Grozdana Cvitana  

Koordinate doromanije

Anne Baldassari, Dora Maar i Picasso, dodir pogledima (Katalog izložbe); prijevod s francuskoga Ana Marija Kipčić; Galerija Klovićevi dvori, Zagreb , 2004.

Alicia Dujovne Ortiz, Zatočenica pogleda; prevela Andrea-Beata Jelić, Profil international, Zagreb , 2004.

Nakon tri objavljene i jedne najavljene knjige o Dori Maar, ove godine u hrvatskom nakladništvu čini se da je “doromanija” poprimila rijetke razmjere na ovim prostorima. Nije česta pojava da se u središtu zanimanja nađe život žene, k tome i umjetnice, koja je jedva poznavala prostor koji je posvaja i koji bi joj – da je imao šansu – namijenio mnogo anonimniju sudbinu. Pa ipak, niti je u središtu te manije Dora Maar, a još manje ono što je svojim ukupnim životom zaista napravila. “Doromanija” je bolest njezinih jedva desetak godina života koje je provela s Pablom Picassom. Ostatak od osam puta desetak godina okoliš je, koordinate, zatočeništvo i trajanje u službi umjetnika i čovjeka za kojeg vole reći da je obilježio 20. stoljeće, da je njegov zaštitni znak. O značenjima svake takve izjave dalo bi se raspravljati, a u toj bi se raspravi dame poput Dore Maar uglavnom pogubile.

I dok u Galeriji Klovićevi dvori traju tri izvanredne izložbe, od kojih su one druge dvije zasigurno rijedak primjer prikupljenih izložaka na jednom mjestu (jer pripadaju različitim i brojnim vlasnicima te predstavljaju međunarodnu suradnju o određenim temama) i načina njihove prezentacije, činjenica je da mnogobrojni posjetitelji one treće, Dora Maar i Picasso, dodir pogledima, jedva da i znaju za prve dvije, a ako i znaju za njih, uglavnom nemaju vremena. Istodobno, dok se mnogi mimoilaze na trećem katu Klovićevih dvora, Renesansa u Hrvatskoj i Slikarsvo u ozračju Paola Veneziana traju u miru svojih čudesnih osvjetljenja i svog vremenski ograničena zajedništva u jedinstvu mjesta.

Jedna intrigantna ljubavna i ljudska veza, prolazna kao sve na ovom svijetu, izaziva domaću publiku najmanje iz dva razloga: vidjeti originalna djela umjetnika koji je svojim stvaralaštvom diktirao puteve likovne umjetnosti stoljeća, a njihovim cijenama probio sve realne plafone bogatstva s jedne strane te, s druge, upoznati tu “domaću” ženu koja je dio tog bogatstva imala u vlastitu posjedu slijedom emocionalne razmjene.

Teško je ustvrditi, ali nije daleko od istine, kako će i nakon faze doromanije Hrvat?ka o Dori Maar i Picassu znati prilično oskudne činjenice o dvoje umjetnika i njihovoj cjelokupnoj umjetnosti. Koliko će u tome pomoći knjige koje prate cijeli događaj ponajprije bi trebalo tražiti kroz činjenicu koliko se uopće, knjige u nas čitaju. Drugo je pitanje: što one nude?

Po rubovima skrovitoga

Picasso je bio sve što joj se dogodilo u životu – pa ako to činjenično i nije bila istina, Dora Maar imala je mantru u koju je najprije uvjerila sebe, a onda je ostatak života provela ponavljajući je sebi i drugima. To bi ukratko bila poruka knjige Ja, Dora Maar francuske autorice Nicole Avril u izdanju OceanMora. Analiza Dore Marković ponajprije nameće sve razlike koje tu Picassovu ljubavnicu razlikuje od ostalih (također) ljubavnica. Naime, brak Picassa i njegove prve supruge Olge bio je, iz današnje perspektive gledan, zajednica dvoje ljudi koji su jedno drugom poslužili u financijskoj stabilnosti. Olga je pripadala visokom društvu u kojem se iz sasvim konkretnih razloga želio naći i španjolski izbjeglica u Parizu. Kad je taj isti Španjolac postigao da ga za njegovu umjetnost plaćaju izuzetno bogato, nije želio razvodom kvariti glavnicu koju bi trebalo razdijeliti na dva dijela. A drugi bi pripao ženi koju je odlučio zaobilaziti.

