Osebujna metafora globalnog kapitalističkog poretka
U bliskoj budućnosti, eksperiment koji je trebao zaustaviti globalno zatopljenje rezultirao je katastrofom: novim ledenim dobom. Iskorijenjen je veći dio života na Zemlji. Ostaci čovječanstva nastanjuju “Snowpiercer” – divovski oklopni vlak koji kruži svijetom upogonjen nekom vrstom perpetuum mobilea. Arhitekt vlaka i njegov strojovođa inžinjer je Wilford, slavljen kao spasitelj čovječanstva. No, kao i na svakom vlaku, i na “Snowpierceru” postoje klase: najbogatiji tako nastanjuju luksuzne prednje vagone, središnji dio rezerviran je za budget putnike, dok zadnje vagone nastanjuju svi koji su se besplatno ukrcali. U mikrokozmosu “Snowpiercera” kategorija putničke klase doslovce se preklapa s onom društvene klase, a klasnu (u svakom smislu) narav poretka čuvaju do zuba naoružani i oklopljeni zaštitari. Ipak, periodično dolazi do nemira i pobuna. Posljednji u nizu ustanaka ne samo da će uzdrmati status quo kao nikad prije, nego će dovesti u pitanje i niz predrasuda koje vladaju među stanovnicima vlaka – prije svega onu da je u vanjskome svijetu nemoguće preživjeti. O tome se, u grubim crtama, radi u filmu Snowpiercer, novom ostvarenju južnokorejskog sineasta Bong Joon-Hoa.
Kroz bongovsku vizuru Bong, poznat po suvremenom noir klasiku Memories of Murder te politički angažiranom monster filmu The Host, s ovim je naslovom debitirao na engleskom govornom području (riječ je o koprodukciji, no više od 80% filma snimljeno je na engleskom). Scenarij Snowpiercera – koji potpisuje sam Bong zajedno s Kellyjem Mastersonom – temelji se na francuskom grafičkom romanu Le Transperceneige Jacquesa Loba, Benjamina Legranda i Jean-Marca Rochettea. Premda je riječ o o scenariju rađenom “po motivima” prije nego o izravnoj adaptaciji, mnogi poznavatelji stripovskog predloška odmah će se upitati: je li moćni vizualni štih originala transponiran u filmski medij i kako? Naime, Transperceneige krasi iznimno upečatljiva atmosfera, sagrađena na kontrastima između prizora mračnog, ledom okovanog vanjskoga svijeta, i klaustrofobične, loše osvijetljene unutrašnjosti vlaka. Bong je bio na visini zadatka: vizualna dojmljivost karakteristična za njegove prethodne uratke također je jedna od najupadljivijih kvaliteta Snowpiercera. Nepregledni snježni eksterijeri djeluju moćno i prijeteće, ali mjestimice i spokojno, gotovo idilično. Unutrašnjost vlaka dizajnirana je u retro, čak i steampunk maniru (kad napokon vidimo tehnologiju koja cijelu stvar čini mogućom, ona izgleda daleko više “industrijski” nego “elektronski”). I sam svijet preživjelih predočen je kroz vrlo uspjele vizualne kontraste: dok masa s “repa” preživljava u u uvjetima koje kao da je namaštao sam Dickens, oni privilegirani(ji) nastanjuju prostore dizajnirane u stilu dekadencije 1920-ih – s nakinđurenim salonima za zabavu, prostranim blagovaonicama i spavaćim sobama u stilu Orient Expressa.
Nadalje, apokaliptična postavka radnje stripa provučena je u filmu kroz crnohumornu prizmu karakterističnu za Bonga: tu su i predimenzionirani izljevi nasilja, i izrazito stilizirani likovi, i bizarne dramske situacije. Recimo, sekvenca u “školskom vagonu”, gdje vidimo kako kult ličnosti strojovođe Wilforda izgleda u nastavno-pedagoškoj praksi, na urnebesan način objedinjuje sve navedeno. Groteska je do vrhunaca dovedena i kroz lik ministrice Mason, manično-depresivne zapovjednice redarstvenih snaga koju sjajno utjelovljuje Tilda Swinton. Tu su i likovi dvojice zapovjednika osiguranja, stilizirani po uzoru na tip nijemog, neuništivog, fanatično predanog ubojice iz honkonških akcijskih filmova, koje glume Vlad Ivanov i Adnan Hasković. S druge strane, Chris Evans je ulogom Curtisa, nevoljkog prvoborca revolucije u nastajanju, pokazao kako mu glumački dobro “leži” tip izmučenoga, gorkog protagonista karakterističan za ovu vrstu filmske pripovijesti (uostalom, i Evansove recentne interpretacije Kapetana Amerike nisu previše daleko od toga). Jedino je možda Ed Harris kao Wilford, Veliki Zloćo, malo odveć “konvencionalan”, uglađeni negativac lišen ekscentričnosti i ekscesnosti kakve (k)od Bonga očekujemo.
