Kristyna Lajko  

Kontra-povijesna pilula

Patrik Ouředník zanimljiva je figura suvremene češke književnosti. Rodio se u Pragu 1957. u obitelji oca liječnika i majke profesorice i Francuskinje. Po završetku osnovnog školovanja radio je kao pomoćnik u knjižari, sanitarni inspektor, pomoćnik arhivara, skladištar, poštar... U međuvremenu je, od svoje 17. do 19. godine, učio glumu i kazališnu režiju u Narodnoj školi za umjetnost u Pragu.

Godine 1985. emigrirao je u Francusku, gdje živi i danas. Trener je šaha, a u slobodno vrijeme piše i prevodi. Značajni su njegovi prijevodi francuskih pisaca F. Rabelaisa, A. Jarryja, R. Queneaua, B. Viana na češki, kao i prijevodi čeških klasika V. Vančure, B. Hrabala, V. Holana, J. Skácela, M. Holuba i drugih na francuski, a književnost je zadužio i kao publicist, leksikograf i izdavač.

Ouředníkovo djelo karakterizira istančan smisao za jezik, koji je razvijao svojim prevoditeljskim, ali i leksikološkim angažmanom: njegov Šmírbuch jazyka českého, u podnaslovu Rječnik nekonvencionalnoga češkoga (izdan 1988. u Parizu, a proširen 1992. u Pragu) kontekstualni je rječnik češkoga slenga, argoa, šatre. Riječ je o daleko najvećem i prvom necenzuriranom rječniku toga tipa na češkom jeziku.

I kao književnika Ouředníka karakterizira široko polje zanimanja, podjednako je kvalitetan kad piše poeziju i prozu, ili kad piše dobro osmišljene i razrađene znanstveno-publicističke radove i bajke.

Euro-express

Njegova Europeana: kratka povijest dvadesetog stoljeća, u Češkoj izišla 2001., djelo je koje je teško jednoznačno žanrovski odrediti. Moglo bi se reći da je riječ o povijesnoj kronici, ali u taj se koncept ne bi uklapale kratke istinite ili poluistinite anegdote koje se u njoj pojavljuju, kao i neisticanje vremenskoga kontinuiteta u izlaganju događaja. Također bi se moglo reći da je riječ o eseju, no ni to ne bi bilo posve točno, posebice ako se u obzir uzme činjenica da bi esej sukladno pravilima žanra trebao imati zaokruženu, zatvorenu strukturu, a u Europeani nas autor na početku bez ikakva uvoda uvlači u središte događanja, vrtoglavom nas brzinom vodi uzduž i poprijeko dvadesetim stoljećem da bi na kraju zaključio da ljudi nisu sposobni učiti iz vlastitih pogrešaka, i time završava svoj povijesni pregled. (“Građanin je zapravo potrošač, a potrošač je građanin i sve forme društva razvijaju se prema liberalnoj demokraciji, a liberalna demokracija će dovesti do nestanka svih autoritarnih formi vladavine, te do političke i ekonomske slobode, jednakosti i novog doba u ljudskoj povijesti koje više neće biti povijesno. Ali puno ljudi nije znalo za tu teoriju i dalje su pravili povijest kao da se ništa nije dogodilo.”)

Što je, dakle, Europeana? Ona je ponajprije djelo koje se veoma lako i ugodno čita. Autor svoga čitatelja vodi kroz dvadeseto stoljeće tonom distanciranoga kroničara nabrajajući ključne povijesne činjenice, kojima su u središtu Prvi i Drugi svjetski rat i ono što je s tim ratovima u vezi: oružje koje se u njima pojavilo, zločine koji su učinjeni nad pojedincima, ali i cijelim narodima; opisuje političke i umjetničke pokrete, političke režime. Bavi se izumima dvadesetog stoljeća i njihovim utjecajem na daljnji tijek povijesti, npr. izumom radija i njegovim utjecajem na promjenu mišljenja ljudi, ili otkrićem grudnjaka i kontracepcijske pilule i njihova utjecaja na emancipaciju žene i razvoj feminističkog pokreta. Ali, zamijetit ćemo da se u Europeani ne spominju konkretne povijesne ličnosti. Autor govori o malim ljudima i njihovim sudbinama (primjerice o Romu, zatvorenom u nacistički logor, gdje je ubio vlastita oca, koji ga je, zavaran službenim dopisom, došao posjetiti; ili o mladom paru, koji je osramoćen, obrijanih glava plesao na gradskom plesu), ali nikome od njih ne navodi imena. Imena ne spominje ni u slučajevima kada govori o općepoznatim likovima iz bliže ili dalje povijesti (npr. opisujući aferu Clinton – Lewinski, spominjući oca psihoterapije, tj. Freuda). Povijesni se prizori smjenjuju tolikom brzinom da se čitatelju ne ostavlja mogućnost da zastane i zamisli se nad nekim od njih. I preko onih najmučnijih scena prelazi se brzo i s lakoćom, pa je osjećaj koji proizvode potisnut novim događajima, novim podacima.

