Osvrt na izložbu Ivane Ognjanovac Babe i žabe, Galerija SC, 3. 3. – 21. 3. 2015.
Izložba Ivane Ognjanovac trenutno postavljena u Galeriji SC mnogo je toga, ali definitivno nije izložba konvencionalnog postava u kojoj se zbiva uobičajeni jednosmjerni prijenos znanja. Ako se prethodno upoznamo s ranijim radovima autorice, zamijetit ćemo da se ta izložba odlično nastavlja na njezin prijašnji rad koji se bavi razvojem čovjeka i njegovog postojanja u fazi djetinjstva (npr. Kuća ima rogove pa opet selimo…), što je osvježenje s obzirom na to da većina autora fokus stavlja na odraslu fazu. Druga područja autoričina interesa su nasljeđe, međuljudski odnosi, kauzalnost, ali i stereotipi i ideali nastali upravo u obiteljskom domu.
Iz samog smještaja izložbe Babe i žabe na skučenom gornjem katu Galerije SC izložba višestruko profitira, kako zbog svog karaktera, tako zbog posebnog dojma i atmosfere koju izaziva priroda navedenog prostora. Osim što smo kao posjetitelji visinski udaljeni od donjeg kata galerije, prostor koji se nalazi ispod nas vidimo kroz maleni otvor u zidu kroz koji nam se posjetitelji izložbe u prizemlju mogu činiti kao umanjene osobe nesvjesne našeg znatiželjnog dječjeg pogleda. Zaigrani činjenicom da se nalazimo na jednom skrivenom, tajnom prostoru nalik dječjoj kućici na drvetu, odmah nam se potencira aura kojom na nas djeluje izložba. Perspektivom onoga "koji to još ne razumije", odnosno djeteta, pružena je mogućnost ogoljavanja ponašanja odraslih, društvenih normi i naslijeđenih pravila. U tom iznimno intimnom prostoru gornjeg kata vješanjem slika, više njih na jednoj vrpci, stvoren je raster koji ulazi u prostor, osvaja ga te organizira i usmjerava naše kretanje i poglede, opet nas zaigravajući kao djecu. Dakako, dječji namještaj, postavljen kao epicentar svih visećih izložaka, također priziva tu atmosferu, ali budući da je snaga jezika kojim izložba progovara dovoljno jaka sama po sebi, taj namještaj je samo točka na "i", a nikako temeljni znak pomoću kojeg izložba pokušava komunicirati svoju misao.
Igra skrivača
Zanimljivo je upravo to što je leksik izložbe naizgled jednostavan i izrazito izravan te nas već sa stepenica uvlači u svoj izolirani dio svemira. Prelazeći s prostora na ono što ga ispunjava, izloške, možemo ih općenito definirati kao kolaže fotografija, što onih u boji, što crno-bijelih, i crteže s dodanim rukopisima (narodnim poslovicama). Svi izlošci su dimenzija obične fotografije, uhvaćeni u jednostavne bijele okvire za slike, čime njihova puna ekspresivnost izbija iz samih njih, a ne iz onoga što ih za/okružuje. Po dvije fotografije u jednom okviru omogućavaju dvostrano sagledavanje, a ta nas efektnost poziva na daljnju komunikaciju i igru s izlošcima oko kojih kružimo, ili pak čekamo da nam se oni sami obrate nekom neočekivanom asocijacijom ili usporedbom. Ta djelomična igra skrivača koju neprekidno igramo s kolažom budi u nama davno zakopanu zaigranost i u isti trenutak otkriva sve jaču nostalgiju prema fazi u koju ta zaigranost pripada, djetinjstvu.
Svim kolažima je baza stara obiteljska, školska ili naprosto fotografija iz djetinjstva iz koje su izrezani i odstranjeni lica i detalji, a ubačeni detalji s nekih drugih fotografija, nerijetko upravo s one suprotstavljene. Spomenuti natpisi, rečenice na svakom izlošku, podsjećaju na prva tanka i nesigurna dječja slova, i kao takvi se slažu s prikazima na kolažima te ih ironično, duhovito i domišljato nadopunjuju. Treba spomenuti i da nas jedan kraći tekst, ispisan na dječjem stoliću, uvodi u samu izložbu kao svojevrsna literarna podloga i najava. Što se tiče izložaka, odnosno kolaža, moguće je usporediti njih, njihovo nizanje i tematsku povezanost sa stripovima: jednostavno definirane granice kolaža, odnosno nenametljivi okvir, u njemu izrezane fotografije s nadodanim oblačićima s komentarima i dječjim crtežima. Iako dječji, kolaži i crteži izvedeni su jako precizno i kvalitetno, pa se doimaju kao fine minijature koje imitiraju dječji crtež i rad, što je prilično teško jer se čovjek mora odupirati nagonu da nešto nacrta bolje, pogotovo ako je po obrazovanju akademski slikar ili slikarica.
