Bettina je imala ozbiljan slučaj nesanice, a hladna bolnica je to samo pogoršavala. Živci su joj bili istanjeni od dugih mjeseci tijekom kojih nije ni na tren sklopila oči - čula je da nije moguće, ali se mogla zakleti na to - i prebrođivanje dana punog iskušenja u zajedničkoj spavaonici je postajalo sve teže bez oduška sna. Ponekad se jedva mogla prisjetiti za čime je to točno žudila; ali jednom kada bi stvarno uspjela zaspati na otprilike petnaest minuta u zoru, probudila bi se osjećajući se kao kraljica: "Tko sam ja? Gdje sam to?" Činilo se da je čak i sanjala ili je bila na izmaglicama sna. No koliko god da je pokušavala, nije mogla povratiti taj oblik blaženog bijega. Uzimala je svoj Ativan noću, nadajući se svake noći, ali iako bi osjetila kako je lagano vuče k sebi, nekakvo povuci-potegni sa snom, nikada ne bi usnula. Bila je pod visokim naponom. A što je još gore, nije se čak mogla ni udobno namjestiti u bolničkom krevetu. Navikla se na veliki dupli krevet na podnici, bez opruga, krevet u koji samo utoneš; a visoki uski bolnički ležaj, s pretrpanim poliesterskim jastukom bi je držao u stanju ukočenosti cijelu noć. Zatim je tu bio nemir od Haldola na kojemu je bila u vrlo visokim dozama. Kralježnica ju je boljela i htjela je iskočiti iz vlastite kože. U gluho doba noći, to jest taman prije nego što bi došli timovi za krvne pretrage i prije nego što bi se promijenila jutarnja smjena, negdje na razmeđi noći i dana, počela bi kružiti oko svog kreveta i brojati. Nije mogla izaći u hodnik više od jedan put u noći da ne bi završila na popisu besanih, što bi joj uništilo šanse da ranije izađe van. No čak je i u tom obilaženju spavaonice morala biti oprezna zbog straha od prebrojavanja svakih petnaest minuta cijelu noć. Počela je kružiti oko svojeg kreveta kada bi otišli i ponovno bi skočila u krevet kada bi joj to rekao ručni sat i kada bi ponovno bilo na redu brojanje.
Međutim, jednog se dana netko požalio na visoku temperaturu u prostoriji te je poslana sestra koja je snizila temperaturu. Bettina nikada ranije nije primijetila mali uređaj na zidu jer je samo pokazivao da je namješten, ali sam mehanizam je bio zaključan iza pulta medicinskih sestara. Sada je uistinu zamijetila promjenu u temperaturi: cijelu je noć prostorijom vladala hladnoća kao u ledenjači u čemu je Bettina perverzno uživala. "Ako ne mogu spavati, bar se mogu skulirati", smijala se samoj sebi u bradu. I počela se koncentrirati na to da leži mirno poput leša. To ju je nekako ispunjavalo olakšanjem; bilo je bolje od užurbanog hoda oko kreveta i, iako nije bilo baš okrepljujuće, u nekoj je mjeri ipak simuliralo spavanje.
Ujutro su se žalili na hladnoću prostorije, ali većina ljudi nije bila svjesna niti mehanizma niti što bi točno mogli učiniti. Dok se Bettina nestrpljivo radovala počinku.
Nakon nekoliko dana, osoblje je ponovno pozvano, ali je izneseno toliko argumenata o tome na koju bi temperaturu trebao biti postavljen uređaj da je na kraju mehanizam postavljen i ostavljen u sobi. Bettina je bila zgranuta što je djelovalo da će joj oteti njenu novu zamjenu za san. Postavila je samu sebe za kontrolora termostata te je skinula mehanizam sa zida i stavila ga u džep svojeg ogrtača. Nitko nikada neće primijetiti.
Trebalo je proći nekoliko dana da se ponovno nakupe primjedbe i da osoblje primijeti da je mehanizam nestao. "Imam gadnu prehladu, ne znam od čega", rekla je gđa Lee, stara Bettinina neprijateljica od njihove kavge oko otvaranja i zatvaranja bolničkih zastora tijekom noći. (Bettina je željela da budu rastvoreni tako da može vidjeti svitanje zore dok je brojala mučne sate do buđenja u sedam ujutro).
Bettina je dobro promislila o svemu i znala je da se njeno vrijeme bliži kraju. Uskoro će otpočeti lov na mehanizam za kontroliranje termostata i bit će iznesene izravne optužbe. Stavila ga je natrag na zid. Nije trebalo dugo da se zamijeti i da se temperatura poveća kako bi se ugodilo sve češćim žalbama njezinih cimera.
Bettina je opet bila očajna u svom krevetu i vratila se staroj praksi jurcanja na razmeđi dana i noći, bez sna na vidiku. Nad njenim je tijelom dežurao zeleni gorostas koji se brinuo za to da ne bi slučajno zaspala ni na tren cijelu noć.