Korektna i artikulirana produkcija

Posljednjih su dana Zagreb ponovo preplavili billboardi s likom sveprisutnoga gradonačelnika Milana Bandića – no nije, barem na prvi pogled, bilo riječi o još jednom samoreklamerstvu plaćenom novcem gradskih poreznih obveznika. Gradonačelnikova je nasmiješena fotografija tek dio dizajnerskog rješenja vizualnog identiteta 28. salona mladih. Naime, autori Gordana Bralić i Tonči Antunović su, želeći naglasiti činjenicu kako se ove godine dogodio kopernikanski obrat zbog kojeg se zatvaraju vrata umjetnicima starijima od 30 godina, plakate i naslovnu stranicu kataloga uresili preslikom gradonačelnikove osobne iskaznice s prekriženom godinom rođenja 1955. Jesu li time samozatajnoga gradonačelnika pomladili za više od dva desetljeća i uključili na Salon, vodeći se za predajom kako se nikome u njegovu zavičaju ne znaju prave godine, ili ga, naprotiv, isključili, kao rođenog prije pedesetak godina, nije baš jasno. No iza ove zbunjene dosjetke viri činjenica naglašena u nekoliko navrata u intervjuima s članovima ocjenjivačkog žirija – Salon nije dobio dostatnu financijsku potporu nadležnih državnih i gradskih institucija, a sponzore je preuzelo nogometno prvenstvo. Stoga je, vjerojatno, trebalo pristupiti sigurnom fundraisingu i obratiti se izravno gradskim vlastima za pomoć, ufajući se u slobodoumnost i velikodušnost gradskog poglavara. Tako će sljedećih tjedana, umjesto zastavica PBZ-a, sponzora 27. salona mladih, zgradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika krasiti osobni podaci i fotografija zagrebačkog gradonačelnika.

“Stanje djela” i “osobitosti djela”

Prva šetnja kroz uskipjeli Meštrovićev paviljon daje uvid u uglavnom korektnu i artikuliranu likovnu produkciju u najvećem broju ipak studenata i nedavnih diplomanata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Naravno, ne nedostaje ovdje neugodnih iznenađenja ni eklektičkih izleta, no žirirana je izložba ipak ukazala na nekoliko uistinu novih, zanimljivih mladih autora. Mario Brakuza na 48 medijapanskih ploča slika fotografije iz Jutarnjeg lista objavljenog 28. siječnja 2004., strpljivošću udarajući na potrošnost medijskog oblikovanja stvarnosti. Izvlačeći tek fotografije, Brakuza na zakrivljeni zid tzv. Bačve prenosi nijemu dramaturgiju jednog novinskog dana. Triptih Dubravke Raić vrlo dizajniranim, dekorativnim jezikom spojenim s hedonističkim motivima poput erogenih zona ženskog tijela i čaše za pjenušac, presvučenima apstraktnom kolorističkom matricom, nosi inteligentan komercijalni potencijal. Tjelesnost je, u nešto grotesknijoj inačici, vrlo doslovno predstavljena u objektima Karle Šuler – sašivenima po kroju ljudskog tijela i prikladno prenesenom otisnutom bojom ljudske puti. Mihael Giba u radu Standard još dječačkom predanošću iscrtava modele trkaćih automobila, uspješno spojivši nepretencioznost i – promišljen vizualni izraz. Konačno, i dobitnica Velike nagrade Salona Snježana Ban uistinu je novo ime, čiji je prijenos stripovske estetike na slikarsku ploču i duhovit i svjež kako na formalnoj tako i na sadržajnoj razini, no ipak ostaje pitanje radi li se o najboljem radu koji je ovaj Salon predstavio.

