Korak tekstnog svjetla

Ovogodišnja nagrada Kvirinovih pjesničkih susreta za najbolju zbirku poezije autora do 35 godina objavljenu u protekloj godini, pripala je mladoj pjesnikinji podrijetlom iz Vukovara, a sada nastanjenoj u Dugom Selu – Ivani Bodrožić, za knjigu Prvi korak u tamu (izdavač je SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, a knjiga je objavljena kao nagrađeni rukopis na prošlogodišnjem Goranovom proljeću). Inače, nagrada u toj kategoriji dodjeljuje se od 2000., tako da su prije Ivane Bodrožić nagradu dobili Ivica Prtenjača, Drago Glamuzina, Damir Radić, Romeo Mihaljević, Marijana Radmilović i Ana Brnardić.

Bez premca u prošlogodišnjoj pjesničkoj produkciji

Poetska zbirka Ivane Bodrožić u svom je motivsko-tematskom sloju dvostruko kodirana – prožeta je iskustvom neposrednih egzistencijalnih situacija, koje istodobno reflektiraju svoju proživljajnu dimenziju, i obrnuto, tako da se stalno događa uzajamni proces ogledanja pjesničkih slika i psiholoških manifestacija. Snažni izvansubjektni poticaji za tekstualno uobličavanje prelamaju se redovno kroz transparentno izgovorenu i čvrsto pozicioniranu instancu lirskoga subjekta, tako da nema, kako smo navikli čitati u postmodernističkoj poeziji, mehanizama koji to Ja žele prikriti, već, naprotiv, otkrivaju ga kao glavnoga koordinatora materijala iz kojega izrasta tekst. To Ja kao da kroz tekst progledava, kao da tekstom skida mrenu sa sebe i svijeta oko sebe, ne zazirući ni od egzistencijalno najbolnijih mjesta, zapravo, baš od takvih ne, pa ih upravo verbalizacijom pokušava, ne dokinuti, nego iz sebe ih, a sebi – izgovoriti, sačuvati, pretočiti u jezik, uobličiti gramatičkom egzaktnošću tu neprevladivu emotivnu težinu pohranjenu u svemu vezanom za prostorni provodni motiv – Vukovar – prije, za vrijeme i poslije apokalipse. Iz te apokaliptične perspektive preispituje se i potencijal svakodnevnih, iskustveno naizgled minornih događaja, poput rezanja mrkve ili pisanja razglednice, ili pak onih koji se čine odavno potrošenima, kao šetnja na kiši, a koji dobivaju povlašteno mjesto u intimnom svijetu lirske junakinje, s obzirom na to da dvojbenost njihove važnosti leži, kako ona uviđa, samo u kutu gledanja. Naime, dok za neke prizore iz kontinuuma svoga života konstatira: To su stvari koje vrijedi zapamtiti, isti taj život na drugome mjestu drži posve nedostatnim materijalom za snimiti film, što sugerira tri razine svijesti:

– onu o hijerarhiji događaja u autobiografskome univerzumu;

– onu o moći medija u kreiranju percepcije nečijega personaliteta, koja narušava ili potpuno obrće taj intimno skrojeni poredak po važnosti, a u skladu s očekivanjima javne sfere sklone senzacionalizmu, što ga zanima mnogo više od bakina kuhinjskoga linoleuma ili rasporeda cipela u hodniku;

– pa onda i onu o svojevrsnoj hijerarhiji te moći različitih medijskih objava.

Impresivna mnoštvenost semantičkih slojeva u tim ulančanim, sadržajno nesusjednim, ali ipak vrlo čitkim slikama, čini poeziju ove mlade autorice ozbiljnom i zrelom pjesničkom gestom bez premca u prošlogodišnjoj pjesničkoj produkciji i stoga njezino ime, kako je s ushitom napisao Kruno Lokotar, treba reći na sav glas, da se lakše zapamti!

Dosadašnji Kvirinovi laureati

S obzirom na ovogodišnju jubilarnost Kvirinovih pjesničkih susreta, treba podsjetiti na prijašnje pobjedničke zbirke mlađih laureata ove pjesničke manifestacije.

