Nataša Govedić  

Kozmosonarna postaja

U kuli koja i sama podsjeća na malo veći didžeridu, Pavlica Bajsić Brazzoduro okupila je grupu suradnika koja se želi baviti istraživanjem akustičke izvedbe, nazvavši je jednostavno Hörspiel (njemački: igra slušanja). Dodamo li ovoj svježoj postavi zvukoigranja i malo povijesne preciznosti, moglo bi se reći da su i projekt i mjesto njegove izvedbe otkriveni još 2007. godine, kada je Pavlica Bajsić prvi put ozvučila Kulu Lotrščak radovima kolega umjetnika u spomen na svojega oca, majstora radijske dokumentarne drame, Zvonimira Bajsića (1925-1987).

I tada i danas okosnicu izvedbe čini Bajsićev sinopsis za zvučni esej o tišini, ali ovaj put u njegovoj izvedbi sudjeluje plejada kazalištaraca i muzičara (Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Rushaidat, Dino Brazzoduro, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Ivan Zelić, Ante Perković), baš kao i mlada glazbenica i dramaturginja Nina Bajsić, unuka Zvonimira Bajsića. Čitava se predstava, stoga, može tumačiti i kao put prema osluškivanju i njegovanju obiteljskog naslijeđa, odnosno hommage radijskim emisijama i tekstovima nezaboravne mentorske figure radiofonije. Ali ne samo to. Poznavatelji lirike Tomice Bajsića, još jedne umjetničke ličnosti iz genealogije po prezimenu Bajsić, možda se sjećaju i Tomičinih stihova: “Za malu Ninu koja svira violinu i onda,/ njena duga plava kosa slijeva se nekako/ tvori akustični zaklon slapu svjetlosti,/ što njenu glazbu čini unikatnom.” Sada je ta mala Nina s violinom (i kratkom kosom) jedna od punoljetnih sudionica Hörspiela, kao događaja koji sadrži mnogo više od povlaštenog obiteljskog albuma.

Strune elektro-akustičkog instrumenta Dramaturgija događaja, naime, omogućava da iz starinskog radio prijemnika (s ljupko izvezenim stolnjakom ispod njegova drvenog okvira) doslovce izađu “živi ljudi” i obrate nam se svojim starim i novim pripovijestima, citatima, pjesmama, reklamama, razmišljanjima o zvuku i titrajima svakojakih frekvencija. Kula je i neka vrsta radijskog odašiljača, antene čijim se razinama penjemo i spuštamo, vremenom stvarajući pravu malu piratsku luku, sa svjesnom namjerom gusarskog preotimanja prošlosti, u ime njezina slobodnog i neometanog trajanja. Jer prošlost ne smije završiti u rukama gluhih. Ili ravnodušnih. Ona uistinu zaslužuje da je ukrademo zaboravu. Tako je i ovom predstavom izbavljena te na licu mjesta citirana Bajsićeva slavna radijska emisija Ad libitum, izvođenjem je spašena i drama katastrofe Marimoto iz 1924. godine, prizvane su diskretne aluzije na Orsona Wellesa i njegovu režiju radijske igre Rat svjetova (1938) s kojom je radijska izvedba ušla u povijest izazivanja masovnih napadaja panike, evocirana su sjećanja Vjekoslava Afrića na prvu zagrebačku radiostanicu (Mislili smo da nas čuje cijeli svijet...), Beckettove bilješke, zvuk pisaćeg stroja Sama Sheparda. Obilje je tu citiranih zvukologa-suradnika: Mladen Dolar, Vlaho Paljetak, Dubravko Mihanović, Apollinaire, Brecht itd. Kao dramaturginja, Pavlica Bajsić Brazzoduro veoma je eklektična, ali i dosljedna u promišljanju teme radiovalova. Nisu to, naime, obični titraji odašiljača. U redakciji Bajsićevih zvuk je kozmopolitski, sveumjetnički eter, gostoljubivo prapočelo glazbenosti, “plodna zemlja” svekolikog stišavanja i vibriranja, ritmiziranja pauze/gnoze, maštotvorstva. Teorija struna ili subatomska kompozicija svemira, rekli bi astrofizičari. Uostalom, tko može sa sigurnošću odrediti da zvuk nije mističkog porijekla? U hinduističkoj filozofiji zvuka, mantranje nema nikakvu snagu kao zapisani tekst. Jedini način uspostavljanja sonarne teologije jest pjevanje ili hvatanje frekvencije istovremeno pradavnog i aktualnog izvedbenog glasa. Jedino onda kad je tijelo instrument vlastitog zvuka, a ne jezika, moguće je uspostaviti duboko kozmičko zajedništvo. Vele Vede.

