Pregled ključnih procesa koji su utjecali na formiranje i djelovanje radničkog pokreta u Hrvatskoj
U razdoblju pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo od 1991. do 1996. godine zakoni kojima je cijela operacija regulirana su se mijenjali čak jedanaest puta od prvog zakona izglasanog u travnju 1991. godine. Nepotrebno je naglašavati da su radnici prošli najlošije. Darko Petričić u knjizi Kriminal u hrvatskoj pretvorbi pobrojao je čak deset načina polulegalnog ili ilegalnog stjecanja poduzeća: menadžerski kredit, torbarenje, dokapitalizacija, stečajni postupak, pretvaranje fiktivnih potraživanja u ulog, interna dokapitalizacija, otkup stare devizne štednje, direktori koriste položaj i postaju vlasnici, menadžerski kredit iz osiguranja, menadžerski kredit s dvostrukom dobiti. Krenimo od varijante koju zakon o privatizaciji eksplicite spominje kao ilegalnu, a obilato se koristila: menadžerski kredit.
Model sanacije Netko poželi kupiti poduzeće u pretvorbi, ode u banku i traži kredit navodeći to isto poduzeće kao jamca. Banka mu odobrava kredit, a on postaje vlasnikom bez da je išta potrošio. Kredit vraća poduzeće koje je preuzeo. Zakon zabranjuje da poduzeće bude jamac za kupovinu sama sebe. Novopečeni vlasnik je sada u prilici da dalje krši zakon tako što će na račun preuzetog poduzeća uzeti kredit za kupovinu novog poduzeća. Zakoni o pretvorbi i privatizaciji i ovo izričito zabranjuju.
Ostaje mu i mogućnost da isisa sredstva iz poduzeća koje završi u stečaju, radnici na burzi, a da se iz stečajne mase namire i on i banka. Neprovođenje zakona sugerira da se cijela operacija odvijala pod pokroviteljstvom države u čijim su se rukama banke u toj fazi i nalazile. Tako su banke služile kao produžena ruka vlasti u svrhu pljačke društvene imovine. Banke s jedne strane daju kredite po arbitrarnim kriterijima, a s druge i same sudjeluju u preuzimanju privrednih subjekata. Većina preuzimanja je izvršena ili kupovinom starom deviznom štednjom ili nabijanjem lihvarskih kamata od 17-35 posto kao u slučaju Privredne banke Zagreb i lanca robnih kuća Nama. Dugovi nastali takvim astronomskim kamatama su se onda pretvarali u vlasnički udjel. No takvo, blago rečeno, netransparentno poslovanje banaka nije moglo ostati bez posljedica pa su sredinom 1990-ih mnoge našle na rubu stečaja. Prijelazom iz 1995. na 1996. godinu u postupku sanacije se nalazi 40 posto hrvatskog bankarskog sustava. Počelo je sa Slavonskom bankom, slijedile su Riječka, Splitska, Privredna itd. Sanacija znači da se dubioze nastale nezakonitim poslovanjem saniraju javnim novcem.
Model sanacije je inače često primjenjivan i na ostala privatizirana poduzeća koja su se u pravilu nakon izvlačenja vrijednosti vraćala natrag državi na sanaciju ili gašenje.
Lanac robnih kuća Nama je do pretvorbe 1993. godine sa svojih osamnaest robnih kuća bio najveći takav lanac u Hrvatskoj. Njezina je vrijednost 1993. procijenjena na oko 200 milijuna njemačkih maraka, ali vjeruje se da je podcijenjena barem tri puta. Namu je te godine privatizirala Privredna banka Zagreb, kupivši je starom deviznom štednjom koja je bila dio javnog duga Republike Hrvatske.
S početkom pretvorbe je odlučeno da se stara štednja može koristiti za kupovinu dionica. Tako je država svoj dug prebacila na privredu, odnosno građane kojima je dugovala. Starom štednjom se moglo značajno jeftinije kupiti poduzeće jer su građani kojima su devize bile blokirane prodavali svoju štednju i za pola stvarne vrijednosti samo da nešto dobiju.
Kupivši Namu, PBZ procjenjuje da joj nužno treba modernizacija te joj odobrava kredit s, a za ono vrijeme normalnom kamatom koja se kretala od 16 do 33 posto.