Kolaži se bave odnosom djece i roditelja, stereotipima u obiteljskoj hijerarhiji, odgojem, ukratko – obitelji i djetinjstvom. Slojevitost samih tih pojmova i odnosa u obitelji izložba dokazuje svojom fizičkom kompleksnošću kojom nas upućuje u dječju sferu koju je moguće čitati iz niza perspektiva. Možemo se složiti da svaka obitelj ima vlastitu mitologiju u kojoj, dakako, postoji hijerarhija, u kojoj su djeca često u središtu zbivanja zbog svoje krhkosti i želje za pažnjom, sve dok jednom ne odrastu i stanu rame uz rame s odraslima te počnu shvaćati što se to sve oko njih događa. Upravo tom obiteljskom hijerarhijom se, s jedne strane, izložba Babe i žabe poigrava. Na ironičan način okuplja na jednom mjestu sve proživljene faze gledanja na obitelj i dom iz dječje perspektive. Fotografije koje imaju svoje prvotno vrijeme i mjesto u kojem su nastale i svoje prvotno značenje Ognjanovac uzima i intervencijom transformira u nešto potpuno drugo. Time djelomično čuva vlastitu intimu, a nama predstavlja promijenjeno značenje u šaljivom i ironičnom svjetlu.
Vraćanje u djetinjstvo
To idealizirano razdoblje djetinjstva i specifična pozicija gledanja na svijet također nose i pojedine negacije – nećeš, ne možeš i ne shvaćaš – koje izložba također predstavlja, no i pretpostavlja kao nužne ili čak poželjne. Uplitanje narodnih poslovica i doskočica u rukopise na kolažima priziva u sjećanje taj daleki imaginarni prostor u kojem su se one zaozbiljno upotrebljavale na dnevnoj bazi, prostor koji većinu nas podsjeća na bake, djedove, none i noniće. Ognjanovac nam nesebično daje nešto odista privatno, vlastiti obiteljski album na dlanu, upriličen da bi postao višestruko primjenjiv na iskustva iz djetinjstva nas samih. Najednom, u tom spletu tuđih uspomena, naviru naše vlastite, pri čemu su pojedine prikazane situacije i šaljivi popratni komentari identični onim našima, što ukazuje na repetitivnost načina odnošenja prema djetetu u različitim, međusobno nepovezanim, obiteljima i okolinama.
Izložba Babe i žabe ljušti i razotkriva ponašanje roditelja, a ne samo djece. Davno smo shvatili da ipak nije sve što roditelj kaže istina, iako je u djetinjstvu riječ roditelja bila nepobitno i nesumnjivo istinita. Zanimljivo je da se određeni tip tvrdnji i rečenica pojavljuje od kuće do kuće i postaje uvriježena "laž" koju kao da je neki prototip roditelja izmislio da olakša posao svim ostalima koji muku muče s potomcima u toj njihovoj pomalo napornoj fazi. Također, stil i leksik koji Ivana Ognjanovac odabire i razvija intervencijama u obiteljske fotografije zaista je jedinstven i zanimljiv upravo iz te perspektive. Prisvajajući metodu kolaža i odabirući tematiku u kojoj koristi tako osobne posjede kao što su obiteljske fotografije, ona razvija poseban stil koji sad već možemo prepoznati kao tipično njezin. Ognjanovac nas uspijeva uvući u iskonstruiranu, samoj sebi dovoljnu atmosferu u kojoj nas fotografije i uspomene iz njezinog doma i djetinjstva odvode u neke davno zaboravljene sfere i stanja, što fizička, što psihička.
Činilo se kao da sam tom izložbom dobila vremeplov koji mi je omogućio barem privremeni fiktivni povratak u djetinjstvo. U tome je i uspjeh cijele izložbe, koja je uspjela obiteljsko iskustvo jedne obitelji primijeniti kao istinu većeg stupnja, odnosno značaja za druge ljude. Drugim riječima, ta izložba sačinjena od nečijih osobnih uspomena i iskustava iz prostora obiteljskog doma i privatne memorije djetinjstva može se uzeti kao okvirni referent za djetinjstvo uopće. Izložba Babe i žabe dobiva puninu kao izložba načinjena izravno za ljude, što za ljude iz obitelji autorice, a što za druge. Unatoč tome što samo ona i njezini bližnji znaju pravu priču iza prikazanih fotografija, nesebičnim dijeljenjem i spomenutim intervencijama pristupačni način govora te izložbe ulazi u prostor svih posjetitelja, kao što smo mi ušli u njezinu intimu i barem nakratko opet postali djeca.