Kontrakultura posljednjih četrdeset godina

Iracionalno obilje očituje se u različitim oblicima. Duh dotiče baptista koji pjesmom hvali Gospodina. Krajem šezdesetih njegove su učinke osjetili japiji i Crne pantere, uz malu pomoć svojih prijatelja. Krajem devedesetih zahvatilo je burze kao kombinacija futurološke internetske groznice i kockarske špekulacije. Na čelu povorke koračali su tajanstveni, otkačeni dvadesetogodišnji cyber-propovjednici koji su – kao Werner Erhardt i njegova svita tijekom sedamdesetih – “bili na štihu”. Stotine milijuna dolara uloženo je u dot-com tvrtke pod vodstvom mladih, neobavezno odjevenih muškaraca i žena s rinčicama u nosu, koji su na posao dolazili na skate-boardu i veselo uskakali u skučene radne prostore. I dok su prvi dolari još tražili put do njihova džepa, dionice spomenutih tvrtki dosegle su neslućene vrijednosti, a mnogi od njih preko noći su na papiru postali multimilijuneri.

Govorimo li mi o istom onom naraštaju koji je prethodnih sedam godina proveo optužujući babyboomere za izdaju? Naravno! Ali nemojte ih kriviti. Oni su također pali žrtvama izobilja.

Uredska kontrakultura

Općenito govoreći, nitko se više ne sjeća što su ti tajanstveni mladi trendseteri prodavali, pa čak ni stotine tisuća običnih kupaca dionica iz redova srednje klase, koji su spiskali svoje životne ušteđevine na što-god-to bilo. Svi se, međutim, sjećaju kulturalnih stilova i etike; televizijskih reklama koje navještaju bogatu, profitabilnu, hiper-seksi, neprekidnu, vazda pokretnu budućnost u potpuno umreženom svijetu bez granica i zapreka, budućnosti što su je utjelovili nasmiješeni budistički monasi zadivljeni Microsoftovim laptopom. Svi se sjećaju reklame na kojoj odurni ufurani čudak s dugom riđom kosom svezanom u rep kopira letke za rave-party i pritom svom debelom, proćelavom, izgubljenom i starom šefu objašnjava kako da zgrabi svoj dio kolača na tržištu. Sjećamo se i oduševljenih članaka u časopisu Wired na temu dot-com tvrtki koje su osnovali klinci koji nisu bio dovoljno stari da si naruče pivo; uživali smo u dinamičnim opisima mladih ljudi koji su tijekom dana sjedili u svojim odjeljcima, buljeći u monitor, a navečer izlazili na rave-partyje.

Može li se reći da je to bila nekakva kontrakultura? Svakako je riječ o uredskoj kontrakulturi: neformalna odjeća, kolokvijalni, slobodni govor, manje hijerarhizirani odnos prema šefu nego u tradicionalnim tvrtkama, etika koja je pojedincima dopuštala da rade bez stalnog nadzora, fleksibilno (ali dugo) radno vrijeme i povećana pokretljivost.

U podlozi svega ležala je utopijska vizija neobično slična onoj koja je šezdesetosmaše usmjerila lijevo: kraj ekonomske oskudice (navješten kao “dugotrajni procvat”), oslobađanje pojedinca iz okova doživotnog nadničarenja u jednoj instituciji (svaki muškarac i žena kao “slobodni poduzetnik”), prividno slabljenje moći autoritarnih struktura zbog poslovnog uspjeha mladih čudaka, a sve to pred očima postmodernog predsjednika koji je bez nervoze pratio razvoj događaja i odisao džezističkom uglađenošću, lišen ideološke retorike i moralnih prodika. Razlika je samo u tome što nam je ovaj put postoskudičnu anarhiju donio isti oni kapitalistički sistem koji su utopisti šezdesetih godina odbacivali.

No, dobro. Bila je to podvala, svi su ostali bez prebijene pare i došlo je vrijeme da nam John Ashcroft zasluženo udijeli pljuske. No, možda smo nešto naučili. Kad idući put počnemo halucinirati o nevjerojatnom obilju i novom proljeću osobnih sloboda koji su tik pred nama, vjerojatno ćemo se sabrati. Kao prvo, imamo li svi što za jesti? Ima li dovoljno vode za sve? Koliko umobolnika kuje planove o megapokoljima, koliko su moćni i kakvim oružjem barataju? I konačno, ako su svi u trendu – kao što to stoji u naslovnoj priči časopisa Time iz 1994. – tko ili što su svi oni bezlični moroni na reality-televiziji?

