Je li bavljenje konjima u razvijenim zemljama Zapada nova fronta za feminističko dokazivanje?
Narativi žena o konjima uvijek su ljubavni. Ta neobična, sve prisutnija ljubav koja veže dvije životinjske vrste objašnjava se na mnogo načina: biologističkim terminima (pozivajući se na empatičnost žena i njihov “prirodni” majčinski instinkt) ili kulturološkim konstruktom rodne podjele rada koja žene najčešće svrstava u domenu skrbničkih i njegovateljskih profesija i zanimanja.
Analizom fenomena koji svjedoče da su žene kroz povijest sporadično pokušavale profesionalno, otpadnički ili rekreativno ući u nišu rada i bavljenja konjima koja je uglavnom pripadala muškarcu, te razmatranjem novijih fenomena rodnog govora kad se o konjima priča, predlažem tezu da je bavljenje konjima u razvijenim zemljama Zapada nova fronta za feminističko dokazivanje.
STRAST: KONJI I ŽENE U ovom tekstu predlažem tezu koju je moguće dalje nadopunjavati, korigirati ili sasvim oboriti, a koja pokušava odgovoriti na pitanje koje je navelo autoricu Melissu Holbrook-Pierson da napiše možda najpoznatiju knjigu koja se bavi odnosom žena i konja, Dark Horses and Black Beauties: Animals, Women, a Passion. Pitanje je sljedeće: kakva je to neobična strast koja se sve češće rađa između konja i žena i sve se rapidnije širi?
Uobičajena je premisa koja pokušava objasniti ovaj fenomen sljedeća, a najsažetije ju je iznijela spomenuta autorica u svojoj knjizi iz 2002. godine. Izgubivši svoje utilitarne funkcije, konj je u potpunosti prepušten na milost i nemilost čovjeka. Njegova uloga sudionika u ekonomiji (prijevoz tereta i roba, vuča kolica s voćem i povrćem, oranje njiva, krčenje šuma) ili vojnim osvajanjima – stvar je prošlosti. U tim su domenama eksploatacijom konja dominirali muškarci – muškarci osvajači, trgovci, konjanici, pljačkaši, razbojnici, glave obitelji itd. U periodu između dva svjetska rata većina je konjaničkih vojnih jedinica raspuštena, a prijevoz se motorizira i mehanizira. Stoga društvo za konja pronalazi novu nišu eksploatacije – vrijeme za razbibrigu, hobi, sport ili rekreaciju. U sve iskonstruiranijem i “neprirodnijem” okolišu, konj je sve ovisniji o skrbi i njezi čovjeka, gdje se pak žene češće i uspješnije pronalaze radi karakternih različitosti u odnosu na muškarce (izraženija sposobnost za empatiju, biologistička uloga majke i njegovateljice i sl.). Na taj način, otprilike 1942. godine (u SAD-u) započela je nova era, “era ljubavi”, karakteristična za opću povijest eksploatacije konja.
Predlažem da isključivo emotivni i biološki argumenti nisu dovoljni za objašnjavanje tog fenomena. S obzirom na visoku simboličku opterećenost konjske vrste, smatram da je rad s tim životinjama ženama otvorio novu nišu unutar koje se bore za vlastitu emancipaciju. Simbolička okupacija te vrste jedna je od fronti rodnog dokazivanja.
FEMININI I MASKULINI ASPEKTI KONJIČKOG SPORTA I KONJARENJA Promišljanje o konjima i konjičkom sportu u kontekstu roda recentnija je pojava. Uz određene etnografske studije o utjecaju konjičkog sporta, trgovine i uzgoja na stvaranje nacionalnih, političkih identiteta napisane su brojne studije i knjige. O važnosti konja i konjskih utrka u stvaranju engleskog identiteta piše Fox (2005.), o konstituiranju identiteta američkog građanskog sloja krajem 19. stoljeća – Adelman (1981.); o identitetima mjesta kao što su to Newmarket trkalište piše Cassidy (2002., 2007.), etnografsku studiju Ljutomera u Sloveniji još je u prošlom stoljeću napisao Baš (1976.). No tek se unatrag nekoliko godina o fenomenu bavljenja konjima u suvremenim, zapadnjačkim društvima počelo govoriti u kontekstu roda i feminizma, što se poklopilo s interesom za pleasure riding, to jest, hobističko, rekreativno jahanje koje nije financijski profitabilno ni isplativo. Statistika kaže da upravo tom domenom bavljenja konjima dominiraju žene. (Burr, 2009.)