Financijska ovisnost bila je jedna od važnih činjenica kojom je u pokornosti i odanosti kasnije držao i (svoje) ostale žene. Slučaj Marie-Thérese Walter i njezina samoubojstva pokazuje kako su slikaru široke geste čekovi bili tanki, a crteži nepotpisani. Osamljena gospođa koja je doslovno svoj život posvetila Picassu i djevojčici koju je s njim dobila u 17. godini, živeći daleko od javnosti i od samog umjetnika, više nije imala energije susretati se s milostinjom koja je stizala neredovito. Picasso je zasi?urno znao kako bi njegov potpis na praznim papirima možda bio unosniji od darovanih joj crteža bez potpisa. To, u konačnici, nije pitanje ni umjetnika ni gospođe Walter, nego svijeta u kojem vrijednosti imaju mnoge iščašene oblike. Dio te slike upotpunjuju memoari Françoise Gilot, žene-cvijeta, prema onom što se u javnosti zna, jedine Picassove žene koja je s dovoljno samosvojnosti izabrala život bez Picassa.

U ekonomskom smislu Dorina nezavisnost mogla je biti rezultat njezina karaktera, materijalne stvarnosti kombinirane sa škrtošću ili odlučnosti da izdrži po svaku cijenu pa i onu ponosne neimaštine. Ipak, ekonomski aspekt većeg dijela života Teodore Marković u knjigama oko kojih su se potrudili hrvatski nakladnici u sezoni doromanije, nije pobliže objašnjavan. Čini se da je kći hrvatsko-argentinskog arhitekta uspijevala živjeti od roditeljske ostavštine i vlastita rada. Umrla je u stanu koji je pretvorila u spomenar. U njemu su, u trenutku njezine smrti, na zidovima letjeli kukci koje joj je?šezdesetak godina prije nacrtao Picasso. Na istoj adresi sačuvana su djela (potpisana) koja joj je umjetnik darovao, a što je svojedobno komentirao kao njezinu odluku da bijedno traje na bogatstvu koje mu je izmamila. Iako je istina da joj je znao poslati ponešto pa i sliku u godinama poslije prekida.

Nadrealizam i revolucionarnost

Nicole Avril odlučila se u svojoj romansiranoj biografiji Dore Maar na mekoću koju je u žestokom odnosu dvoje umjetnika i u nemirnim godinama stoljeća (jačanje fašizma u Europi, Španjolski pa Drugi svjetski rat) bilo teško nalaziti i slijediti. S mnogo ženske solidarnosti, mekoće u iskazu i slijeda činjenica koje se pretapaju između estetske i životne faktografije, Nicole Avril prati godine pune snage nadrealizma kao pokreta, nicanje i gašenje revolucionarnih skupina, Dorinu ljevičarsku i Picassovu građans?u fazu koje se u vezi susreću da bi se kod samih junaka razišle u suprotnostima (Dorina revolucionarnost u katolicizmu, Picassova građanska pozicija u revolucionarnoj maniri) propadanjem njihove veze. U polazištu tog viđenja Dore Maar trebala bi funkcionirati i Picassova rečenica o jedinoj ženi s kojom je mogao razgovarati kao s muškarcem! Pa ipak, slikao ju je plačljivu, umornu, konfliktnu, a njezinu kontroverznost pokušao je liječiti batinama kao i u slučaju ostalih žena.

