Izložba 'Crna komora' je od 7. do 30. travnja u Rijeci predstavila neke od vodećih umjetnika i aktivista koji se bave problemom nadzora.
U našim svakodnevnim životima prihvaćamo nadzor kao društveno prihvatljivu (čak i poželjnu) praksu. Kamere za video-nadzor nalaze se posvuda, od škola do autocesta. Daju nam osjećaj sigurnosti. Pristali smo na snimanje telefonskih poziva; svaki put kada nazovemo taksi ili nekog od teleoperatera, na ovu će nas činjenicu upozoriti ljubazni ženski glas. Uz audio snimak, i usluga će biti mnogo bolja! Ukoliko se prijavljujemo na fakultet, rezultati natječaja naći će se na Internetu, odmah uz naše ime i prezime. Kakvo olakšanje – nema više stajanja u redovima i neugodnog iskustva odbijanja uživo...
Ovom slikom, koja sadrži samo neke od situacija gdje smo svakodnevno nadzirani, dominiraju nove tehnologije. Njihova uloga postaje nezamjenjiva. I Deleuze je u svom kratkom, ali važnom eseju Postskriptum uz društva kontrole (a slijedeći u svojoj misli Foucaulta), navijestio kraj dosadašnjih disciplinarnih društava i ulazak u novu eru. Živimo u društvima kontrole. Za razliku od disciplinarnih društava reguliranih parolom, ova su označena lozinkom, odnosno kôdom. Jezik kontrole je numerički, a sačinjen je od kôdova koji o(ne)mogućavaju pristup informaciji. Tehnologije ponikle u određenim povijesnim periodima podudaraju se s tipom društva koji ih je stvorio, odražavajući njihovu ideologiju. Društva kontrole, drži Deleuze, rade s računalima. Fluidni prostor cyber-sfere, protokoli i mreža nove su dimenzije koje će dati suvremeni pečat iskustvu opresije.
U Rijeci se održala manifestacija Moje, tvoje, naše čija je namjera bila propitivanje suvremenog koncepta vlasništva (danas proširenog i na znanje, ideje i metode), te mogućnosti alternativne razmjene dobara. Ovogodišnja tema bio je upravo nadzor, koji je prepoznat kao realan i ozbiljan problem današnjice. Davor Mišković je u kratkom tekstu uz program naglasio da je nadzor oduvijek prisutan u svim kulturama. U našim pak društvima kontrole nadzor najviše odgovara slici panoptikona Jeremyja Benthama. Pogled nadzornika uperen je s tornja prema ćelijama gdje se nalaze zatvorenici koji zapravo nikada ne znaju jesu li promatrani ili ne. Ukoliko ovu sliku preselimo na Internet, ćelije postaju određena mjesta u cyber-prostoru: društvene mreže poput Facebooka i Twittera, Gmail ili blogovi… Pojedinci su putem njih otvoreni mogućem nadzoru, ali nikada ne znaju prati li ih zaista tko.
Navedenom problematikom bavila se i popratna izložba Crna komora u produkciji Drugog mora i ljubljanske Aksiome, koja se mogla pogledati u Malom salonu riječkog MMSU-a od 7. do 30. travnja. Izložba je predstavila neke od vodećih umjetnika i aktivista koji se bave problematikom nadzora, nastojeći ga istovremeno artikulirati i suprotstaviti mu se. U Malom salonu našli su se tako radovi Jacoba Appelbauma i Aija Weiweia, Zacha Blasa, Jamesa Bridlea, Émilie Brout i Maxine Marion, Simona Dennyja, Jill Magid, Metahavena, Laure Poitras i Evana Rotha. Izložba je nastala kao rezultat istraživanja umjetničkog para Eve i Franca Mattesa o navedenoj problematici nadzora na Internetu i njihove suradnje s kustosom Banijem Brusadinom.