Sličnu statistiku iznosi i Holbrook Pierson: “Od 14 tisuća članova Pony kluba Sjedinjenih Američkih Država, četiri petine su djevojke. Od 1994. godine, članovi Američke dresurne federacije u 95 posto slučajeva su žene; postotak žena u drugim konjičkim granama iznosi do 65 posto. Ispitivanje koje je prije nekoliko godina proveo britanski časopis Gallop! otkrilo je da bi tri četvrtine žena koje posjeduju konje radije napustile svoje supružnike nego njih; 90 posto njih radije bi novog konja nego još jedno dijete. Velika većina priznala je da bi svoje probleme podijelile sa svojim konjima, umjesto s partnerima. Samo 22 posto vlasnika u Kanadi sačinjavaju muškarci.” (Holbrook-Pierson 2002:86)
Studije koje se bave ženama u konjičkom sportu najčešće to čine iz perspektive rekreativnoga jahanja (Burr, 2009.) u kojem je konj ljubimac, companion životinja, gotovo kao što to može biti pas ili mačka. Ako prihvatimo ideju podjele aspekata konjičkog sporta na one lukrativne, profitabilne i one neprofitabilne, najčešće se žene pronalaze u toj potonjoj kategoriji – dakle, identificirane su kao pleasure riders bez aspiracija za sudjelovanjem u stresnom i pomalo devijantnom svijetu konjičkih utrka i natjecanja koji je najčešće rezerviran za muškarce.
S obzirom na to da se u Hrvatskoj još uvijek nije dogodilo tako strogo raslojavanje na profitabilan i hobistički sloj konjičkog sporta, kod nas je moguće pronaći žene u kojoj god disciplini poželite: pojavljuju se u ulogama džokejki, trenerica, vozačica kasačkih utrka, dresurnih i preponaških natjecateljica, ali i naravno, vodećih ličnosti koje promiču neke nove teorije i prakse kad se govori o metodama rada s konjima.
Žene se najčešće povezuje s empatičnijim, blažim metodama rada i načinima jahanja te kao spremnije na uvođenje alternativnijih načina liječenja konja. Najčešće ih se prikazuje kao emotivnije u odnosu sa svojim grlima, uz često literarno prikazivanje neke neverbalne, transvrsističke veze koju ostvaruju sa svojim konjima. Zgodan prikaz takvog poimanja onaj je u filmu o jednom od najpoznatijih trkaćih konja svih vremena, Secretariatu, kad njegova vlasnica prije ključne utrke s njim izmijeni nekoliko značajnijih pogleda, bez ijedne riječi, nakon čega on sutradan, naravno pobjeđuje, i to na način koji je do danas ostao neponovljen.
Takva imaginacija nije neobična. Kroz povijest arhaičnih društava, ljudi koji su ostvarivali kontakt s drugim životinjama najčešće su bili društveni marginalci, ljudi koji su zbog svojeg ambivalentnog stava uživali velik društveni ugled (vračevi, šamani), no također i etiketu čudaka. Danas nije ništa drugačije. Žene kao bliže kategoriji “prirode” očigledno bolje uspijevaju u uspostavljanju “prirodnije” povezanosti sa svojim konjima, a uvjerenje da je tome tako često možemo iščitati iz mnogobrojnih literarnih i filmskih radova. No unatoč takvim učestalim tumačenjima poveznice žena i konja, predlažem radikalniju ideju koja kaže da se žene na frontu konjarenja i konjičkog sporta zapravo bore za zauzimanje tradicijski “maskulinih” i “muških” niša djelovanja i javnog života. Konjarenje i konjički sport posebice, mogu se promatrati u svjetlu još jedne fronte na kojoj žene traže priznavanje ravnopravnosti.
