Ženski umjetnički kolektiv Ljubavnice je sasvim nepretenciozno i doslovno posadio nešto novo u našem kulturnom polju
Ljubavnice (Bilankov, Brkušić, Leboš, Lojić, Pipal i Vuzdarić), Nula, Galerija Bačva (Dom HDLU),
27.-31. 5. 2015.
Umjetnički kolektiv Ljubavnice sačinjen od šest mladih autorica nastavio je tijek koncepata započet izložbom u Galeriji SC i brojnim za nju vezanim astronomskim istraživanjima. Spomenuti niz odlikuju site-specific instalacije u kojima kolektiv estetski i značenjski transformira interijer galerijskog prostora u kojeg ulaze. Izložba Nula u Galeriji Bačva je prostorna i zvučna instalacija sačinjena od osam tona zemlje, osamdeset i sedam sadnica te šest žena koje su konstruirale kompletno novu auru tog prostora.
Logično krenimo od samog predstavljanja kolektiva koji čine: Tamara Bilankov, Hrvoslava Brkušić, Stella Leboš, Luana Lojić, Ivana Pipal i Ana Vuzdarić. U ožujku prošle godine postavile su izložbu pod imenom SF Ljubavnice, koja je popraćena u 380. broju Zareza. Ugodna pozicija koja mi omogućuje da se referiram na vlastiti tekst, i to na svoj prvi tekst napisan za Zarez, dopušta mi i da se na određeni način nadovežem na svoje tadašnje rečenice ističući poneke novitete u radu Ljubavnica. Opisane kao umjetnice koje veže Odsjek za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, mora se napomenuti da poneke od Ljubavnica više nisu u fakultetskom sustavu, ali i da se razina recepcije njihovog rada povisila. Ljubavnice su prošle godine izlagale u okviru projekta Oni dolaze…, namijenjenoga predstavljanju i afirmiranju mladih umjetnika. Sada izlažu izvan konteksta ikakvih platformi za poticanje mladih umjetnika, s pozicije koju im je pružila uspješna prijašnja izložba i kontinuiran rad u vidu predavanja, projekata i suradnji. Dana im je svojevrsna samostalnost te kao da su i one same, ohrabrene time, odvažnije koraknule naprijed.
Ipak, pojedine stavke njihova rada ostale su fiksne ili su selektivno doživjele procese rafiniranja i redefiniranja. Primjerice, stavka da su Ljubavnice “okrenute brojnim medijima te izrazima, kao i potenciranju propitivanja sive zone između znanstvenog i fantastičnog, osobito baziranog na mašti i igri“ i dalje stoji unatoč tome što u izložbi Nula jasno pokazuju novi moment u svom radu. Dok su nas prije svojom prostorno-svjetlosnom instalacijom mentalno katapultirale u jedan sasvim drugi, individualno kreirani svijet, ovaj put su nam uskratile bilo kakva pomagala koja bi nas udaljila od nas samih dok smo unutar postava njihove izložbe.
Beskonačnost nule
Centralni dio prostorne instalacije koja čini izložbu Nula sačinjen je od skele na kojoj je smješten pozamašan broj sadnica i zemlje u njezinom podnožju. Zemlja, cijelih osam tona nje, raspoređena je oko skele čime gradi njezin okvir i usmjerava kretanje posjetitelja oko središnjeg dijela i ostalih komponenata koji čine postav. Po ostatku prostora raspoređen je još niz sadnica i predmeta iz prirode, točnije, veća količina drva i cjepanica. Kad promotrimo prostorne registre i po visinskoj osi, skela i otočić sačinjen od zemlje nam ostaju referenti po kojima se orijentiramo. Potencirana osvijetljenost prostora nastavlja se na dojam netaknutosti i čistine cijelog prirodnog okruženja. Naime, svjetlo je snažno, prodire u izložbeni prostor te se miješa sa zvučnom kulisom od snimljenih nerazgovijetnih zvukova koji oponašaju one iz prirode. Jarko svjetlo slično je onome koje prodire kroz gusto granje paprati i prašuma u netaknutoj prirodi, ali i onome na filmskim setovima koji tu okolinu pokušavaju rekonstruirati.
O izložbi kao filmskom i kustoskom setu se već pisalo (Beatrice von Bismarck, Jorn Schafaff), a u neprekinuti život i razvoj prirodnih izložaka tog seta uključujemo se i mi. Ulazeći u prostor izložbe kao da uranjamo u oazu smještenu unutar urbane džungle, odnosno u jedan fragment tropske prašume koji je od vanjskog svijeta odijeljen nevidljivim prostornim fragmentom i samim time u svakom pogledu rasterećen od njegovih svakodnevnosti i banalnosti. Naprosto, transformacija koju je prostor Galerije Bačva doživio prelazi na nas i ta drugost koji taj prostor sada prisvaja polagano nas preplavljuje. Čista bjelina, miris prirodnog drva i prisutnost zelenila potiču na kontemplaciju i stvaraju jaku impresiju početka i beskonačnosti. Uostalom, koncept izložbe naziva Nula poziva na gledanje i osjećanje nevidljivog upravo kroz prazninu, ništavnost, boravak u značenjskoj pauzi. Ogoljenje izložbe koja, na kraju krajeva, sadrži samo ono prirodno, iskonsko i bazično, daje najplodnije rezultate u nama samima. Između ostalog, tekst deplijana govori, “Nula ima beskonačni smjer kretanja, oblika i vječnost… Kad ulaziš u nulu, ne treba ti priprema. Kad ulaziš u nulu, ulaziš u sebe. Ako sam u sebi ne postavljaš granice, neće ih biti ni u nuli“. Kontemplativna moć koncepta broja, oblika i znaka nule potencirana je i oblikom prostora koji je sam cirkularan.