Nama od trenutka preuzimanja posluje sa milijunskom gubicima koje generira isisavanje sredstava na račun dividende i nerealnih kamata. Koliko je situacija nadrealna najbolje dočarava podatak da je predsjednica Uprave Name Marija Šola proglašena menadžericom godine u izboru Hrvatske gospodarske komore u godini koju Nama završava s gubitkom od 173,5 milijuna kuna premda je ostvarila promet od 170 milijuna njemačkih maraka. Predsjednica, koju je inače postavila PBZ, nastavlja zaduživati poduzeće poslujući s privatnim tvrtkama obitelji i prijatelja.
Nakon četiri godine isisavanja sredstava, PBZ prodaje upropaštenu Namu natrag državi. Država plaća njemačkim markama i to vrijednost na koju je Nama procijenjena prije četiri godine. Tako je PBZ naplatila i staru deviznu štednju. Ovo je model koji se rabio u mnoštvu hrvatskih pretvorbenih priča. Dobiješ poduzeće besplatno, isisaš kapital i onda još budeš nagrađen prodajom državi.
Nama danas funkcionira tek toliko koliko će trebati da se prodaju njezine nekretnine na atraktivnim lokacijama.
Sindikati: što i kako? U svibnju 1990. nekadašnji socijalistički Savez sindikata Hrvatske i grupa nezavisnih novih sindikata osniva novu sindikalnu centralu Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koja u tom trenutku broji više od 700 000 članova. Za predsjednika je, unatoč pokušaju nezavisnih sindikata da proguraju svog čovjeka, izabran predstavnik stare socijalističke nomenklature. Početkom 1991. dolazi do smjene i organizaciju preuzima predstavnik novih sindikata. Državne strukture od samog početka pokušavaju ovladati sindikalnom centralom pa dolazi do raslojavanja koje rezultira osnivanjem prorežimske centrale realnog sektora (HUS – Hrvatska unija sindikata) i izdvajanja dijela sindikata javnih službi (KNSH – Konfederacija neovisnih sindikata Hrvatske). Intenziviranjem ratnih sukoba sve tri sindikalne centrale potpisuju s Vladom “Sporazum o suradnji i djelovanju za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva RH” kojim je Vladi obećan socijalni mir dok traju ratne operacije. Vlada se pak, sa svoje strane, obvezala da će konzultirati sindikate pri donošenju odluka koje se tiču ekonomskih i socijalnih pitanja.
U ožujku 1992. SSSH je započeo potpisivanje “Zahtjevnice hrvatskog radništva Saboru i Vladi Republike Hrvatske” kojom je raskinut ratni sporazum. Tražilo se povećanje plaća i mirovina, povećanje naknade za nezaposlene, radničko suodlučivanje u kompanijama, besplatna podjela dionica radnicima, zakonska zaštita sindikalnih povjerenika itd. U razdoblju od otprilike dva tjedna prikupljeno je oko 335.000 potpisa. Unatoč tome, od vlade su stigla samo uvjeravanja te nije postignut nikakav dogovor (Grdešić, 2006.). 17. studenog 1992. na kućnom pragu ubijen je Milan Krivokuća, sindikalni lider i osnivač Sindikata strojovođa. Ubojice nikad nisu pronađeni.
SSSH je 11. ožujka 1993. godine organizirao generalni štrajk upozorenja. Štrajk je trajao četiri sata i održan je u onim dijelovima zemlje koji nisu bili u izravnoj ratnoj opasnosti. HUS se pridružio štrajku na dvanaest minuta što je označilo početak njihove emancipacije od politike vladajuće stranke. KNSH nije podržao štrajk, ali je dopustio pojedinačnim sindikatima koji pripadaju pod njihovu organizaciju da se pridruže ako to žele. Prema podacima SSSH-a, približno 420 000 ljudi je sudjelovalo u štrajku, što je više od 80 posto SSSH-ova članstva. Prema podacima HUS-a, sudjelovalo je otprilike 90 posto njihova članstva (Grdešić, 2006.).
Datum 21. siječnja 1994. predstavlja začetak tripartitnog dijaloga u RH budući su na taj dan Vlada Republike Hrvatske, poslodavci i sindikati postigli dogovor o institucionalnome socijalnome dijalogu, te je 21. siječnja 1994. godine stupio na snagu Osnovni tekst Sporazuma o osnivanju, nadležnosti i djelovanju Gospodarsko-socijalnoga vijeća, pa se navedeni datum može smatrati začetkom tripartitnoga socijalnoga dijaloga u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Vlada će sljedećih nekoliko godina izbjegavati osnivanje navedenog tijela. Iste godine zagrebačka organizacija SSSH napušta centralu čime se nastavlja trend koji će tu nekad najveću sindikalnu centralu svesti na 130 000 članova u 2012 godini.