KONJSKA POSLA – MUŠKA POSLA? Malene djevojčice krhke su prirode. Vole svoje lutke i haljine. Nisu prirođeno agresivne. Boje se pauka i mrtvih miševa. Svoje tajne dobro čuvaju jednom kad izađu iz štale. (Holbrook-Pierson 2002:16)
Kad se povijesno razmatra iskorištavanje konjske snage, najčešće se fokusiramo na domene djelovanja muškaraca: ratovanje, poljoprivredu, trgovinu i uzgoj stoke (krupnog zuba), sigurnost (policiju), sport, ali i poneku tradicijsku igru kao što je afganistanski buzkashi, a u kojem naravno smiju sudjelovati samo muškarci. Slično je i s polo igrom – iako je mnogo otvorenija za žene natjecateljice, jedina zemlja koja ima zasebnu, žensku polo ligu trenutno je samo SAD.
U svjetlu takve rodne dominacije nije teško shvatiti zašto se u ovo doba smanjene utilitarne koristi konjske vrste, žene sve češće i brojnije odlučuju baviti konjima i konjičkim sportom. Rad s konjima implicira aktivnost, fizički rad, odvažnost, devijantno ponašanje, prljanje ruku itd., kategorije koje su se ne tako davno u antropološkoj literaturi pripisivale “muškom” principu djelovanja. Ipak, ili možda unatoč tome, postoje primjeri u povijesti i sadašnjosti koji impliciraju da su se žene sporadično provlačile u domenu konjaništva i konjičkog sporta, koja je statistički ipak većinski pripadala muškarcu.
Zanimljivo je možda primijetiti da su ti primjeri legitimnog sudjelovanja žena u konjičkim sportovima (ili umjetničkim spektaklima) vezani uz “demi-monde” slojeve društva (écuyères) ili pak liminalna društvena stanja (period ratovanja). Ako se u obzir uzme ambivalentna uloga djevojčice, a kasnije i žene, od koje se ne očekuje sudjelovanje u ekstremnim sportovima, adrenalinska ovisnost, motorička sposobnost, izloženost ozljedama, prljavštini, devijantnim oblicima ponašanja te snalaženje u ulozi krotitelja, trenera i učitelja (u ovom slučaju drugog bića koje često premašuje i 400 kilograma mase), postaje jasnije kako je rad u štali i s konjima privlačan svakoj djevojčici i ženi. Osim što se poigrava s ustaljenim društvenim konvencijama (nekoć više nego danas) i ispituje vlastite granice, kroz žensko djelovanje u konjaništvu i konjarenju pomiču se i redefiniraju granice i okviri rodne podjele rada. Kao što citat s početka ovog podnaslova daje naslutiti, svakim izlaskom iz štale djevojčice se vraćaju u svoje unaprijed društveno predodređene uloge krhkih bića koja se igraju s porculanskim setovima za čaj, a fizičke ozljede, mrlje od blata i konjskog gnoja i bolne dijelove tijela ostavljaju sakrivene u istome boksu u koji su nakon treninga pospremile konja. Što se dogodi u štali – ondje i ostaje.
NEKOLIKO PRIMJERA POVIJESNIH ODSTUPANJA – Écuyères U 19. stoljeću, kad je nastao cirkus i etablirao se kao prava europska atrakcija, konj je u životu čovjeka još uvijek igrao značajnu ulogu. Prisutan u svakodnevici ljudi dobar je konj izazivao divljenje, kao i dobar jahač i(li) konjar, a vojnički je dril umijeće jahanja doveo do visokih standarda od kojih i današnje discipline preuzimaju mnogo (pravila, jezik komunikacije, ideal ljepote konjske posture i sl.). Duh vremena također je veličao i ljepotu žene, njezinu gracilnost i ženstvenost, a negdje na preklapanju te dvije kulturološke ideje našle su se écuyères – hrabre, smione, vješte, poduzetne i ženstvene umjetnice na konjima.
