Kontroverze o Indoeuropljanima

Tema porijekla Indoeuropljana i indoeuropskih jezika, kojima danas pripada većina jezika Europe ali i iranski i indijski jezici, samo je možda naizgled bezazlena tema kojom se bave učenjaci: lingvisti, arheolozi i povjesničari. To je tema koja je politički izuzetno vruća, posebno posljednjih desetljeća nakon buđenja novih nacionalnih država i rađanja novog (ili možda preporoda) povijesnog nacionalnog identiteta država Dalekog istoka. U toj se temi nalazi prikriveno nadmetanje o prvenstvu, tko je što kome dao u povijesti, tko je koliko zaslužan za razvoj civilizacije. No isto tako riječ je o stvarnom znanstvenom i ne samo povijesnom problemu. Uz pitanje problema porijekla Indoeuropljana vezani su i s njim isprepleteni i mnogi drugi znanstveni problemi društvenih, ali i prirodnih i formalnih znanosti.

Tu je naravno problem formiranja i definiranja naroda i jezika, ali s tim vezano i porijeklo i razvoj kulture i misli koju jezik izražava - formiranja pojmova izraza idejnog jedinstva i vlasti, ali i sustava vrijednosti koji integrira ili dezintegrira narod, i istodobno formiranja religije i filozofije koje s jedne strane prate taj razvoj, ali ga i same predvode i stvaraju nova pravila i nove ciljeve. Etnogeneza nije samo svađa polupismenih gorštaka, prolupalih profesora i arijskih batinaša oko toga odakle su došli, to je i pitanje kako su nastale indijske Vede, iranska Avesta, Homerovi epovi i Platonova filozofija. Pitanja o jeziku također su pitanja o metajeziku, sustavu ljudske komunikacije i sposobnosti pronicanja u prirodu i sama sebe. Proučavanje nastanka Indoeuropljanja katkada je samo postavljalo a ponekad naglašavalo primjenu i bioloških proučavanja. Identitet populacije, kako kulturni tako i biološki, i ne samo ljudski, u stvari je pitanje reprodukcije sustava, njegova očuvanja i razvoja…

Polemika s Renfrewom

James P. Mallory svjestan je tih pitanja, naročito onog dijela današnje političke vrućine kod proučavanja rane povijesti i porijekla Indoeuropljana. To je vrlo dobro pokazao u knjizi koju su on i Victor H. Mair 2000-te napisali o Tarimskim mumijama – europskim mumijama na sjeveru Kine. Dobar dio te knjige posvećen je problemu Indoeuropljana, no velik dio teksta autori posvećuju i doprinosu kineske civilizacije europskoj i svjetskoj kulturi. Ta knjiga pristupa problemu drugačije, a pitanje je kako bi izgledala da je napisana godinu ili dvije kasnije.

Jedan od glavnih poticaja pisanju ove knjige svakako je knjiga Archaeology and Language: The Puzzle of Indo-European Origins, koju je 1987. napisao britanski arheolog i jedan od svjetski vodećih arheologa Colin Renfrew, inače poznat po popularizaciji uvođenja radiokarbonskog (C14) datiranja u arheologiji i izvođenju zaključaka o tako datiranim kulturama  - o većoj starosti europskih kultura i djelomično nezavisnom razvoju europske metalurgije. Malloryja je posebno zasmetalo Renfrewovo odbacivanje nekih lingvističkih postupaka i zaključaka, kao i nekih izvoda povjesničara religije i mitologije, te njegovo smještanje pra-indoeuropljanja na jug Male Azije. U knjizi svako toliko nalazimo posebice oštre kritičke osvrte na Renfrewa.

Knjiga je podijeljena na devet poglavlja i autorski dodatak iz 2005. godine. U prvom poglavlju obrađuje nastanak teorije o Indoeuropljanima. Zatim slijede drugo i treće poglavlje u kojima govori o Indoeuropljanima u Aziji i Europi. Pojedine skupine naroda podijelio je u potpoglavlja, u Aziji - Anatolijci, Frigijci, Armenci, Indoarijci, Iranci, Toharci; u Europi – Grci, Tračani, Iliri, Slaveni, Balti, Germani, Italija, Kelti. Težište te obrade je na lingvističkim razmatranjima dobivenim, posebno u Aziji, dešifriranjem zapisa, i izučavanjem jezičnih veza, te na izlaganju povijesnog konteksta u kojem su te veze nastale. Problem knjige, koji se naročito uočava u tim dvama poglavljima jest da je ona pisana za širu akademsku javnost, pa se stoga literatura za svako pojedino poglavlje nalazi na kraju i nema referenci, no ipak bi, po mome mišljenju, za takav pristup bilo potrebno daleko više pojašnjenja. Mislim da ni dobro obrazovan čitalac neće lako pratiti neka poglavlja, a što je još gore, vrlo su lako moguća kriva shvaćanja. Sami navodi porijekla pojedinih stanovišta, koja se iznose kao činjenice, bila bi daleko korisnija i stručnjaku i nestručnjaku.

U kratkim poglavljima posvećenim problematici koja zahtijeva tomove knjiga mora se problemima pristupiti u širokim potezima, međutim treba paziti da ti potezi ne pometu bit problema.