Dijete u srcu stroja Iz onoga što smo dosad skicirali jasno je da novo Bongovo ostvarenje ima snažne ambicije društvene kritike i političkog komentara. Kao što ispravno primjećuje John Lee1, Snowpiercer je prije alegorijsko-metaforička pripovijest nego znanstvena fantastika u ortodoksnijem smislu te odrednice (tj. onoga kako pojam SF-a definira klasična škola njegova proučavanja, na čelu s Darkom Suvinom). Međutim, Lee u nastavku pokušava i dokazati kako se u filmu radi o vrlo konkretnoj alegoriji o “autoritarnim režimima” – prije svega o Sjevernoj Koreji pod dinastijom Kim – a ne o kritici kapitalizma i/ili globalizma “kao što bi to antikapitalisti htjeli”. Ovu tvrdnju on podupire i nezanemarivim dokazima: paralelom između Wilfordova kulta ličnosti i onoga sjevernokorejskih vođa; između zaštitarskih snaga koje diktiraju stanje na vlaku i sjevernokorejske vojne hunte; između (neizbježnog?) izolacionizma društva koje je uspostavljeno na “Snowpierceru” i doktrine samodostatnosti (tzv. Čuče) loze Kimovih. Čak i glad koja stalno prijeti putnicima s “repa” za Leeja bi bila referenca na slične katastrofe koje periodično pogađaju Sjevernu Koreju. Iako sve ove parelele nesumnjivo funkcioniraju, mislim da nam ipak, kako bi rekli Englezi, ne kazuju cijelu priču. Jer, možda samoodrživi ekosistem vlaka doista alegorijski predstavlja Sjevernu Koreju, ili socijalističke i “socijalističke” režime – ali tu ni izbliza nije kraj tumačenjima koja možemo izvući iz Snowpiercera.
Proizvodi masovne kulture, kako voli naglasiti Slavoj Žižek, najčešće su “kontejneri” iz kojih se daju iskopati svakojaka, često i međusobno proturječna značenja. Recimo, shvatimo li vlak iz Bongova filma manje alegorijski, a više metaforički2 – pred nama se otkriva poprilično koherentna metafora globalnog kapitalističkog poretka. Za ljude sa “Snowpiercera” zdrav razum kaže da je poredak kakav imaju, ma koliko loš, jedini kojem se mogu nadati: tko pokuša istupiti iz njega, doslovce umire na licu mjesta. Motor vlaka je pak perpetuum mobile, koji svojom samoodrživošću omogućuje preživljavanje cijeloga jednog ekosistema. Međutim, Curtis će s užasom otkriti kako Wilfordov čudesni stroj zahtijeva da u njegovom srcu sjedi dijete – dovoljno sitno da ga se može uklopiti među poluge i zupčanike – koje će pokretati mehanizam. Navodno samodostatan stroj koji zapravo funkcionira tek zahvaljući brutalnom izrabljivanju slabih – ne podsjeća li ovaj opis na globalni društveni poredak današnjice? Međutim, ako je posrijedi jedini moguć svijet, kako zamisliti alternativu? Nije slučajno da su preživjeli koje vidimo na kraju filma jedna vidovnjakinja (!) i jedan petogodišnjak. Nakon kraha vlaka, oni se, u čudu što ipak mogu preživjeti na otvorenom (zima je, kako nam je sugerirano, s godinama postala manje surova) u čudu zgledaju s usamljenim polarnim medvjedom. Sad kad nisu stradali, okruženi su neispisanom budućnošću – simboliziraju je gole bijele planine koje se prostiru do u nedogled. Tako bi i za nas, danas i ovdje, mogle izgledati stvari kad se nađemo pred onim nezamislivim: krajem svijeta kakav poznajemo.