Samoorganiziranje Godine 1995. dolazi do prve organizirane radničke straže u tvornici Križevčanka što je prvi takav slučaj od stjecanja nezavisnosti. Straže organizira granski sindikat PPDIV. Krajem studenog 1996. u štrajk stupa 11000 radnika Hrvatskih željeznica u organizaciji jednog od devet sindikata. Obustavljeno je 80 posto ukupnog prometa i usluga. Štrajk se prekida nakon što ga je Vrhovni sud zabranio, ali samo na deset dana, nakon čega pobunjeni radnici opet obustavljaju rad. Uprava konačno pristaje na zahtjeve radnika za povećanjem plaća i potpisivanjem kolektivnog ugovora. Štrajkaši su se susreli s izdajom ostalih sindikata koji su stali na stranu Uprave koja se koristila svim mogućim sredstvima (prijetnje, mito) ne bi li štrajk razbila. Potpredsjednik Vlade štrajk je prokomentirao riječima da što se njega tiče mogu slobodno štrajkati do Uskrsa.
20. veljače 1998. jake policijske snage sprečavaju proboj radnika na središnji zagrebački trg. Bio je to zadnji velik pokušaj sindikalnih centrala nakon kojeg radnici kao dominantni oblik borbe za svoja prava počinju koristiti samoorganiziranje.
Broj sindikalnih centrala će tijekom godina varirati, ali osnovni procesi će, neovisno o organizaciji, biti: pad članstva, forsiranje socijalnog dijaloga, nesmjenjiva vodstva i suradnja s političko-ekonomskom elitom. Na pravi otpor privatizacijskoj pljački trebalo je čekati 1998. i radnike kutinske Petrokemije koji će se organizirati na sličnim načelima kao što se to činilo 1980-ih u vrijeme socijalizma.
Radnici kutinske petrokemijske industrije odlučuju spriječiti privatizaciju svoje firme. Pronalaze organizacijski model koji će uskoro postati temelj radničkog organiziranja u Hrvatskoj: osnivaju tzv. Stožer za obranu poduzeća koji u njihovom slučaju čine dva aktivna sindikata i udruga branitelja. U jedinom znanstvenom radu o fenomenu stožera, Marko Grdešić će reći da se radi o “neslužbenoj i izvaninstitucionalnoj, a često i nezakonitoj radničkoj akciji; o borbi radnika za preživljavanje njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; o akciji koja je potaknuta snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti; o akciji koja je često vođena mimo ili protiv postojećih sindikata, tj. ‘divlja’ je (wildcat); o akciji koja uključuje javne prosvjede i apele političkim institucijama na lokalnoj i na nacionalnoj razini; uključuje pokušaje da se izgrade koalicije s drugim akterima u društvu i s medijima; uključuje preuzimanje radničke kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom kompanije koja katkad znači i fizičko zauzimanje proizvodnog pogona (Grdešić, 2007.)“
Stožeri pokazuju zavidnu uspješnost u organiziranju radnika, dobivanju podrške lokalne zajednice i kontrole lokalnih političara, osim toga uspijevaju spriječiti privatizaciju firme koja ostaje u većinskom državnom vlasništvu. S vladom potpisuju sporazum kojim, između ostalog, dobivaju pravo na tri radnička predstavnika u rukovodstvu poduzeća što je velika pobjeda budući da tadašnji Zakon o radu ne predviđa niti jednog (Klaus, 2010.). Stožer kao nelegalno tijelo uspijeva sesuprotstaviti sindikalnom vodstvu i političkim vlastodršcima te organizirati radničku snagu koja izaziva strahopoštovanje.
Iskustvo i naslijeđe samoupravljanja Ubrzo nakon kutinskog primjera osniva se niz stožera za obranu kompanija učinivši tako ovaj model borbe dominantnim obrascem radničkog pokreta u Hrvatskoj. Princip rada Stožera se može predočiti uzrečicom radničkog pokreta u Argentini: “zauzmi, obrani, proizvedi“. Nakon slučaja Kutine gdje se pogon pod radničkom kontrolom nalazio preko dva mjeseca, radnici mnoštva hrvatskih poduzeća s ciljem sprečavanja zatvaranja firmi zauzimaju svoje pogone u pokušaju očuvanja proizvodnje.