Neutralna ironija

Odnos pripovjedača prema povijesnim događajima koje opisuje u Europeani posve je neutralan, jer on smatra da su općepoznati. Računa na čitateljsko otprije oformljeno mišljenje na koje ne želi utjecati niti ga mijenjati. On samo na osobit pseudonativni način navodi činjenično stanje: “U Prvom svjetskom ratu pobijedili su pretežno Francuzi i Englezi, a izgubili pretežno Nijemci. U Drugom svjetskom ratu pobijedili su Amerikanci i Rusi, a izgubili opet pretežno Nijemci”.

Kao iskusan prevoditelj i lingvist Ouředník se vješto poigrava funkcionalnim jezičnim stilovima. Često se koristi nabrajanjima, koja podsjećaju na iskaze osnovnoškolaca i srednjoškolaca na ispitima, koji odgovaraju štreberski deklamirajući: “Za vrijeme Prvog svjetskog rata došlo je do velikog razvoja humanitarnih organizacija i dobrotvornih društava, jer je Prvi svjetski rat bio s mnogih gledišta inovativan”, ili pak “Žene su dobile pravo glasa 1906. godine u Finskoj, 1913. godine u Norveškoj, 1915. u Danskoj itd. S vremenom su se željele i školovati, polagati maturu, baviti se politikom i znanošću i boriti se u armijama za pravedan mir. Većina muškaraca nije se u potpunosti slagala sa zahtjevima žena…”.

Gotovo znanstvenim stilom pisani su dijelovi teksta koji se bave psihologijom i eugenikom, kao i lingvistikom. Ali i kroz taj stil progovara Ouřednikova sklonost ironiji, s obzirom na to da on nikad ne propušta navesti ne baš sretne posljedice metoda znanosti o kojima govori: “Krajem osamdesetih godina objavila je Svjetska zdravstvena organizacija izvještaj prema kojem je depresija najraširenija bolest u zapadnom svijetu. U međuvremenu su iz Sjedinjenih Država počele stizati nove društvene zabrane – ne smije se pušiti ili soliti ili pričati viceve o homoseksualcima ili voditi besposlen život i dr.”

Bilješke na margini, dosljedno provedene kroz cijeli tekst, pridonose njegovu principu postmodernističkog poigravanja žanrovima. Bilješka na margini postupak je tipičan za udžbenike, a u Europeani se one ponegdje upotrebljavaju kako bi naglasile ozbiljnost onog što je u dotičnom odjeljku napisano, dok drugdje naglašavaju banalnost događaja na način da se navodi fraza ili rečenica, koja u danom tekstu ima posve marginalnu važnost. Osjetljiv na jezik, autor nas ispisivanjem parola na marginama također upozorava na jezične mijene do kojih je došlo pod utjecajem marketinško-propagandnog stila, tj. reklamnih poruka.

Postmodernistički pisac

S obzirom na formu koju je u Europeani izabrao te kao pravi postmodernistički pisac, Ouředník se obilato koristi citatima i parafrazama. Oni se mogu iščitati iz “duha” naracije, u kojem se dade prepoznati bliskost s nekim klasicima češke književnosti. Ponajprije je tu riječ o Jaroslavu Hašeku, koji je likom i glasom svojega dobrog vojnika Švejka tako dobro opisao sve nedaće Prvoga svjetskog rata bogato se koristeći blagim i ironičnim humorom koji je nakon njega prihvaćen kao tipično češki. Redajući programe političkih režima, parole kojima su se oni ravnali, statistike o broju poginulih i umrlih u ratovima i koncentracijskim logorima crnohumorno izražene npr. u metrima (dužina svih poginulih izračunata na temelju prosječne visine vojnika), nabrajajući tko je i kada izumio grudnjak ili žvakaću gumu i ponovo se vraćajući na ratna zbivanja, autor želi postići učinak koji pučki pripovjedači imaju na svoje slušatelje: iznenađenje i divljenje zbog znanja i količine izrečenih podataka, te smijeh i zabavu, ali i upozorenje.

Temeljem dosad rečenog, mogli bismo se odlučiti za žanrovsko određenje djela: Europeanu Patrika Ouředníka mirne duše možemo nazvati romanom, “romanom fakta”, Bahtinovskim višeglasnim, koji doduše nema jednog pripovjedača, čija radnja nije uvijek linearna niti se može govoriti o retrospekciji, ali opet je to roman koji na osebujan način opisuje događaje dvadesetoga stoljeća, roman koji se vrlo svjesno poigrava jezikom, gdje nas stilizirano pripovijedanje gotovo prisiljava da u jednom dahu pratimo autorovu rekapitulaciju “najkrvavijeg” stoljeća koje je netom završilo.

Iako se Ouředník u svojem djelu najviše referira na češku književnost, njegovo vlastito češko-francusko porijeklo i kozmopolitska tematsko-misaona karakteristika romana usmjeravaju ga prema cijelom svijetu, te ne čudi činjenica da su Hrvati krajem 2006. dobili prijevod Europeane kao dvadeseti narod u svijetu – dvadesetprvi su na prijelazu iz 2006. u 2007. godinu postali Rusi.