Grozdana Cvitan  

Kovrčanje zraka

Tekstovi iz knjiga koje smo voljeli nisu od pomoći kad čovjeku postane teško, ali cijeli život može proći kao traganje za velikim mislima koje knjige sadrže. Nakon trideset i pet godina rada na hidrauličkoj preši starog papira, junak Hrabalove Prebučne samoće, Ha??a, odlučuje završiti život u kojem mu novi socijalistički udarnici žele prekinuti put obrazovanja. Uostalom, ti udarnici ne prijete samo njemu nego cijelom Pragu, svijetu koji se promijenio dok je on u dvorištu i podrumu sabirnice starog papira svoj posao uvježbavao u savršenstvu, ponizno čuvajući svoj prostor od ratnih i poratnih običaja, od hirovita šefa i od samog sebe, ne vjerujući da se i njegov zanat mijenja u vremenu. Upravo mu se vrijeme činilo beskorisnim pored svih onih stranica u koje je trebalo zaviriti, mnoge sačuvati, nekima razveseliti i druge... Ali i u taj podzemni svijet preše u koji stari papir nadire s uvijek prepuna dvorišta otpada, stižu promjene. Glas o novoj preši u Bubnima glas je ponajprije o brigadama mladih socijalističkih udarnika koji Grčku ne uče kao Heladu starih pisaca nego kao turističko ljetno odredište, ljudi koji rade na modernim velikim prešama, piju mlijeko i džus umjesto piva, a svoju vještinu pakiranja starog papira pokazuju školskoj djeci. Knjigu najprije treba odvojiti od korica, obezglaviti je od njezina identiteta, brzo i vješto, a onda ponuditi traci stroja koja radi brzo, neumorno, stalno... Na beskonačnim trakama novog svijeta jednako nestaju knjige i pilići, a tko zna i što još?

Nakon trideset i pet godina samoobrazovanja, knjižnica koje su mu prošle kroz ruke, knjiga koje je sklanjao i zanosa budućnosti u kojoj će stvoriti vlastita umjetnička djela kao spoj obrazovanja i rada svih tih godina, odjednom nestaje sve o čemu je sanjao i u čemu se pokušavao usavršiti. Njegovi paketi starog prešanog papira, bale prevožene na kamionima bili su najbolji uradak od ponuđenog materijala: ogromni posteri starih kalendara ili reprodukcija, Gauguin ili Rembrandt iza kojih je sprešano mnogo velikih misli, krvavi papir iz mesnica, zabranjene knjige raznih režima u kojima je Ha??a u podrumu velike zgrade pokušavao spojiti život s ulica Praga s onime što se odvijalo pod površinom grada, u kanalizaciji, među štakorima, otpadnim vodama, na razinama vjera koje su sve što postoji mogle personificirati kao dobre i loše dijelove čovjeka. On je na neki način bio vrat ili struk tih dijelova koje je trebalo spajati kako bi ponos gornjih dijelova bio moguć s podnošenjem donjih, kako bi se opstalo u zajednici kakva je čovjek, grad, država, svijet. Ovaj i onaj.

Sve je bilo u knjigama i sve se njima moglo riješiti. Nakon nestanka njegove ljubavi, mlade Ciganke, u pretposljednjoj godini rata, on će se boriti s tisućama knjiga nacističke literature kako bi nestale s lica zemlje zajedno s ideologijom koju su propovijedale... Nije mogao učiniti mnogo da se spase knjižnice pojedinih predratnih institucija ili obitelji, nepoželjne u novim vremenima, ali znao je da one što su prešle granice Švicarske ili Austrije za jednu konvertibilnu krunu po kili nisu završile u prešama. Kad je napravio sve preinake u vlastitom stanu kako bi za svijetlu budućnost sklonio nekoliko tona knjiga shvatio je: smanjio se devet centimetara.

I upravo kad je prešanje postalo koncept, umjetnost na granici savršenstva, a Sizifov kompleks smisao opstojnosti u ljepoti vlastita rada, sve se promijenilo. On koji je birao djela posebno mu dragih filozofa kako bi ih smjestio u srce sprešane bale odjednom je premješten na rad s čistim papirom. Bio je to život bez smisla i kad je prvi put prošao pokraj djela mladog Kanta ne osvrnuvši se, ne zavirivši iza korice, shvatio je da vrijeme koje nema smisla tek dolazi. Zato je odlučio oprostiti se od njega najboljim načinom koji je poznavao.

Poetično, cinično i sjetno djelo Bohumila Hrabala Prebučna samoća filozofska je priča o pojedincu u svijetu, ukazanje velikih ideja u svakodnevici kojom nikad nisu vladali ni velike ideje ni veliki umovi. Poput junakova strica skretničara vlakova, oni su kovrčali zrak, ali je uvijek bilo premalo onih koji su to kovrčanje zamijetili.