“Ljeta u šumama sekvoje”

Računalni pioniri koji su tijekom sedamdesetih pokrenuli hi-tech kontrakulturu koja se, pak, do devedesetih razvila u tako moćnu i nedodirljivu silu, zapravo su bili manjinski dio hipija i aktivista koji su po završetku “revolucije” pokušavali odlučiti što da rade sa sobom. Bitno veći dio veterana šezdesetosme ostao je vjeran svojim kontrakulturalnim korijenima i zasnovao pokret za očuvanje okoliša (koji se tada nazivao ekološkim pokretom). Otpor šezdesetih za mnoge se iscrpljivao u borbi protiv tehnokracije. Očitovao se prvenstveno u pokušaju otuđenja od dominacije i kontrole političke i korporacijske klase, te njihova pokušaja da pojedince svedu na robotičke sluge industrijskog stroja. Do početka sedamdesetih ta je kritika procvala u pozitivistički pokret koji se ustrojio oko Thoreauovih ideala duboke ljubavi i poštovanja prema prirodi, te potrebe za oblikovanjem organičkog, ekološki osjetljivijeg životnog stila.

Ekološka teorija s početka sedamdesetih prirodu je opisivala kao niz sustava koje valja shvatiti i poštivati, a ne kao potrošni materijal koji se može koristiti i uništavati po volji (valja svakako napomenuti kako je kibernetika, izvor trendovskog prefiksa kiber, oznaka za proučavanje cjelovitih sustava). Na hipijevskom kraju tog trenda, nova poganska (animistička) duhovnost razvijala se kroz feminizam ili, točnije, štovanje božice. (Tom jednačenju žena s prirodom oštro su se suprotstavili drugi feministi kao još jednom vidu svođenja žene na izrazito seksualiziranu, nemisaonu, primitivističku silu.)

Nova plemena neohipijevskih “eko-ratnika” počela su se politički organizirati kako bi divlju prirodu obranila od bjesova pohlepe i industrijalizma. Prema internetskoj enciklopediji Wikipediji, “Prva važna radikalna skupina za zaštitu okoliša bio je Greenpeace, koja se izravnim akcijama suprotstavio raznim prijestupnicima, među kojima valja istaknuti kitolovce i iskušavatelje nuklearnog naoružanja”. Skupina eko-anarhista sa zapada Sjedinjenih Država osnovala je 1979. skupinu Earth First! I zaklela se da će “divljinu” štititi svim potrebnim sredstvima. Nadahnuće su našli u romanu Edwarda Abbeyja The Monkey Wrench Gang u kojem neobična četvorka – koju među ostalim čine vijetnamski veteran i radikalna feministkinja – luta Amerikom i uništava strojeve koji razaraju divljinu.

Do sredine osamdesetih Sjeverna Kalifornija postala je žarištem sukoba između eko-ratničke kontrakulture i drvne industrije koja je sjekla goleme šume sekvoje. Taktike radikalnih skupina bile su raznovrsne: od omatanja drveća snažnom žicom koja je lomila motorne pile, preko sjedenja na drveću i odbijanja silaska, sve do tradicionalnih masovnih prosvjeda i građanskog neposluha. Prodrijevši u redove pankera i deadheadera, kulturalna uvjerenja eko-ratnika počela su se širiti. “Ljeta u šumama sekvoje” obilježena snažnim prosvjedima, postala su prilično omiljen životni stil među pobornicima kontrakulture svih naraštaja, te su čak privukla zvijezde poput punk-rokera Jelloa Biaffre, Jerryja Browna i bubnjara Gratefull Deada Mickeyja Harta. U konačnici, kalifornijska senatorica Dianne Feinstein osigurala je – u suradnji s Clintonovom administracijom – političku nagodbu između drvne industrije i pokreta za zaštitu okoliša koja – kako je to obično i bilo s Clintonom – nikoga nije zadovoljila, ali je uspješno ublažila sukob energija. Ljeta u šumama sekvoje nastavila su se, a Julia Butterfly Hill, nedvojbeno najljepša žena koja je ikad živjela na stablu, postala je medijskim narodnim junakom, dok je opseg i duh sukoba minuo. (Budite uvjereni da Busheva administracija čini sve što je u njenoj moći da ponovo rasplamsa strasti.)