Neki od istaknutijih primjera su: Komercijalna banka Zagreb gdje su radnici preko mjesec dana kontrolirali centralni trezor, prijevozničko poduzeće Croatia bus gdje se preuzimanjem kontrole na firmom pokušalo osporiti privatizaciju, Tvornica duhana Zagreb koju je grupa radnika držala puna četiri mjeseca u pokušaju da spriječi izmještanje proizvodnje nakon preuzimanja od konkurentske firme te slučaj metalske industrije Jedinstvo gdje su se radnici odlučili za štrajk radom ne bi li spasili ostatke ove nekad velike i uspješne firme (Iveković, Kiš, 2012.). Svakako se mora spomenuti i ITAS Ivanec čija je borba rezultirala nastavkom proizvodnje, osnivanjem sindikata i povratkom tvornice u vlasništvo radnika (Miličić, Varga 2012.). Jedinstvo i ITAS su posebno zanimljivi jer su obje firme nakon radničke akcije nastavile poslovati i to pod vodstvom radnika. Obje firme su posljednji ostaci nekad velikih metalskih industrija koje su zapošljavale nekoliko tisuća radnika i izvozile na međunarodna tržišta. Danas u Jedinstvu radi 40-ak (Lasić, 2012.), a u ITAS-u 200-tinjak radnika. Zaključak koji se nameće iz ovih slučajeva jest da su radnici uzeli stvar u svoje ruke i militantnom akcijom krenuli u borbu za svoja prava boreći se usput i sa sindikalnom birokracijom koja je forsirala socijalni dijalog. Možemo reći da se vratilo oprobanim metodama iz 1980-ih. Osvajanje vlastitih pogona u postsocijalističkoj su Evropi osim radnika u Hrvatskoj prakticirali još jedino radnici Srbije (Grdešić, 2007.). Ovim fenomenom se nažalost još nitko nije ekstenzivnije bavio tako da je teško dati određenije odgovore. Ono što ovdje želim sugerirati jest upravo iskustvo i naslijeđe samoupravljanja oprimjereno u klasno svjesnim radnicima i njezinoj borbi za istinski socijalizam tijekom 1980-ih.
Osnovni problem radničke klase u Hrvatskoj Radničke borbe u Hrvatskoj se mogu kontekstualizirati tek kada se na pravi način shvati jugoslavensko naslijeđe militantnih borbi iz 1980-ih te kontinuitet sindikalne strategije socijalističkih i Zapadom inspiriranih tranzicijskih sindikata. Nakon sloma društveno ekonomskog sistema sindikalne su konfederacije uglavnom jadikovale nad nevoljkošću vlasti da stupi u socijalni dijalog. U tom procesu mogle su se osloniti samo na strategiju zapadno-evropskih konfederacija koje su savjetovale još više socijalnog dijaloga. Sindikati su u vrijeme socijalizma vršili transmisijsku ulogu u smislu održavanja socijalnog mira tako da im se nije bilo teško prebaciti u ideologiju socijalnog partnerstva. Ali organizacija protesta u kojima se zaista bori za prava radnika i riskira vlastite pozicije je uglavnom bila obrnuto proporcionalna visini sindikalne hijerarhije i veličini sindikata. Što veći sindikat i viša pozicija u hijerarhiji centrale, to manje borbe. Radnici su to brzo prozreli i već 1998. godine krenuli s najradikalnijom mogućom taktikom: zauzimanjem pogona što postaje dominantnim modelom radničke borbe. Nastojalo se sačuvati ili pokrenuti proizvodnju, borilo se za sprečavanje ili poništavanje privatizacije, za utjecaj radnika na politiku odlučivanja firme ili se sprečavalo rasprodaju strojeva i sirovina. Samoorganizirani radnici su rijetko mogli računati na podršku formalnih sindikalnih struktura koje su uglavnom nastojale obuzdati akcije koje su mogle ugroziti njihove pozicije i interese.
Možemo reći da se pozicija radnika u odnosu na sindikate nije bitno promijenila od 1980-ih. Utjecaj sa Zapada nije pomogao jer je nudio potpuno pogrešne modele i savjete što se nije moglo osvijestiti jer je proizvodnja znanja bila potpuno razrušena. Više se nitko nije bavio industrijskim odnosima, sindikalnom strategijom i radničkom borbom. Radnici su povratkom na metode iz 1980-ih bili izloženi optužbama za restauraciju socijalizma i nazadnost.
Da zaključim, osnovni problem radničke klase u Hrvatskoj nije bio nedostatak militantnosti ili nerazumijevanje konteksta. Osnovni je problem da su zakazale sve razine formalnih organizacija koje bi se trebale baviti organizacijom, umrežavanjem, osmišljavanjem i proizvodnjom znanja: od sindikata do akademije.