17.5.2007.

Srećko Horvat  

Korporacija – dominantna svjetska institucija

“U posljednjih stotinu i pedeset godina korporacija se uzdigla iz relativne anonimnosti i postala vodeća svjetska gospodarska institucija. Danas korporacije upravljaju našim životima. One određuju što jedemo, što gledamo, u što se odijevamo, gdje radimo i čime se bavimo. Neizbježno smo okruženi njihovom kulturom, ikonografijom i ideologijom. I, baš kao nekoć Crkva i monarhija, korporacije se ponašaju kao da su nepogrešive i svemoguće, slaveći same sebe impresivnim zgradama i razmetanjem. One sve više i više utječu na odluke državnih vlasti koje bi ih trebale nadzirati i upravljaju nekoć javnim područjima društvenog života. Dramatičan uspon korporacije do prevlasti jedan je od značajnijih događaja u modernoj povijesti, uzevši u obzir i to da prvi koraci ove institucije nisu mnogo obećavali.”

Kako sukladno svom zakonski definiranom cilju svaka korporacija mora nepopustljivo i bez izuzetka djelovati u vlastitu korist, Joel Bakan tvrdi da je svaka korporacija patološka institucija. Njegova knjiga Korporacija: Patološka težnja za profitom i moći u svrhu razlaganja te teze dijeli se u pet poglavlja u kojima Bakan nastoji odgovoriti na pitanja kako je korporacija postala ono što je danas, kakva je priroda i koje su implikacije njezina patološkog karaktera i njezine vlasti nad društvom i, na kraju, što bi trebalo i što se može učiniti kako bi se smanjio njezin štetni potencijal?

Korporacije su osobe

Bakan na brojnim primjerima (počeci burzovnih mešetarenja u Engleskoj, željeznički magnati iz devetnaestog stoljeća u Americi, itd.) pokazuje da su korporacije stekle moć kakvu imaju danas onog trenutka kad su one legalno postale “osobe”. Korporacija je kao pravna osoba preuzela mjesto stvarnih ljudi čije je bila vlasništvo. Rizično poslovanje i nemar za zajednicu, okoliš i ljudska prava prouzročili su prvi val negodovanja javnosti, pa je zbog negativnog javnog mnijenja tridesetih godina prošlog stoljeća došlo do postavljanja pitanja o društvenoj odgovornosti korporacija. Danas vodeći ljudi u korporacijama shvaćaju da se moraju potruditi kako bi ponovo stekli i zadržali povjerenje javnosti, a u svrhu toga korporacije se predstavljaju kao humane, dobrotvorne i društveno odgovorne organizacije. Premda je društvena odgovornost novo vjerovanje korporacije, Bakan pokazuje kako se u načelu ništa nije promijenilo: “Ona ostaje onakva kakva je bila u početku, sredinom 19. stoljeća, tj. moderna poslovna institucija, zakonski određena ‘osoba’ zamišljena da vrednuje vlastiti interes i obezvrijedi moralna pitanja”.

Korporacija se uvijek bavila dobrotvornim i filantropskim radom, ali prije je ta velikodušnost bila neupadljiva i sporedna u odnosu na središnji cilj – zaradu. Danas je drukčije. Bakan pritom pokazuje različite perspektive. Npr. Ira Jackson vjeruje da su takvi stavovi svjesni jednog “kapitalizma sa savješću”. Primjer koji navodi je Shellova nedavna televizijska reklama “na kojoj samozvana ‘romantična’ ekologinja Frances Abbot-Guardiola leti helikopterom preko prekrasnih planina i jezera i razgovara s lokalnim stanovništvom u kolibama s krovovima od trave. Zatim sumnjičavo promatra teške kamione s otpadom kako puze netaknutim krajolikom. ‘Ova žena nastoji zaštiti osjetljivi okoliš od uništenja naftom i plinom’, priča nam ženski glas s lirskim škotskim akcentom (zacijelo je to jedna Greenpeaceova antikorporacijska aktivistica). ‘Usprkos tome, ona nije protiv naftne tvrtke. Ona JEST naftna tvrtka’, i doznajemo da je geologinja u Shellu”.

Kako Joel Bakan cijelu svoju knjigu temelji na razgovorima i intervjuima s eminentnim stručnjacima (Noam Chomsky, Peter Drucker, itd.), pitao je za mišljenje i Miltona Friedmana, poznatog Nobelovca koji je do svoje nedavne smrti bio ujedno i glavni autoritet na tom području. Friedman vjeruje da je društvena odgovornost prihvatljiva samo u jednom slučaju – kad je neiskrena. “Menadžer koji tretira društvene i ekološke vrijednosti kao način za maksimalno povećanje dioničarskog bogatstva, a ne kao cilj sam po sebi, ne griješi. To je kao ‘kad lijepu djevojku stavite pred automobil kako biste ga prodali’, rekao je. ‘Cilj nije promidžba ljepote, nego prodaja automobila’. Dobre namjere, baš kao i lijepe djevojke, mogu povećati prodaju. Friedman priznaje da se s takvim posve strateškim načinom gledanja na društvenu odgovornost svi visoki ideali svode na ‘licemjerno uređivanje izloga’. No licemjerje je vrlina kada služi financijskom učinku. Moralna je vrlina nemoralna kad mu ne služi.”