Istina, Dori slomljena duha nak?n raskida osigurat će poznate liječnike i pseudonim u bolesničkoj evidenciji. Možda i sebi ponešto ublaženu javnu sliku jer teško da se baš sve moglo zataškati crno-bijelim krugom u kojem na svijetloj strani stoji slavni umjetnik, a na tamnoj skupina tragičnih žena.

Iako se čini da je riječ o ljudima koji su živote proveli ne pod svjetlima reflektora nego mikroskopa, autorica Avril pronalazi dovoljno elemenata kako bi ispričala tajnovitu, nedovršenu priču ljubavi i povjerenja koja ponekad završava u nedos?atku činjenica ili u takvom izboru koji dopušta da se neka od činjenica ublaži, zaboravi, devalvira, dovede u pitanje…

Oblaci suputnika i usputnika koji prate živote slavnih uvijek su prepuni dvojbenih svjedočenja i potrebe da se i ti drugi osunčaju na svjetlu koje je fokusirano precizno i unaprijed. U tom smislu i svjedočenja nisu unaprijed zadane činjenice nego mogućnosti koje upućuju na put provjere. Uvjeravajući čitatelja u osobnu sigurnost Dorina stajališta, Nicole Avril ponudila je knjigu umjetničkih i ljudskih relacija u kojoj su svoje mjesto našli i prijatelji nadrealisti, članovi obitelji, galeristi pa i poneki usputnici. U tom smislu autorica je po tko zna koji put prelaz?la jedno razdoblje bogato ostavštinom da bi u njemu razgrtala velove jedne veze. Ali, kao i toliko puta prije nje, a – tendencije pokazuju – i kasnije, u središtu pozornosti uz onih desetak godina s Picassom te uz godine koje su im prethodile i koje su ih slijedile, dug život Dore Marković ostao je ona ista služba geniju, izbor čuvarice sjećanja, obožavateljice čovjeka i njegova djela.

Pohota za najgorim ispili vam živce konstatira junakinja romana Ja, Dora Maar, koja svog ljubavnika smatra solju zemlje pa zemlja nakon njegove smrti biva bljutava, Pariz apstraktan, a ona duh svijeta koji je nestao krajem Drugoga svjetskog rata. Bilo je to vrijeme u kojem ju je Picasso ostavio kao ljubavnicu. Dijalog između njih kao ljudi koji su imali i dalje potrebu živjeti u onom drugom nije prestao nikada. Četiri godine prije smrti Picasso joj šalje dar zahtijevajući da ga otvori nakon njegove smrti. U kutijici koju otvara nakon 8. travnja 1973. (datum Picassove smrti) nalazi zlatan prsten sa čeličnim šiljcima iznutra i i?icijalima D. i P. Picasso je zarobljavao ljude, Dora je bila ushićena činjenicom što se našla među njima. Bilo je nešto od nepokolebljiva uvjerenja u Dori, koje je izabralo konkretna čovjeka kao mjeru stvari i misao o njemu kao mjeru postojanja. Prema tom uvjerenju Picasso nije umro nikada ili bar ne za njezina života. Ako bi se ponekad i pokolebala u toj odlučnosti, revolucionarki u njoj svojom su upornošću na bezvremenoj ljubavi pomagali Sveti Ivan od Križa i Tereza Avilska čije je djelo poznavala i čije?su je misli u njezinim nastojanjima podupirali. S jedne strane uspomena na ljubavnika bacala je Doru u san, s druge je ostavljala na životu.

Pokornost kao izbor

Je li nedostajalo budnosti u godinama za koje je smatrala da je siroče, jer umrli su joj otac i Picasso? Kad se siroče u Dori slomilo postala je pacijenticom slavnog Lacana, a to znači mnogo godina ranije!