“Bitka u Seattleu”

Radikalne skupine za zaštitu okoliša bile su (i još su) duboko anti-autoritarne. Većinom je riječ o anarhistima koji vjeruju kako je život najbolji u malim autonomnim selima koja nemaju potrebu za centraliziranom vlašću. Bitno uspješniji od otkačenih ljevičara iz šezdesetih, ti ljudi odbacuju centralizirane organizacije i karizmatične vođe u korist odlučivanja konsenzusom i ad hoc organiziranja privremenih interesnih skupina (što, ironično, Internet bitno olakšava). U pismu marksističkom političkom listu Monthly Review Louis Proyect točno je opisao vrijednosti anarhističkih skupina za zaštitu okoliša kao “egalitarizam; suprotstavljanje svim hijerarhijama; sumnjičavost prema autoritetu, poglavito onom države; te predanost životu u skladu s vlastitim uvjerenjima.”

Sredinom devedesetih kontrakultura anarhista i zaštitnika okoliša združila je snage s nekim tradicionalnim ljevičarskim skupinama, predstavnicima sirotinje iz svih dijelova svijeta, nekim sindikatima, nekim liberalima, pa čak i nekim desničarskim nacionalistima, a sve u svrhu stvaranja sile koja ja nazvana “antiglobalizacijskim pokretom.”

Većina povjesničara tog pokreta njegovo ishodište vidi u zapatističkom ustanku 1. siječnja 1994., koji je organiziran kao suprotstavljanje sjevernoameričkom ugovoru o slobodnoj trgovini. Ipak, u kontekstu američke kulture i medija, prijelaz nove, svježe ljevice iz smiješno slabe, arhaične karikature nekoć moćne ljevice šezdesetih u zastrašujuću silu koju svakako treba imati na umu, zbio se u Seattleu, tijekom studenog 1999. Gotovo niotkud, golemi broj prosvjednika preplavio je ulice kako bi prosvjedovao i građanskim neposluhom prekinuo zasjedanje Svjetske trgovinske organizacije, glavnog organizacijskog predstavnika globalnih korporativnih interesa. Prosvjednici su blokirali promet, onemogućivši izaslanicima dolazak na zasjedanje, te su učinkovito prekinuli sve aktivnosti planirane za prvi dan rada, a svoje stavove učinili predmetom rasprava u medijima i globalnom korporacijskom establišmentu. Nekolicina članova mlade, ultraradikalne anarhističke skupine nazvane Black Block, razbili su pokoji prozor i bacili pokoji predmet na ulicu, što je pokrenulo policijsko nasilje. S obzirom na to da je interes medija za aktivnosti ljevice od sedamdesetih godina nadalje gotovo potpuno izostao, može se reći da je utjecaj “Bitke u Seattleu” na američko političko tijelo bio blijed, kakav je mogao biti da se, primjerice, iz 1950. preskočilo u Chicago 1968.

Dok su mudri novinari prosvjednike opisali kao nove reakcionare, uplašene veličanstvenim promjenama što ih je iznjedrila nova tehnologija koja je svijet pretvorila u globalno selo, zbilja je bila bitno složenija. Većina prosvjednika nije se zapravo protivila globalizaciji (iliti globalnoj suradnji), tehnologiji, pa čak ni kapitalizmu ili trgovini. Bunili su se protiv konkretnih posljedica djelovanja Sporazuma NAFTA, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije, te svih drugih moćnih globalnih korporacija i njihova nedemokratskog načina donošenja odluka. Cjelovito razmatranje tih posljedica tema je za neku novu knjigu, ali u kontekstu zaštite okoliša aranžmani Svjetske trgovinske organizacije, koji privatnim tvrtkama omogućavaju da putem svjetskog suda nadglasaju nacionalne ili mjesne zakone za zaštitu okoliša štetne za posao, svakako su najbolji primjer vrlo stvarnih problema i povreda zakona.