Među radovima ističu se zastave jarkih boja jasno vidljive prolaznicima na riječkom Korzu, budući da ih se namjerno i provokativno izvjesilo na prozore Malog salona. Približivši im se, uočavamo da su dizajnirane spajanjem nacionalnih simbola – zastava i grbova – brojnih država svijeta u interesantne, pomalo kaotične kompozicije. Rad je ovo Jamesa Bridlea nastao u sklopu projekta Citizen Ex, koji propituje algoritamsko državljanstvo formirano u strukturama Mreže, njezinim protokolima i bazama podataka. Pitamo li se ikada što točno znači činjenica da posjedujemo državljanstvo? Citirajući Hannah Arendt ("nacionalnost je pravo na prava"), umjetnik naglašava važnost pripadnosti državi. Zbog naše poslušnosti državi, ona nam zauzvrat garantira neka prava.
Fragmentiranost nacionalnog identiteta, što simboliziraju izložene zastave, upozorava posjetitelja na činjenicu kako se na Mreži koncept državljanstva rastače. Internet je nad-nacionalni prostor, te je na njemu i državljanstvo, baš kao sve ostalo, u neprestanoj mijeni. Svaka naša aktivnost na Internetu, svaka stranica koju posjetimo, dokaz je našeg kretanja po cyber-prostoru. Tragovi koje tako ostavljamo mogu biti korišteni za nadzor nad nama i donošenje odluka o tome kako će nas se tretirati. Obično smo nadzirani, ističe Bridle, bez da smo toga uopće svjesni, a vladine organizacije poput NSA ili GCHQ koriste naše algoritamsko državljanstvo kako bi odlučile hoće li nas ili ne špijunirati.
Među radovima naći će se i skenirana putovnica. Djelo je ovo Émilie Brout i Maxime Marion naziva The Proof, a predstavlja Satoshija Nakamotoa, tvorca Bitcoina – virtualne valute korištene na darknetima. Nakamoto je u potpunosti nestao još 12. prosinca 2010. godine, a do danas traju spekulacije o tome tko je zapravo bio – individua ili kolektiv, Japanac ili možda Britanac... Čak ga niti njegovi najbliži suradnici nisu nikada vidjeli uživo. Katkada se pojavi neki entuzijast koji tvrdi da je upravo on Nakamoto. Ipak, fantazija o mogućnosti potpune zaštite identiteta u doba kontrole s ovom pričom nesmetano živi i dalje.
Posljednji eksponat koji izdvajam s izložbe naoko je benevolentna plišana igračka pande, koja nevino sjedi na postolju okružena tehnološkim izlošcima. Je li zalutala ovdje? Panda-to-Panda zajednički je projekt umjetnika Aija Weiweija i Wikileaksovog hakera i aktivista Jacoba Appelbauma. Weiwei je godinama razotkrivao korupciju unutar kineske vlade. Sada Kinu više ne može legalno napustiti, a njegov studio okružen je nadzornim kamerama. Appelbaum je dugo vremena prozivao vladu SAD-a, također zbog korupcije, ali i zastrašujućih posljedica rata u Iraku i Afganistanu. Trenutno živi u Berlinu i ne preporučuje mu se povratak u SAD.
Dakle, radi se o dvojici politički disidenata. Oni su se sastali 22. travnja 2015. godine u Beijingu i započeli rad na projektu Panda-to-Panda, koji su izvorno naručili Rhizome i New Museum iz New Yorka. Ideja je sljedeća: plišano punjenje pande izvađeno je, a umjesto njega stavljeni su isjeckani komadići povjerljivih dokumenata američke nacionalne obavještajne službe NSA. Njih je prije dvije godine Edward Snowden dao Lauri Poitras i Glennu Greenwaldu u Hong-Kongu. U pandi se također nalazi i mikro SD memorijska kartica koja sadrži backup istih dokumenata.
Zašto baš panda biva izabrana kao otjelovljene subverzije? U Kini, panda je kodna riječ za kinesku tajnu policiju, dok se naziv projekta Panda-to-Panda referira na peer-to-peer mrežnu komunikaciju koja simbolizira filozofiju egalitarizma na Internetu. Proces rada na projektu dokumentirala je filmska umjetnica Laura Poitras, čiji je film The Art of Dissent također bilo moguće vidjeti na izložbi.
The Art of Dissent — Panda to Panda from CivilDisobedienceCompany on Vimeo.