Nije neobična činjenica da su prve slavne Europljanke, koje su se bavile konjima i koje su svojim nastupima stekle veliki ugled i slavu, dolazile iz ekstravagantnog i liminalnog cirkuskog svijeta. Cirkus je bio dio stvarnosti u kojem je otklon od ustaljenih društvenih konvencija omogućio ženama da se bave aktivnošću koja je po svojim značajkama bila izrazito maskulina. Iako im je život bio glamurozan (čak i po današnjim standardima), nije bio nimalo lagan – riskirale su ozljede pa i život svakodnevno, ulagale velike novčane iznose u konje i poduke jahanja, neprekidno balansirale između “muškog posla” i društvenog imperativa ljepote i gracioznosti. Unatoč tome, uspjele su stvoriti dovoljnu mjeru društvenog prihvaćanja i odobravanja koja je pomogla u daljnjem procesu etabliranja žena u službenim sportskim natjecanjima na konjima.
Na Olimpijskim igrama 1900. godine, u periodu kad je trebalo pričekati još pola stoljeća da se žene ravnopravno i službeno okušaju s muškarcima u jahačkim disciplinama u okviru najprestižnijeg sportskog natjecanja, Elvira Guerra, pripadnica europske cirkuske elite, na svojem se konju Libertinu plasirala kao deveta između pedeset i jednog natjecatelja koji su svi mahom pripadali konjici, vojnim odredima koji su svoju dužnost obavljali na leđima tih plemenitih životinja. Danas je gotovo zaboravljena jer se disciplina u kojoj se natjecala, “hack and hunting combined”, ukinula te je time i njezin nevjerojatan rezultat nekako promaknuo službenoj historiografiji sporta.
ŽENE DŽOKEJI Ne želim biti najbolja džokejka na svijetu, želim biti najbolji džokej. (Julie Krone)
Sličnih se društvenih odmetnica nalazilo i na drugim kontinentima, u drugim vidovima bavljenja konjima. Profesionalizaciji u vidu sportskih, službenih natjecanja u utrkivanju na konjima približile su se davnim pokušajima i neke od žena navedene dalje u ovom dijelu teksta. Sport je još uvijek snažno rodno opterećen što se ogleda u uvjetima sportskih natjecanja kao što su, primjerice, zasebne muške i ženske ekipe, određeni sportovi i discipline u kojima se žene kroz povijest nisu smjele natjecati (a tako je bilo i s jahanjem), specifična spartanska atmosfera treniranja i devijantna atmosfera natjecanja. Pokušaji ravnopravnog natjecanja žena s muškarcima kroz povijest također svjedoče da se, izuzev ljubavi koja uvijek može biti snažan motivator, na konjskim leđima također odvijala feministička borba za jednake sportske i poslovne uvjete bavljenja konjima.
Nije naodmet napomenuti da su prve službene korake u natjecanjima na konjskim utrkama žene džokeji ostvarile 1960-ih godina koje su obilježene jednim od pokreta za ostvarivanje prava žena. Isto se dakle odvijalo i na leđima konja. Diana Crump, tada osamnaestogodišnja djevojka, da bi nastupila na svojoj prvoj utrci morala se probijati kroz podivljalu gomilu, a s tribina trkališta čuli su se povici poput: “Vrati se u kuhinju i skuhaj večeru!”
Trkaća staza visoko je rizičan ambijent koji se cirkusu (iz prethodnog primjera) približava utoliko što je jednako liminalan – koristi vlastiti posebni rječnik i pravila interakcije. Kao što je to napisao slovenski etnograf Angelos Baš u svojoj studiji o ljutomerskom kasaču, iako su se vozači osobno poznavali i bili u dobrim odnosima prije utrke, na utrci “brat brata nije poznavao”. I u tom prostoru, žene su se također uporno kroz povijest pokušale natjecati s muškarcima, ponekad osmišljavajući alternativni identitet muškarca kako bi im to pošlo za rukom. Devijantno ponašanje dio je rituala konjičke utrke, a žene su se tome jednako prilagodile, na neki način poništavajući isključivost maskuline simbolike preuzimanjem iste (prljanje lica blatom staze, hrabrost, fizička izdržljivost, šibanje protivnika bičem i sl.).