Anarhistički drznici

Nova, suvremena ljevica mogla bi postati najvažnijom antiautoritarnom političkom silom, jer predstavlja opreku rastućoj moći divovskih korporacija. Globalni korporacijski monoliti u bitnom se smislu stapaju s većinom svjetskih vlada i polako zauzimaju poziciju koja im omogućava da određuju konkretne fizičke i materijalne uvjete života ljudi u čitavome svijetu: kakav zrak će disati, kakve zgrade će ih okruživati, kakav će posao raditi i hoće li uopće imati posla, koje će proizvode konzumirati, te kakvi će im se programi nuditi u medijima, a (uspiju li u tome) i na Internetu. Oni prodiru u svačiju privatnost kako bi globalizirali (odnosno, integrirali) svoju potrošačku bazu sukladno integraciji vlastitih poslovnih interesa, te se koriste nekoć privatnim informacijama kako bi ljudima oduzeli zdravstvenu zaštitu, posao, kredite i stanove. Oni stvaraju zatvoreni sustav u sklopu kojeg su pojedinčeve težnje i mogućnosti zarobljene u mreži nedodirljivih i svemoćnih korporacijskih baza podataka. Benito Mussolini definirao je fašizam, a prema toj definiciji fašizam je potpuna integracija države i korporacija.

Na žalost, nova osvježena ljevica prema mom čvrstom uvjerenju sadrži i neke izrazito reakcionarne sastavnice. Ekstreman primjer su ljudi koji čovječanstvo žele vratiti u doba lovaca-sakupljača. Iako većina zaštitnika okoliša zagovara “primjerenu” tehnologiju, priličan broj neo-Ludita protivi se tehnologiji u cjelini. Anti-prometejska kontrakultura snagu crpi iz brojnih primjera zloporabe tehnoloških izuma pohlepnih moćnika. Oni se, zajedno s desničarskim vjerskim fundamentalistima, oštro protive ne samo kloniranju, nego i istraživanju matičnih stanica; ne samo proizvodnji novih, biološki mutiranih oblika hrane, nego bio-tehnologiji općenito.

Brojni radikalni zaštitnici okoliša uz to imaju snažnu potrebu reći ostalim ljudima kako da žive: što da voze (najbolje bicikle), što da jedu (izbjegavati meso), što da puše (legalizirati marihuanu, ali zabraniti pušenje duhana), kako da se oblače (izbjegavati kožu, šminku i sve što je skupo), te kako da provode svoje slobodno vrijeme (izbjegavati gledanje televizije). Posjet trgovačkom centru zapravo je težak prijestup, posjet McDonald’su jednak je ubojstvu, a voženje terenskog vozila jednako je ratnom zločinu!

U redu, moralistički pritisak uvijek je bolji od testiranja urina i pljačkanja i ubijanja malih zajednica zbog naftnih rezervi (kao slučaju Chevrona u Nigeriji), ali nova ljevica ima mnogo veći problem od činjenice da trenutačno zauzima poziciju nacionalnih drznika. Riječ je o tome da nije ponudila neku realnu alternativu. Djelotvorna, decentralizirana, raspršena anarhija jednostavno nije moguća na planetu koji naseljava devet milijardi ljudi, draga djeco. Kako za mog, tako ni za vašeg života. Potreban nam je realniji, postupni pristup manje autoritarnoj budućnosti. Ali naravno da nitko ne želi ispasti papak pred svojim buntovnim prijateljima i priznati tu neveselu činjenicu.

To je, dakako, moje mišljenje.

Ti loviš

Danas je 23. lipnja 2003., a ja se – kao i većina ljudi – okrećem budućnosti. Glavna pera matice predviđaju suše, epidemije, ratove oružjem za masovno uništenje i porast protudruštvenog nasilja. Dovraga, neki dan su golemi rojevi skakavaca poharali gradić na Srednjem zapadu. Kad budete čitali ovu knjigu, možda će iza nas biti i mnogo teži društveni pomaci prema kojima će se ovi današnji činiti ništavnima.

Ali budimo iskreni. Prije svega, predviđanja budućnosti uvijek su upitna. Krajem devedesetih svima se činilo da smo na putu prema utopijskom dugotrajnom procvatu. Sad se pak spotičemo na putu potpunog poniženja čovjeka. A kao drugo, još smo ovdje! Kroz cijelu povijest čovječanstva naša je vrsta nalazila odgovore na postavljena pitanja u djelovanju hrabrih i kreativnih pojedinaca i kultura, koji zajednički održavaju i čak snaže kontrakulturalni duh autonomije i diobe. Došao je red na vas.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić.

Ulomak knjige Ken Goffman (a. k. a. R. U. Sirius), Counterculture Through the Ages: From Abraham to Acid House, Villard, 2004.