Niz mladih autora koji su publici već poznati unatrag nekoliko godina prisutan je s radovima koji potvrđuju zbog čega je riječ o relativno afirmiranim mladim autorima. Tu su odlične platnene skulpture Ane Horvat, Lekcija Damira Očka – već treći put u manje od dva mjeseca, glamurozno ružičasta Svinja Ivana Fijolića, vlasništvo galerije BOP, prve “galerije u nastajanju”… Nikola Kovač, koji je nedavno imao izvrsnu izložbu u Galeriji SC, prisutan je klipovima digitalno konstruiranih apstraktnih “pejzaža”: zanimljivo u kontekstu njegova prilično konzistentnog opusa, no daleko do toga da mu je to i najbolje izdanje. Gradski pejzaž Dubrovnika, u ovom slučaju njegova devastacija i prijetnja – ponovno novinske fotografije – nalazimo na platnima Ivana Skvrce, jednog od najboljih mladih hrvatskih slikara. Maja Rožman svoje kolege-umjetnike, koji su dobrim dijelom prisutni i na ovom salonu – predstavlja kako muzejske predmete, s pripadajućim karticama koje opisuju njihov naziv, dimenzije, stanje… Riječ je o duhovitom mladenačkom odgovoru na ponekad uvriježenu institucionalizaciju i muzealizaciju samih umjetnika, koje se ne razlučuje od njihovih djela. No, dosjetljivost spoja inventarnih kartica i mlađahnih umjetničkih osobnosti premašuju rubrike “stanje djela” i “osobitosti djela” – iskričave portretne minijature upravo te mlade umjetničke scene.

Suveniri iz Nigdjezemske

Marko Tadić, jedan od dobitnika tri jednakovrijedne Nagrade Salona, serijom nagrađenih crteža, razoružavajuće zabavnih, ali i crtački sjajnih dnevničkih zapisa koji tek daju naslutiti pomalo iščašeni narativni sklop, kao i već prepoznatljivim suvenirima iz Nigdjezemske, nastavlja niz britkih i vrlo komunikativnih radova viđenih u Galeriji Nova i Galeriji Josip Račić. Galeb Vekić autor je jedne od rijetkih video-instalacija, They, u kojoj projekcijama i monitorima rekonstruira prostor Kamenitih vrata i svetišta Majke Božje. Unoseći neke elemente video igre fantastično-povijesnog sadržaja, drskim humorom inscenira prostorni thriller. Unatoč svog truda oko tehničkog postava, nadajmo se da će ga publika moći vidjeti prikazanog na prikladnijoj opremi i u prikladnijem prostoru… Ana Hušman, jedna od najboljih mladih video umjetnica, još je jedna od laureatkinja Salona s odličnim ovogodišnjim, i već na Danima hrvatskog filma nagrađenim filmom Plac. Sjajna skica glavne gradske tržnice Dolac kroz snimke tezgi, autentični, dijalektalno obojeni govor prodavača te pripremu zimnice, uz duhovitu primjenu stop-frame animacije, uvjerljivo je najkvalitetniji rad Salona. Nažalost, djeluje kao da se žiri pretjerano zanio željom za sasvim novim talentima te je Ani njezin uistinu respektabilini CV i nagrade više odmogao nego pomogao.

Natječaju za 28. salon mladih prethodio je natječaj za kustosku koncepciju, čiji su se potencijalni rezultati izgubili u kuloarskim meandrima. No, grupa mladih studenata povijesti umjetnosti Katapult 6, koja je svojedobno vrlo uspješno vodila program Galerije KIC, unijela je dašak međunarodne scene osiguravši streaming uživo sa studentske izložbe u Seulu. Na žalost, efektna i nepretenciozna ideja prenošenja jednog izložbenog prostora u drugi pomalo je nastradala zbog neadekvatnih tehničkih uvjeta. No, nadajmo se da će organizatori, koji su najavili svoje napuštanje Salona i ispovjedili vlastiti zamor, u ovoj grupi mladih kustosa prepoznati možda i – potencijalne nasljednike.

Konačno, natječaj je uključivao i kategoriju teorijskih radova – prijavio se samo Nikica Klobučar, predloživši seriju intervjua s članovima žirija u kojima bi, i s obzirom na osobno iskustvo likovnog umjetnika i povjesničara umjetnosti, pokušao dotaknuti neke ozbiljnije probleme pred kojima se nađe svaka mlada osoba koja prijavljuje vlastiti rad na sličnu izložbu. Pitanja su se ticala kriterija po kojima se vrši selekcija, što nagrada ili sudjelovanje na Salonu predstavlja za umjetnike, što članovi žirija misle da bi trebala predstavljati, odnosu spram publike, tehničkoj zahtjevnosti, nedostacima… Veći dio žirija koji je pristao na dijalog, uz određene je karakterne specifičnosti razotkrio i objektivne probleme s kojima se susreću pri samom izboru, ali i realizaciji izložbe. Onima koji su, uz najveću odgovornost unijeli i – najveću količinu iskrenosti, treba čestitati, kao i Klobučaru, i usput upozoriti da je samo jedna članica žirija bila u dobnoj skupini izlagača Salona. Kada se već tako hrabro snizila dobna granica, možda bi trebalo popustiti i s nadzorom...