Autorica Nicole Avril u romanu podastire činjenice poznate u povijesti umjetnosti, zapisima i predaji koji umjetnost najslavnijih prate kao “žutilo” za njihovih života. Ona izabire ženu čiji se portret našao na Guernici i mnogim drugim majstorovim djelima, pa i ciklusima, da bi stvarajući ozračje vremena umjetnosti ponovila poznato o majstoru i manje poznato o ženi koju je trebalo, između ostalog, pokoriti. Uistinu, ako je pokoravanje dimenzija Picassova odnosa prema ženama, Dora je pokorena tek raskidom njihove veze i osobnim izborom stanja u službi pohoti za najgorim.

U mladosti ekscentrična, žena koja je svoju strast za vizualizacijom svijeta ostvarivala u fotografiji vještinom stečenom na Primijenjenoj umjetnosti i u Školi za fotografiju jer Umjetnička akademija, budući da ignorira ženski rod, nije za nju slijedila je strasti i frustracije, revolucije i nadrealizam i u umjetnosti i u životu. Dala se zarobiti u budućnosti (Dok god sam živa bit ću tvoja kuća) pa u istom smislu raskid veze Doru i ostatak njezina života pretvara u utočište prošlosti, čuvaricu uspomene, trajanje za sjećanje kad je više ne bude. Istodobno poticanje i poniženje koje je naučila živeći s Picassom, Dora Maar pretvorila je u život zavijen tajnovitošću i fascinacijom: služeći vlastitoj fascinaciji i sama je poprimila karakteristike po kojima će ostati dio trajnog zanimanja javnosti. Ludilo i vještina bili su u tome podjednako funkcionalni. 

Za razliku od Nicole Avril, argentinska književnica Alicia Dujovne Ortiz pokušala je svoju žensku solidarnost otvoriti činjenicama. Ona je za Dorinim korijenima tragala u Hrvatskoj i Francuskoj, a za Dorinim traumama u djetinjstvu. U tom kontekstu u knjizi Zatočenica pogleda (Biografija) u izdanju Profil Internationala umnažaju se prijatelji, suputnici i usputnici, ali i dvojbe. Pa spomenuti slučaj prstena sa šiljkom u knjizi Ortizove Dora ne dobiva poštom izravno od Picassa kao u prethodnoj knjizi, nego Picassov paketić otvara jedan psihijatar! Naime, u ovoj verziji on je onaj koji joj mora isporučiti Picassov posljednji dar – ali nje već davno pa tako ni nakon njegove smrti nema za bivše znance. A kako se umnažaju ljudi i verzije pojedinih zbivanja umnažaju se i dvojbe. Utoliko je knjiga argentinske autorice bogatija činjenicama i pretpostavkama.

Je li riječ samo o bogatstvu ili o bogatstvu mogućnosti ili nesigurnosti autorice, drugo je pitanje. Jer Alicia Dujovne Ortiz gradi pretpostavke i tamo gdje ih je teško tražiti. Primjerice, jesu li se na velikoj svjetskoj izložbi početkom 20. stoljeća sreli Josip Marković i Pablo Pic?sso? Ni jedna činjenica ne govori o tome, ničija slutnja to i ne spominje, a ako se takav susret i dogodio, kakve bi veze imao u Dorinu životu kad se ipak precizno i dovoljno zna o prvim susretima Dore i Picassa te “kumovima” tih susreta.  

Permanentno provjeravanje

Svojevrsna opsjednutost pogledom u osnovi je djela argentinske autorice, pa ona svoju verziju biografije Dore Maar dijeli u deset poglavlja, od kojih u svakom naslovu obvezatno stoji oko, pogled, svjetlost ili njihova odsutnost (Slijepa mrlja). To je samo najava prostora koji autorica posvećuje brojnim suradničkim djelima ne samo slikara i modela nego nadrealističke fotografkinje i likovnog umjetnika koji će razmijeniti iskustva. U tom smislu dokumentarno i reportažno Dorino izvješće o nastanku Guernice izazov je svih autorica koje su se upustile u potragu za Dorom Maar. Vizualni simbol ratnog stradanja uopće, Guernica je izazov koji je i u biografijama Pabla Picassa i Dore Maar, a moglo bi se reći i u revolucionarnom duhu većine nadrealista, analizirana i opisivana s različitih strana i od mnogih autora.