Zbirka Ivane Bodrožić nastavila je niz Kvirinovih pobjednika u kategoriji do 35 godina, što je krenuo 2000. zbirkom Pisanje oslobađa Ivice Prtenjače. Tadašnji izbornik Tvrtko Vuković u Prtenjači je prepoznao: “Teorijski i spoznajno osviještenog autora, kultivirana izraza i razvijene konceptualne svijesti”, a o zbirci je zapisao: “Ponajprije je riječ o razvijanju bodrijarovske priče o simuliranoj stvarnosti koja pritišće krhku tjelesnost subjekta bačenog u otuđeni svijet masovne potrošnje bez istinskih etičkih i spoznajnih vrijednosti... Svoje postojanje subjekt može zahvaliti upravo onim elementima koji ga osporavaju. Zbog toga se on, na prvi pogled paradoksalno, odlučuje pisanjem osloboditi tjeskobe nadiruće simulirane realnosti... Pisanje se shvaća kao simptom realnosti, kao praksa koja predstavlja bijeg od traumatske realnosti i istovremeno je njezin konstitutivni element...”.

Kasnije, Drago Glamuzina u svojoj hit-zbirci Mesari, pravim karverovskim potezima piše poeziju o ljubavi, strasti, erotskom, o uzajamnom psihološkom mesarenju ljubavnika, ne zaboravljajući pritom evidentirati (govor svoje poezije sâm je autor nazvao evidencijskim) ni ono svakodnevno, životno, neposredno, ali i izvantekstualno, drugotekstualno i drugomedijsko... Pjesme su to koje trokutastim subjektnim verbalno-tjelesnim komunikacijskim prostorom, kombinacijom jezika sirove prezentacije viđenog i doživljenog i posve poetičnih uleta imaginarnoga – uznemiruju, uzbuđuju i, svakako, žestoko repliciraju općeprihvaćenoj moralnosti.

Temeljnu strategiju poetskoga pisma Damira Radića u pobjedničkoj zbirci Jagode i čokolada čine intermedijalni i intertekstualni postupci, no dominira medij filma čiji se jezik prelijeva u jezik poezije pa tekstovi postaju prave poetsko-filmske priče. Damir Radić, cijelim nizom efektnih formalnih i jezičnih transformacijskih mehanizama na potezu mediji – poezija – zbilja, uranja u prepoznatljivu ikonografiju vesterna, melodrame, horora, trilera, filmske bajke, oponašajući i strukturom tekstova montiranje i izmjenu kadrova, filmsku vizualnu pa onda i emocionalnu izražajnost. Medijska stvarnost tako nadrasta izvanmedijsku i poezija postaje prostor posrednoga komentiranja kulturologijskih, egzistencijalnih, odnosno općecivilizacijskih pojavnosti, posebice sveopće dehumanizacije.

Iz prostora erotskog, filmskog, nagrada se potom seli u prostor teksta Romea Mihaljevića – Noćni jezik. To je fino poetsko tkivo zavodljive, povremeno erotične mirnoće, koje spretnim isprepletanjem modernističke metaforičnosti i postmodernističke citatnosti iskušava psihoterapeutski učinak revizije intimne povijesti (pri čemu se sama mogućnost obnavljanja davno doživljenoga i proživljenoga izvrgava sumnji), propituje memorijski potencijal tijela i teksta te nudi opciju definicije pjesničkoga jezika i pisanja uopće.

Pjesnikinja Marijana Radmilović zbirkom Bolest je sve uljepšala, nastavlja kakvoću što su je zadali pjesnici prethodnici. Autorica diskretno, ali iznimno erotično, profilira intimu, točnije spolnost, seksualnost, osjetilnost, ženskost svoje junakinje, koja svu svoju energiju ulaže u inventuriranje odnosa s Drugim, odnosno Drugima iz svoje blizine, i, još više, a uz pomoć toga, u analitičko rastvaranje vlastite osobnosti, što se pokazuje kao iscrpljujući, bolan i, u konačnici, utopijski čin.

Prošlogodišnja laureatkinja, mlada Ana Brnardić, nagradu dobiva za zbirku Valcer zmija. Tekst ove knjige zaokupljen je prostorom, pa tako njezin kompleksan označiteljski reljef čine različita područja prebivanja i prolaska lirskih lica koja žele uspostaviti jasne granice, odijeliti se od drugih, stranih, potencijalno destruirajućih svjetova u intenzivnom traganju za čvrstim mjestom vlastite intime i prisnih odnosa. Metafora je tu osnovno sredstvo unosa u tekst izvanjezičnoga iskustva.

Ovo prošetavanje kroz tekstove dosadašnjih nagrađenika, kao i kroz tekst najnovije pobjednice Ivane Bodrožić, željelo je podsjetiti na motivsko-tematske i stilske različitosti ovjenčanih rukopisa, ali i napomenuti kako je njihova jedna i jedina potrebna sličnost o kojoj nagrada Kvirin vodi računa – iznadprosječnost pjesničkih redaka!