Glas i gluma Ali predstavi Hörspiel možemo pristupiti i posve sekularno, recimo citirajući njemačkog kompozitora argentinskog porijekla Mauricija Kagela: “Konstrukcija stvarnosti koja se zbiva u akustičkom performansu u stvari je utemeljena na playbacku, odnosno reizvedbi ili korištenju materijala koji već postoje od ranije. Zbog toga bismo o stvarnostima uvijek trebali govoriti u množini: svaka realnost je komponirana od različitih stupnjeva razumijevanja i percepcije. Njezin točan naziv trebao bi glasiti realnost svih realnosti. Stvaramo je svaki dan muzikom i bukom, tišinom i muzikom, muzikom i jezikom: stalno prelazeći granicu između novog stvaranja i ponovnog otkrivanja ranijih realnosti.” Akustički inženjering, međutim, ponuđen je publici zagrebačkog Hörspiela u formatu kazališne izvedbe, sa živim glumcima u vrlo tijesnom prostoru, s mnoštvom priručnih i klasičnih instrumenata pred licima gledatelja, s punom sviješću da se uho i oko veoma teško mogu u potpunosti razdvojiti. Tako tijekom izvedbe pratimo na koji način Jelena Miholjević dlanom gužva plastičnu vrećicu i pucketa prstima da bi stvorila kišu ili pak igra uglednog, sredovječnog profesora, toliko kosnutog nedavnim vjerskim prosvjetljenjem da inzistira na ponovnom snimanju svog radijskog predavanja, u kojem mijenja sve nominative, genitive, dative i akuzative, pa čak i jedan vokativ imenice “bog”, preimenovavši ih – uz mnogo ogorčenja zbog dodatnog posla – u  “ono više biće koje neki od nas štuju”. Iznenađenje predstave je i inspirativna, neinhibirana zaigranost Svena Medvešeka. Sve od vremena Mrveka i Crveka nismo imali priliku susresti dječje iskričavu dimenziju ovog glumca, kao diskretnog cirkusera i majstora onomatopeje, odnosno performera koji umije stanjiti svoj glas gotovo do skvičanja i starački nostalgično pripovijedati prema vremenima kada je prvi puta ugledao svoju nezaboravnu draganu. Užitak glasovnih modulacija koji oboje Gavellinih glumaca (Miholjević i Medvešek) komuniciraju u kuli audiologije govori o tome da svekoliko kazalište (a ne samo radijska umjetnost!) treba glumce kao eksperimentatore zvukova, kao što treba povišenu izvedbenu svijest o svim vrstama fizičke i filozofske ekspresivnosti.

Što će nam sonator koji se ne upušta u novi val?

Čak i onda kad na licu pjevačice Ivane Rushaidat vidimo da pomalo nestrpljivo prelazi preko melodijica nekadašnjice, barem njezin glas vjeruje da je igra u koju se upušta – posvećena. Isto vrijedi za sva lica ove izvedbe, kao i za glasove koji spikiraju, pjevaju, titraju, glume, objašnjavaju, najavljuju, vrište, ispraćaju, pozivaju na daljnje druženje, bućkaju vjedra puna vode ili mumljaju na “svemirskim” međujezicima.

Akustika anegdote Hörspiel ima dionica koje bih nazvala namjerno površnima i hotimice burlesknima na način starinskog cabareta. U tome je i njihova poveznica s “konkretnošću” minulih radijskih numera koje priziva, ne preskačući ni popularne songove ni prateće reklame nekadašnjeg programa. Taj svijet ideologijski uređenog zvuka i nategnutih viceva u posvemašnjoj je suprotnosti s internim šalama izvođača na tijesnoj pozornici kule Lotrščak, s njihovim replikama o “prisnosti koju pokreće radio” ili s emitiranjem pomalo kaotičnog dječjeg pjevanja (dok ga Ivana Rushaidat savršeno točno i ispod glasa nastoji imitirati). Tkanje ili bolje rečeno živo isprepletanje povijesnih slojeva radijskog pamćenja i živog izvedbenog daha uvlači publiku u proces čiji profil nikako nije moguće jednoznačno odrediti. Proces slušanja, naime, ne zahvaća samo publiku, nego vrlo intenzivno traži i ćutilnog izvođača, spremnog javno “raditi sa slušanjem” kolega i brzim uvažavanjem svih slučajnosti ne-do-kraja pripremljenih, kao i onih ranije snimljenih zvukova.  No ne bi li svaka predstava trebala funkcionirati i kao živa koncertna partitura? S pojačanom pozornošću prema zvukovnom krajoliku? I nije li svaki audioperformans ujedno i glumačka rola?

Hörspiel možda ne može teatru vratiti posve poljuljanu vjeru u jezik, ali uspijeva podići fine antene naše pozornosti prema zvuku kao ogromnoj, svima podjednako otvorenoj kupki ritmova, šumova, melodija, tišina i energija, iz koje gledatelji (nakon devedeset minuta izvedbe) izlaze “pomlađeni” za barem dvadesetak Bajsićevih radijskih godina. Radio prošlosti tako postaje radio budućnosti. Uostalom, prepustimo riječ stručnjaku za tihi rad vremena: John Cage, Klasični eseji o glazbi dvadesetog stoljeća (1952). Cage: “Pretpostavljam da će se suvremena glazba nastaviti mijenjati na način na koji je i ja mijenjam ili da će se zvuci sve više i više osamostaljivati od apstraktnih ideja o njima i sve više i više biti fizički jedinstveno unikatni. Za mene to znači da će mi postajati sve nejasnije i nejasnije što je to zvuk, ali puštat ću ga da živi u svim svojim akustičkim detaljima, kao i da se mijenja u svom sonornom okolišu.” To se uistinu događa i “starim” radijskim programima u (još starijoj) kuli Lotrščak: snimke prelaze u nove okoliše u kojima se mijenjaju i nadopunjavaju našim disanjima, pjevanjima i slušanjima, naposljetku nas lagano, žicu po žicu, čak i pljesak po pljesak dlana, uplećući u svoj mnogoljudni, zvukotkalački stan.