2002 - 2004), u kojem se druže, integriraju, “hrvaju”, “miješaju”, sudjeluju u istim performansima i skupno fotografiraju paradigmanični protagonisti “ulice”, “krčme”, “ringa”, “undergrounda”, rock scene i neosporno ART scene: Zoran Štajdohar Zoff, frontmen rock skupine Grč, nastupa rame o rame, doslovno, s Jusufom Hadžifejzovićem, a akademik Kožarić pozira zajedno s Trokutom, Dumanićem, Hadžifejzovićem i Cerovcem postkonceptualistu iz Grupe šestorice autora Svenu Stilinoviću za fotografiju Divlja horda. Sve se zbiva na ulici, u ruini Galerije Zlobecsport, pred konobom Kamene priče Tomislava Pavleke, na trgovima i po brdima u okolici drevna istarskog mjesta Bale/Valle. Nije slučajnost što su se artisti poput Mezaka, Zlobeca, Friščića, Kraškovića pojavili na sceni istih godina kad i podlabinski “underground” fenomen Labin Art Express/KUC Lamparna. Tako se i u katalogu Vedrih jahača u Balama kod Zlobeca, u Trokutovoj scenografiji,  pojavljuje i LAE “delegacija” (Zahtila, Xena), a otvorenju ove izložbe nazočila je underground krema tog neobičnog istarskog žarišta umjetnosti (Švrljuga, Milić, Zahtila, na liniji fronte!). Zlobecov koncept uključuje i atributivnu participaciju V. D. Trokuta i radove – bilo signirane bilo ne – drugih autora, akademskih i neakademskih slikara. Tako je u katalogu reproducirana i slika Satan’s Playing Room – Voodo Lounge, koju je za potrebe Zlobecsporta – po motivu s covera jednog starog albuma rock skupine The Rolling Stones – naslikala Tina Zlobec, Igorova sestra, također umjetnica, bez čije pomoći mnoge akcije u sklopu Festivala u Balama ne bi bile realizirane ni dokumentirane.

U realizaciji tog “piratskog” festivala u Balama Zlobecu je značajnu pomoć pružio MMC d.o.o. Rijeka (ex-Palachova Galerija OK iz epohe Čargonja-Cerovac-Stilinović, čija Galerija ove godine nastavlja s djelovanjem na drugoj lokaciji).

A sve to i puno više od toga predstavljeno je posredovanjem izložene Zlobecove fotodokumentacije i putem raskošna kataloga izložbe u Labinu. Izložba ostaje u Labinu do 19. listopada 2008. Vedri jahači art apokalipse idu dalje. Konj je – moguć.