Priroda u galeriji
Ulaskom u prostor i ideju nule započinje preispitivanje i redefiniranje svih koncepata koji su nam u tom trenutku i prostoru mentalno dostupni. Koncept nule tjera nas da sami sebe postavimo u središte te nule, ali i da se sami pretvorimo u nulu propitujući vlastitu cirkulaciju u tom začaranom krugu. Nula može predstavljati početak, nula može predstavljati stalno kretanje po jednoj te istoj osi. Ljubavnice kao da nas vraćaju natrag u tu nulu i postavljaju nas na početnu točku nudeći nam samo ogoljenu prirodu koju su učinile dostupnom time što su je dovele u galerijski prostor u centru grada. Uspjele su natjerati posjetitelja na vlastito referiranje time što su ga dovele u polje značenjske nedefiniranosti koje onda promatrač, izazvan vizualnom jednostavnošću, ali i savršenošću prirode, sam konstruira. I time počinje odmah od središta, kao što i Ljubavnice u praznom prostoru galerije počinju kreirati od središta. Logično, što smo više odijeljeni ili distancirani od poznatoga, to smo nesigurniji i manje definirani pa nas odijeljenost ovog naturaliziranog ambijenta, tog umjetno stvorenog otoka, odmah izbacuje iz takta i povezuje s nečim udaljenim i apstraktnim.
U tom naturaliziranom okruženju stvorenom u zatvorenom prostoru iskustvo više nije usmjereno na prirodu, već na same sebe; ne gradimo iskustvo, znanje i sjećanje o izložbi, već o samome sebi. No taj nas ambijent ne straši, ne jede; on je prema nama prijateljski nastrojen i zato se u njemu osjećamo dovoljno ugodno da bismo započeli naše putovanje u nulu. Uistinu, čini se da je to neizreciva snaga kojom nas taj specifičan land art obuzima. Land art kao specifična struja unutar konceptualne umjetnosti nastao je šezdesetih godina prošlog stoljeća i oduvijek fascinirao promatrača povezivanjem sirove prirode i umjetnosti. Korištenje prirodnih materijala, i još važnije, smještanje umjetničkog djela u prirodni kontekst uvjetovali su, između ostalog, njegovu karakteristiku erozije i propadanja. Land art se često našao i unutar zidova galerija pa su tako brojni umjetnici selili materijale iz njihovog prirodnog staništa i servirali ih na pladnju pred promatrača. Do kojih granica eksperimentiranje s prirodnim materijalima unutar izložbenih prostora seže, može se šturo pokazati primjerima dvaju umjetnika. Roman Ondak je godine 2004., prema fotografijama i nacrtima iz časopisa, u galeriji rekonstruirao površinu Marsa, dok je Urs Fischer 2007. iskopao temelje galerije i tako iz same galerije dobio materijal za land art – zemlju ispod nje.
Na Ljubavnice vrijedi računati
U usporedbi s tim primjerima, Ljubavnice kreću s jako nenametljive pozicije i, još jednom, sasvim nepretenciozno i doslovno sade nešto novo u našem kulturnom polju. Šest žena koje su premjestile land art sačinjen od sirovog materijala – kojem su u isto vrijeme uspjele dati notu suptilnosti i postavile ga unutar jednog kontinuiranog zidnog platna – dovoljno govori o smjelosti ideja i snazi tog kolektiva. I dok je lipanjski broj časopisa ARTnews, jednog od vodećih glasila za umjetnost, pokrenutog 1902. godine, posvećen upravo ženama umjetnicama, statističkim podacima o njihovom radu i poteškoćama koji su isključivo posljedica pripadnosti ženskom spolu, vremenski paralelno s tim, u Zagrebu imamo blistavi moment ženskog umjetničkog kolektiva koji se uhvatio u koštac s materijalima još uvijek svojstvenima muškarcima. Kolektivnim radom Ljubavnice dokazale su da su bitne isključivo kao sudionice kulturnog polja u kojem im na raspolaganju stoje svi žanrovi, mediji i motivi. Dokazale su se kao grupa umjetnica višeslojnog estetskog, značenjskog i literarnog senzibiliteta, spremne na kontinuiran rad i razvoj. Dok nas s jedne strane svojim konceptima diferenciranih medija, materijala i motiva odvode u razne prostore, vremenske dimenzije i kutove nesvjesnog gdje sami ne bismo mogli otići, što se tiče prisutnosti u kulturnom kontekstu, Ljubavnice su sada tu i tu namjeravaju ostati.