Iris Mošnja  

Konzervator istine

Roman Amarcord bosanskohercegovačkog redatelja i pisca Namika Kabila pojavio se 23 godine od početka njegova izbjeglištva u Los Angeles i 12 godina nakon njegova povratka iz tog izbjeglištva u Sarajevo. On se utoliko i razlikuje od ostalih romana slične ili istovjetne strukture i tematike, a čini se da odmak od vremena provedenog u izbjeglištvu nije ovoga puta išao na štetu autorovog pisma. Upravo suprotno, to je vrijeme Namiku i bilo potrebno da njegove priče i scenariji izađu baš onda kad je autor dotaknuo točku pomirenja sebe sa svijetom u kojem živi, ma gdje to bilo. Namik, naime, nije Bosnu i Hercegovinu napustio kao pisac, tj. u Americi nije bio emigrant-pisac s prostora Jugoslavije, države u raspadanju, pa da već takvom vještinom, darom ili obrazovanjem počne graditi nekakvu novu egzistencijalnu stvarnost. On je bio samo Namik, mladić-student medicinskog fakulteta, mogao je biti i Namik-radnik nekog tadašnjeg poduzeća, rudar ili ratar. Bio je jedan od onih mladića koji još uvijek traže sebe, ali i jedan od onih koji svoju egzistenciju nisu mogli i nisu željeli ostvariti u ratu. Bio je, u svakom slučaju, anonimac za svijet u koji je došao, za Ameriku, obećanu zemlju, zemlju emigranata i konačno zemlju mira. No život već kakav jest, ambivalentan sam po sebi, nikada i nije neka eksplicitna priča o Ratu i Miru, kao odvojenim i zasebnim cjelinama koje se ne tiču jedne drugih. Koliko je mira bilo u bivšoj Jugoslaviji svjedoči rat iz devedesetih, koliko je rata u Americi, svjedoči između inih, kojih se nećemo dotaći, i jedna Namikova priča pod naslovom Pol, o crncu kojem nikako nije jasno što se tamo u nekoj “Bosni i Čehoslovačkoj... međusobno ubijate, kad ste svi bijeli, koji vam je?!”

Prostor(i) individualnog i kolektivnog

Oslobođen one, usudimo se reći, “poznate težine” nostalgičarskog egzilantskog izraza, Namikov roman i jest amarcord – onaj ispovjedni roman za koji bi Krešimir Nemec vrlo vjerojatno rekao da je “roman nastao iz terapeutskih razloga koji piscu omogućuje bijeg u svijet djetinjstva i mladosti vraćajući se proživljenim traumatičnim iskustvima povjeravajući čitatelju svoje tajne, propitkujući vlastita sjećanja i uspomene, obnavljajući slike pohranjene u memoriji”1, ali i onaj amarcord, kako kaže sam Namik, “kada čovjek krene čeprkati po djetinjstvu i mladosti, da je to obično znak da pokušava pobjeći od godina i starenja”. Reći će i “da vrijeme patinira ono što je ostalo iza nas, presvlači pozlatom nepovrat, ali i mijenja, nekada i dramatično izvrće, i zato bih volio neke od tih slika još jednom prelistati prije nego se potpuno izokrenu, i nestanu. Kada se rodiš u zemlji nesigurne prošlosti, nije skroz neočekivano da s godinama počneš sumnjati i u vlastita sjećanja”.

Namikovo skoro svega se sjećam ili Fellinijev amarcord – svejedno, i jednoj i drugoj priči svojstveno je propitkivanje vlastite opstojnosti u vremenu koje je društvena stvarnost obremenila svojim izopačenim djelovanjem; takvoj reminiscenciji i priliči naslov Amarcord po kojem se autor prvenstveno daje kao scenarist i režiser koji dobro i pronicljivo koristi zavodljivost i efekt Fellinijevog značenjskog dijalektalnog romanjolskog izraza, a onda i kao pisac koji će time glasno pozvati svog čitatelja na vlastito sjećanje. U romanu se nenametljivo, ali ipak konstantno pojavljuju detalji izopačene stvarnosti koja je Namika i dovela u Ameriku i zbog koje on stalno propitkuje prostor individualnog i kolektivnog identiteta. Neminovno je i da se dotiče nacije i nacionalnog pa i da problematizira u nasljeđe mu dano muslimanstvo. Samo onaj čovjek koji je spreman uhvatiti se u koštac s vlastitim sjenama prošlosti može i meritorno i slobodno govoriti i o tuđim nasljeđima pa će i tuđe, ali i ono svoje nacionalno opterećeno sasvim iskreno nazvati imenom smrdljivog ostatka probavnog mehanizma (“Nacije su govna, redom.”).

Traženje sebe u ćumezu

U prvo vrijeme života u egzilu kao friški emigrant često se družio sa zemljacima, sa svim onim našima s područja bivše Jugoslavije. Bez obzira iz kojeg kulturnog miljea došao, egzilanta s egzilantom povezuje upravo riječ egzil, odnosno povezuje ih prostor kojem rodovski, etnički, nacionalno pa ni kulturalno ne pripadaju. Međutim, svaki od njih nedvojbeno ugrađuje dio svoje etnografske povijesti iz svijeta istosti kao temelje na kojima počinje graditi neku novu osobnu priču u prostoru izmještenosti, neki svoj novi identitet. To je tako jer zaborava naprosto nema. No i u Americi je divljala duhovna šizofrenija jugoslavenskih emigranata pa je i tamo stalno morao bježati od nacionalističkih ispada, da bi se konačno skrasio i pokušao pronaći u zatamnjenom ćumezu od dvanaest kvadrata u kojem će stvarajući svoje filmove proživjeti katarzu u kojoj se oslobođen mogao ponovno učiti životu. Postajao je “drugi čovjek, ostajući i onaj stari, ali postajući i drugačiji, tvrđi, uporniji, disciplinovaniji, američki”. U trenutku kada je pronašao svoje mjesto gdje će život “intimno propitkivati, brutalno samački”, pronašao je svoj pravi egzil.