Mit društvene odgovornosti

Za razliku od velike većine lijevih, anarhističkih i antiglobalističkih prigovora na račun korporacije, koji u pravilu stvaraju novu mitologiju dostojnu Rolanda Barthesa, prema kojoj su ljudi koji vode korporacije hladnokrvni i proračunati vampiri, Bakan tvrdi suprotno – da su ti ljudi u većini slučajeva dobri i moralni. “To su majke i očevi, ljubavnici i prijatelji, istaknuti građani u svojim zajednicama, i često imaju dobre a ponekad čak idealističke namjere. Mnogi bi htjeli da svijet bude bolji i vjeruju kako im posao omogućava da nešto učine u tom smislu. Međutim, usprkos osobnim vrlinama i ambicijama, njihova dužnost kao direktora korporacija vrlo je jasna: oni uvijek moraju staviti interese korporacije na prvo mjesto i ne smiju postupati u korist bilo koga ili bilo čega drugog (osim ako se takav postupak može nekako opravdati interesima korporacije). Novac kojim barataju i koji ulažu nije njihov. Baš kao što ne mogu tim novcem kupiti sebi vilu u Toskani, ne mogu ga upotrijebiti ni da izliječe bolesne, ni da zaštite okoliš, ni da nahrane gladne.”

Nov pristup u razumijevanju neoliberalnog tržišnog sustava Bakan ne razvija samo kroz sagledavanje svih perspektiva (najbolji je dokaz upravo dokumentarac Korporacija gdje se takoreći za jednim stolom pojavljuju gotovo svi glavni igrači kako biznismeni, menadžeri, tako i nobelovci, ekonomisti i kritičari), nego upravo kroz naglašavanje tog legalističkog aspekta u fiziologiji korporacije. Bakan na taj način uspijeva nešto što je rijetko tko prije njega uspio – a to je shvaćanje notorne Friedmanove pozicije. Naime, Korporacija nam pokazuje da je stari cinik, na žalost, ipak bio u pravu. Većina kritičara Friedmana to još ni danas ne shvaća, a najveći je paradoks upravo u tome da je jedan zagovaratelj slobodnog tržišta – onoga što danas nazivamo globalizacijom – posve u pravu kad tvrdi da je društvena odgovornost korisna samo onda kad je neiskrena. Drugim riječima, onda kad, unatoč ulaganju sredstava u kulturu, umjetnost, znanost, promicanje ljudskih prava, ekologije, itd., na kraju služi interesima dioničara. Nije li ta pozicija mnogo realističnija od pozicije onih ljevičara koji se zalažu za “održivi razvoj”, ulaganja u humanitarni rad, donacije i sponzorstva nevladinog sektora? Jer kod ovih potonjih u većini slučajeva čak ne postoji svijest o toj logici društvene odgovornosti. OK, neka tvrtka će zbog pritiska “zelenih” doista usvojiti ekološke standarde, ali ne govori li nam spomenuta Shelllova reklama da je svaki takav korak naposljetku vođen profitom?

Spas u intervenciji države?

Oni koji se zalažu i podržavaju takav tip/mit društvene odgovornosti vjerojatno ne uviđaju da su sklopili pakt s vragom. Baš poput lika na naslovnici Bakanove knjige, korporacije često imaju aureolu nad glavom kad promiču društveno prihvatljive vrijednosti, ali istovremeno iza sebe vitlaju repom vraga. Naravno, argument da i neiskrena društvena odgovornost može imati iste efekte kao i iskrena (npr. realno će se doista manje zagađivati okoliš) stoji. Međutim, problem je u tome da zagovornici društvene odgovornosti, kritičari korporacija, ne nameću vlastita pravila igre, nego korporacija baš poput kakvog postmodernog tržišnog Matrixa inkorporira te subverzivne elemente i uvjetuje da se igra po njezinim pravilima igre.

Osnovna teza Bakanove knjige sastoji se u tome da su korporacije patološke institucije, poput psihopatske osobe, programirane za izrabljivanje drugih radi dobiti. Da korporacije nisu mnogo različitije ni od totalitarističkih režima pokazuju brojni primjeri koje navodi Bakan. Npr. da je General Motors tijekom Drugog svjetskog rata pomagao Opelu u proizvodnji nacističkih vojnih vozila ili da je IBM svjesno prodavao strojeve koji su se rabili u koncentracijskim logorima (o tome vidi veoma zanimljivu knjigu Edwina Blacka IBM and the Holocaust).

Zaključak je Bakanove knjige da je deregulacija oslobodila korporacije od zakonskih ograničenja i da im je privatizacija dala moć da vladaju društvenim područjima iz kojih su prije bile isključene. Do kraja dvadesetog stoljeća korporacija je postala dominantna svjetska institucija. A postoji li ljepše carstvo za razvoj svih potencijala korporacija nego što je to Hrvatska, obećana zemlja tranzicije i privatizacije?

Ipak, nisam siguran bih li se složio s Bakanovom alternativom, a to je povećanje regulative i vjera u nužnost državne intervencije. Naravno, između dva zla – kako kaže narodna – treba birati manje.