U slučaju Dore Maar istu sudbinu doživjela su sva Picassova djela koja uprizoruju ženu koja plače. Dora s rupčićem ili bez njega, s očima iz kojih – i kad nedostaje suza – lije tuga kao i iz sakupljenih usana, čipka koja između svadbena ili samrtna pokrova (možda će se to problikovati u ludilu) može poslati različite poruke, bili su dobar, literarno zanimljiv i simbolično podatan ciklus tih analiza.

U knjigama koje tako pomnjivo analiziraju, pripominju ili prikrivajući otkrivaju sve o uzusima, nastojanjima i činjenicama nadrealista, od seksualnog života do prigodnih tekstova, od zajedničkih ljetovanja do zajedničkih stolova u pariškim kavanama, Dora Maar unatoč svim nastoj?njima, traženjima i nalaženjima ostala je samo zatočenica desetak, najviše dvadesetak godina njezina života.

Ona je uronila u vrijeme za koje Avril bilježi trebalo je pokazati širinu duha, izjedajući se iznutra. Iz te uronjenosti mlada, zanimljiva i izazovna umjetnica izlazi kao potrošeni model, napuštena ljubavnica, luđakinja i, napokon, mumija koja je zaboravila umrijeti. Jer kako drukčije shvatiti toliko mnoštvo tekstova u kojima osam devetina njezina života zauzimaju tek toliko pozornosti koliko je potrebno da bi se postpikasovsko razdoblje spojilo s trenutkom kad se sredinom srpnja 1997. ruši mrtva na ulici. Je li moguće da je žena za koju svi tvrde da je živjela osamljena i zatvorena toliko desetljeća umrla na ulici?! A onda?je cijele noći gorjelo svjetlo u stanu u kojem su institucionalni izaslanici brisali prašinu s jednog života.

Slom zbog preživljavanja

Ono što se našlo u tom stanu opisano je u tekstu povjesničarke umjetnosti Anne Baldassari i reproducirano u katalogu izložbe Dora Maar i Picasso, dodir pogledima. Ponovo su izronili poznati Picassovi portreti, Dorini portreti, Guernica, nadrealisti… Ponovo deset godina koji žele zatvoriti jedan dugovječni svijet u kojem je umjetnica u svom djelu pala pod utjecaj, ali ga se i oslobađala. O tome samo poneka riječ u knjigama i ništa više! Uz nekoliko Dorinih nadrealističkih fotografija tu je i jedan portret umjetnice u ateljeu. Iza nje dvije su slike, dva zanimljiva pejzaža. U zapisima tragovi njezinih nadrealističkih pjesama i zapisa, poneka poruka (naravno Picassu), segment njezine blještavosti u sjeni.

Sudeći prema brojnim istraživanji?a, razgovorima i napomeama Alicije Dujovne Ortiz Dora Maar nije bila ni onoliko ni onako zatvorena kako se obično sugerira i misli. U dugim godinama nakon Picassa reflektori su pogašeni. Poneki snop svjetlosti govori o preobrazbi jedne žene i jednog života. Ali reflektori i dalje pokazuju drugi smjer.

Možda je slomila samu sebe kako bi preživjela. Umjetnica koja je ovaj svijet napustila prije sedam godina u dobi od 90 godina otišla je tiho, na način na koji je živjela drugu polovicu svog života (ili se to tako želi prikazati), njegujući jedan dio vlastite prošlosti. Svijet koji rado zaviruje iza zatvorenih vrata slavnih i dalje lista tuđi život u Dorinoj ostavštini. Možda je vrijeme “doromanije” dovoljno dobro i podobno da Teodora Marković hrvatskoj (i čitalačkoj i likovnoj) publici bude predstavljena i osobno. Bez obzira na sve zablude, mantre i uvjerenja, pa makar bila i njezina.