Egzilantu i priliči da ostane tvrd i čvrst u tom svom novom postojanju i da što manje pokazuje svoju osjetljivost. Naime, da bi se bilo kakva individualna priča mogla nastaviti u tom novom prostoru vlastitog bivanja, egzilant prihvaća da sve ono što ga je određivalo, do tada kao prepoznatljivu individuu u prostoru iz kojeg dolazi nije moguće afirmirati u egzilu, u prostoru njegove drugosti u kojem ga ništa od stvari, kulturnih i historijskih odrednica ne vezuje uz milje u kojem se gradio do tada njegov prepoznatljiv identitet pa mu u takvom prostoru preostaje, za početak, samo činjenica-poveznica da je sav njegov identitet ugrađen upravo u riječ emigrant. Svaka egzilantska priča u osnovi ima stalnu traumu svog subjekta. I upravo zbog te traume ovo i jest roman o izbjeglištvu, napisan onda kad su sjećanja istančano stvari stavile na svoje mjesto. Bilo da se radi o fikciji bilo o fakciji, svaka bi priča morala imati nekakav legitimitet istinitosti, reći će Namik da mu se “razbistrilo kako je važno da u pisanju postoji ta lična dimenzija”, bez obzira na osobno proživljena iskustva. Razbistrilo mu se da lično ne mora biti i autobiografsko, za dobru priču nije odlučno vlastito iskustvo već umješnost da se strastveno može ispričati priča o nečemu, onda kada se, kako kaže, ne piše iz glave nego iz stomaka pa će reći: “Nije Stanley Kubrick bio na mjesecu pa je zbog toga ‘Odiseja u svemiru’ tako autentičan film, (...) Andrić je kao mlad ležao u zatvoru kao pripadnik Mlade Bosne, ali teško da baš to ima previše veze s Prokletom avlijom. Ako ti je priča koju pokušavaš oživjeti bitna, onda ona ima potencijal da bude bitna i drugima.” Namikovi američki scenariji možda su upravo one priče napisane, kako bi to Michel Foucault rekao, “zato da ne bi imao lica i da su upravo slova ta u kojima se čovjek može izgubiti do vlastite nedefiniranosti” pa su i njegovi stalni scenarističko-filmski uradci oni koji ne prolaze u Paramount studiju i ostalim bastionima holivudske filmske mašinerije, jer je poput mnogih emigranata upravo ušao u ljušturu vlastite nedefiniranosti pa je i filmskom producentu predočio scenarij za klasičnu američku crnu komediju, a čovjek eto prepoznao potencijal u njegovom vlastitom “stomaku” i vratio ga tako na početke onog života kojeg se tako snažno trudio zaboraviti.

Tuđi i vlastiti imbecili

Tako će i Namik, konačno oslobođen vlastite nedefiniranosti, makar vođen bijesom i ljutnjom, i napisati scenarij Kod amidže Idriza koji će biti istinit, a da s autobiografskim njegovim nema ama baš nikakve veze, a možda ipak ima? Pa u tome se i krije sva zavodljivost istinitog pisanja, zar ne? Da bi priča imala svoj legitimitet istinitosti, morala bi se boriti protiv laži i neznanja, a da bi se uistinu mogla napisati takva neka istina – reći će Brecht davnih, ali jednako bremenitih dana –  čovjek prije svega mora imati hrabrost da je piše i mudrost da je prepozna te mora posjedovati umijeće da je učini oružjem podesnim za borbu, mora znati prosuđivati u odabiru onih u čijim će rukama istina biti djelotvorna, ali i mora posjedovati lukavost da bi je među takve uspio proširiti.

Namikov Amarcord jest još jedan egzilantski roman, ali i onaj koji briše prostore istosti i drugosti u kojem si egzilant “tu i tamo”, a u konačnici odabrati “tu” ona je opcija za koju će sam autor na promociji romana u Puli na prošlogodišnjem Sa(n)jam knjige u Istri reći da “postoje tamo razni imbecili, ali ipak su tvoji”. No taj roman jest i topla priča o dječaku-lovcu koji je mogao strpljivo satima stajati u ledenoj vodi Trebišnjice čekajući svoju ribu. Strpljivost i samodisciplina pomogla je mladiću u Americi da u novoj egzistencijalnoj stvarnosti izgradi život koji čak ni u zavičajnom prostoru nije bio tako izvjestan. Devet godina proveo je u stanu od dvanaest metara kvadratnih s dekama na prozorima u kvartu Santa Monica u Los Angelesu u Kaliforniji na West Coast of Sjedinjenih Američkih Država. Proveo ih je kao čistač, portir, vozač taksija, kao student filmske režije, kao redoviti gost losanđeleskih kina, kao autor brojnih neuprizorenih filmskih scenarija u gradu u kojem je pisati scenarij pojavnost normalna poput kalifornijskog sunca, proveo ih je i kao prijatelj i kao ljubavnik, a onda se vratio kao gotov čovjek, kao Namik Kabil, kao konzervator istine.

Knjiga Namika Kabila u ovo vrijeme je i dobar podsjetnik svima da se egzodusi uvijek događaju iz nekih razloga i da nikad nisu isključivo samo dobrovoljni, ali je i podsjetnik koji pokazuje da se ljudskost ponajprije dokazuje time koliko je tko spreman nekom Drugom pružiti ruku.

Bilješke:

1  Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Školska knjiga, Zagreb 2003.