Primjer Ilira

Način obrađivanja pojedinih skupina naroda bit će najjasniji a našem čitatelju i najbliži na primjeru Ilira. Malloryjeva literatura su Katičićeva Ancient Languages of the Balkans, Prendijeva Prethistorija Albanije i Stipčevićevi Iliri. On i na karti i u tekstu Ilire smješta uključno od Slovenije do Albanije. To je starinski pogled, koji nije zasnovan ni na povijesnim izvorima niti na arheološkim, povijesnim i jezičnim istraživanjima. Zaista i Stipčević, koji daje pregled dotadašnjih istraživanja, na takav način piše o Ilirima, ali u tekstu daje i napomene koje upućuju i na neke druge mogućnosti. Arheološka istraživanja, nakon Stipćevićeve knjige dala su nam posve drugu sliku o Ilirima, koja je bila posve jasna u vrijeme pisanja Malloryjeve knjige.

Iliri su skupni naziv koji Rimljani nadijevaju stanovnicima novostvorene provincije Ilirik. Nisu svi oni bili Iliri i to izvori jasno kažu. U Iliriku su živjeli različiti narodi različita porijekla. Liburni, u Hrvatskom Primorju, na što upućuju istraživanja upravo prof. Katičića, najvjerojatnije nisu bili Indoeuropljani. Prave Ilire, barem što se tiče materijalnih ostataka kulture, možemo pratiti od srednjeg brončanog doba - kao kulturu koja se prostire od sjeverne polovine Albanije do Glasinca u Bosni. Tu kulturu odvaja od susjedne panonske kulture način ukopa. U kasnom brončanom dobu u Panoniji žive pripadnici Kulture polja sa žarama koji svoje mrtve spaljuju, dok ih Iliri ukapaju. Kultura Ilira razvija se relativno ravnomjerno do dolaska Rima, dok se iz Kulture žarnih polja razvija ranoželjeznodobna Halštatska kultura. Obje te kulture rasprostranjene su u cijeloj srednjoj Europi. Iz zapadnog odvjetka Halštatske kulture razvijaju se u Porajnju Kelti koji će se proširiti po Francuskoj, Španjolskoj, Britanskim otocima, uključujući i Irsku u kojoj Mallory predaje, dio Kelta će osvojiti sjevernu Italiju, Panoniju, Češku, a dio će ih dospjeti i u Malu Aziju, pokrajinu Galiciju koja se po njima zove.

Nije potpuno jasno kojim su jezikom govorili pripadnici Kulture polja sa žarama, niti pripadnici Halštatske kulture koja je nastala na temeljima prethodne. Neki su svakako bili prakelti, neki su možda i bili Iliri, ali mi to ne znamo. Radilo se vjerojatno o različitim narodima, od kojih možda neki i nisu  govorili indoeuropskim jezicima. O razrješenju tog pitanja ovisi i velik dio razrješenja problematike postanka Indoeuropljana. Isto tako, ne mogu se kao ilustracija Ilirske kulture staviti ilustracije sa situla iz Vača u Sloveniji, jer one čak kad bi etnički i bile ilirske, a kao što smo vidjeli to je barem sumnjivo, po svojoj kulturnoj pripadnosti to nisu. One pripadaju Halštatskoj kulturi, a vrlo su srodne sličnim situlama Veneta iz sjeverne Italije. Opet misterioznog naroda…

Lingvistička rekonstrukcija

To je ilustracija načina na koji se tretiraju pojedina pitanja, iz naizgled sitnih pogrešaka u generalizacijama, dolazimo do promašaja i u tretmanu keltskih i italskih naroda, a što je još ključnije, do zaobilaženja problema predindoeuropslih i neindoeuropskih naroda u Europi.

U četvrtom poglavlju Praindoeuropska kultura autor daje lingvističku rekonsturkciju praindoeuropske kulture na osnovi zajedničkih pojmova za različite gospodarske djelatnosti i okoliš. Slijedi peto poglavlje Indoeuropska religija u kojem se uglavnom oslanja na francuskog povijesničara religije Dumézila, i njegovu trodiobu indoeuropskog društva na svećenike, ratnike i poljoprivrednike, a kojim funkcijama odgovaraju i božanstva i prateći mitovi. U šestom poglavlju na temelju podataka o kulturi Indoeuropljana smješta pradomovinu Indoeuropljana u stepske oblasti bivšeg SSSR-a. To je jedna od klasičnih teza koja indoeuropsku seobu sagledava kroz seobu Kulture vrpčaste keramike (šnurkeramike). U sedmom poglavlje daje pregled arheoloških kultura na tom području, a u osmome, svoju rekonstrukciju seoba na osnovi arheoloških nalaza. Slijede Epilog i Autorski dodatak iz 2005. g.

Knjiga unatoč svim manama daje jedan pregled teorija i podataka o Indoeuropljanima  iz sredine 2. pol. XX. st., nešto je poput skripte za studente, i to iz ruke svjetski poznatog i priznatog autora. Dalo bi se i za druge dijelove iznijeti puno primjedbi, ali teško da bi itko istu tematiku bolje obradio na 400 stranica. To je vrlo dobra skripta za humanističke učenjake, i biti će vjerojatno objeručke dočekana. Znanstveno pak problemu treba prići sasvim drugačije. Genetski preci Indoeuropljana živjeli su u Europi još od paleolitika, paralelno s njima živjeli su i neindoeuropljani, poput Baska. Jasno da problem zahtijeva potpuno drugačiji metodološki pristup.