Stoga nije neobično upravo u tom segmentu pronaći i devijantnost u preoblikovanju identiteta. Wilhelmina (Wilhemena) Smith rođena je 1898. godine, što je bilo nezgodno vrijeme za žene koje su se željele profesionalno i službeno baviti jahanjem, a napose jahanjem trkaćih konja. Taj je problem riješila relativno jednostavno: preodjenula se u muškarca i nadjenula si ime Bill. Svoje je trkaće “ruho” oblačila ispod svakodnevne odjeće da bi izbjegla presvlačenje pred drugim džokejima, nikada nije zasnovala obitelj i do svoje je smrti živjela povučenim i anonimnim životom – izuzev činjenice da se s drugim muškarcima natjecala u visokorizičnim uvjetima trkaće staze. Tek se nakon njezine smrti saznalo da je slavni džokej zapravo bila džokejka.
MEDICINSKE SESTRE NA KONJIMA Još jedan primjer koji se uklapa u tu sliku liminalnosti koja dozvoljava redefiniranje rigidnih društvenih pravila osnivanje je jedinice za zbrinjavanje ranjenika na bojištima koja je novačila isključivo žene – “First Aid Nursing Yeomanry” (FANY).
Začetnik te ideje bio je Edward Baker, narednik ranjen u Sudanu 1898. godine. Smatrao je da bi konjanik mogao puno brže stići do ranjenika nego nosači nosila ili kola prve pomoći koja su vukla konji. Projekt je krenuo u realizaciju 1907. godine. Žene koje su se prijavile (a kojih nije nedostajalo) prošle su obuku iz prve pomoći, ali i jahanja (uključujući i vojne vježbe), signalizacije i ponašanja unutar vojnog kampa. Ukoliko bi preživjele napad protivničke strane, s obzirom na pozicije unutar same vojne formacije, mogle bi odmah na mjestu odvijanja bitke liječiti ranjenike.
Unatoč vještini jahanja kojom su ovladale, spremnošću na djelovanje u stresnim ratnim okolnostima te entuzijazmu i nesebičnosti riskiranja vlastitog života kako bi pomagale vojnicima u zajedničkoj borbi, najteža se bitka odvijala ipak kod kuće – na domaćoj fronti. Jedna skupina članica FANY-ja, prilikom ručka u restoranu Brighton, prisiljena je smjestiti se za stol koji su onda sakrili paravanom, a ispratili su ih na stražnji ulaz restorana. Drugim su članicama dovikivali uvrede na ulicama, a na neke su čak i bacali kamenje jer su ih zamijenili za sufražetkinje.
Tijekom Prvog svjetskog rata dvije su pripadnice te jedinice na konjima, Grace McDougall i Lillian Franklin, zbrinjavale vojnike pripadnike francuske i belgijske vojske jer njihova matična, britanska, nije željela s njima imati posla. Ratovanje je očigledno bilo rezervirano isključivo za muškarce. Unatoč svim okolnostima, dodijeljene su im brojne priznanja za hrabrost, uključujući sedamnaest vojnih medalja, jedna medalja Legije časti i 27 odlikovanja Ratnog križa.
ZAKLJUČNO – NA LEĐIMA KONJA Posljednjih se godina piše o fenomenu žena te konja i konjičkog sporta odnosno rekreacije. Rasprava o konjima i rodu posebno je plodna za slične rasprave zbog visoke simboličnosti konja, ali i gotovo isključive maskuline domene koja se uz njih kroz povijest vezivala. Zbog toga je front odnosa čovjeka s tom vrstom posebno pogodan za feminističku teoriju, s obzirom da je na razini osobnog sudjelovanja žena koje se odluče posvetiti konjima praksa već počela odvijati.
Naziv ovog članka svojevrstan je hommage Lydiji Sklevicky i njezinom isticanju povijesne “vidljivosti” muškaraca (ratovanja), konja (opet vezanih uz ratovanje) i žena u školskim udžbenicima. Žene su naravno zauzele mjesto na začelju, čak i iza konjskih aktera (Sklevicky, 1996.)
I iz te perspektive jasniji je sve snažniji zamah “ere ljubavi” koja je na Zapadu započela krajem 20. stoljeća i nastavila se do današnjih dana. Možda je upliv u službenu historiografiju lakši i brži na leđima konja koji su ionako ispred žena, a u toj se zgodnoj ilustraciji nimalo zgodnog činjeničnog stanja krije i potka tog silnog impulsa koji žene navodi prema bavljenju konjima? Kroz diskurs “ljubavi” prema konjima žene će možda napokon dojahati do čela službene povijesti