Steven Shaviro  

Kraj fizike, početak fikcije

Suvremena fizika

Ponekad čitam knjige o posljednjim otkrićima u fizici. Želim znati koja su nova otkrića u teoriji struna, odnosno koja su posljednja objašnjenja konačne strukture svemira; i zanima me kako astronomi u posljednje vrijeme objašnjavaju neobične anomalije – poput starosti, veličine svemira, stupnja njegova širenja, itd. – terminima tamna tvar i tamna energija te sličnim neobičnim konceptima. Zanimaju me također, ili ponajprije, filozofske implikacije svega toga. Tu treba spomenuti nekoliko stvari.

Kao prvo, objašnjenja koja popularna znanstvena literatura pruža nisu nikad toliko duboka kao samo znanstveno razumijevanje, a to je najvidljivije u teorijskoj fizici i kozmologiji zato što se kvantnu mehaniku i najnovija otkrića poput teorije struna ne može razumjeti laičkim ili intuitivnim pojmovima. Primjerice, načelo nesigurnosti, dualizam valova i čestica te kvantna superpozicija toliko su neintuitivni pojmovi – iako nam sve što znamo govori da su istiniti i stvarni – da ih je uopće nemoguće objasniti riječima, slikama ili logičkim konceptima. Drugim riječima, njih se jedino može razumjeti kao visoke matematičke apstrakcije. Budući da, kao i velika većina ljudi, ne razumijem matematiku, nesposoban sam shvatiti kvantnu mehaniku. Što znači da u velikoj mjeri ne mogu prosuditi što piše u knjigama iz teorijske fizike koje čitam. Prihvaćam tvrdnje o kvantnoj mehanici zato što se kvantne učinke može iskusiti u fizičkom svijetu, baš kao što se i klasični fizikalni učinci (koje razumijem) stvarno doživljavaju. No, čak i da znam kako bi kvantni račun mogao funkcionirati, još ne mogu shvatiti što uistinu znači kvantna superpozicija (Schrödingerova mačka koja je istodobno živa i mrtva u kutiji). Primjerice, kada se znanstvenici ne slažu (kao što se većina fizičara danas ne slaže o mnogim temama) moji su jedini razlozi za priklanjanja nekome estetičke ili metafizičke prirode. Ne mogu pratiti argumentaciju na kojoj znanstvenici grade svoja stajališta, niti razumijem kriterije zbog kojih netko prednost daje određenom argumentu.

Što se toga tiče, znanstvenici i matematičari koji stvarno razumiju te teme shvaćaju ih na visoko apstraktnoj matematičkoj razini, oni su i njima intuitivno nerazumljivi kao i svima drugima. Često se kaže da veliki fizičari poput Einsteina imaju neko intuitivno shvaćanje matematike i koncepata koje osmisle, no sam je Einstein dobar primjer činjenice da je ljudima nemoguće prevesti takve matematičke i teorijske intuicije u općenitije termine ili referencijske okvire. Einstein je imao poteškoća kao i svi drugi u shvaćanju stvarnih implikacija relativnosti i, čak više, kvantne mehanike.

To je prvi problem. Drugi, možda jednako ozbiljan, je to što su sami fizičari, čini se, došli do točke kad su matematička dosljednost i elegancija postali važniji od empirijske verifikacije. Upravo je tu tezu postavio John Horgan u svojoj knjizi Kraj znanosti iz 1996. Horgan zapravo kaže da je teorijska fizika došla do samoga kraja ili da je “svladala zvijer”: ona je došla do točke kada je zanimaju spekulacije koje se ne mogu empirijski provjeriti. Ne postoji mogućnost da ikad zapravo doznamo je li svemir sačinjen od devetdimenzionalnih struna ili je pripojen na multidimenzionalne membrane, ili je ono što zovemo svemirom samo jedan od mnogih svemira koje stvaraju nebrojeni Veliki praskovi. Teorija struna i njoj srodne teorije više ne daju provjerljiva ili opovrgljiva predviđanja kao što su to činile opća teorija relativnosti ili kvantna mehanika. Umjesto toga, te nam teorije – riješimo li njihove jednadžbe – mogu potvrditi činjenice koje već znamo o svemiru.

Drugim riječima, nikad neće biti empirijskih dokaza u prilog ili protiv postojanja šest malih presavijenih dimenzija uz tri iskustvene prostorne dimenzije. No, ako kao premisu postavimo te dodatne dimenzije, tada iz njih možemo izvući zakone kvantne mehanike i relativnosti (koje već znamo bez obzira na te dodatne dimenzije). To bi trebalo spasiti fizičare od neugodnosti, jer kvantna mehanika i opća relativnost, kako su sada formulirane bez teorije struna, logički su proturječne, iako obje funkcioniraju u smislu da su obje provjerene i imaju mjerljive posljedice u nezamislivo velikom broju okolnosti. Teorija struna tvrdi da je riješila kontradikcije, a fizičari tvrde da ona opisuje pravu prirodu stvarnosti. No, to je i logički upitno (jer ostavlja otvorenom mogućnost da bi neka potpuno nova teorija s potpuno različitim tvrdnjama kojih se nitko još nije dosjetio mogla također riješiti kontradikcije i matematički postaviti iste rezultate bez obzira na gravitaciju i subatomske čestice) i metafizički nesigurno (s obzirom na to da se tu pravu stvarnost uopće ne može promatrati, a uz to ona nema nikakvih pragmatičnih posljedica).

Horgan, dakle, tvrdi da se teoretičari struna bave estetikom, metafizikom ili teologijom, prije nego znanošću. Mislim da bavljenje prvima dvjema nije loše (ne vidim mnogo smisla u teologiji). No, ako se teorijski fizičari uistinu bave metafizikom i estetikom, tada trebamo razmisliti o filozofskim pretpostavkama koje se tu kriju i filozofskim posljedicama njihovih argumenata, a to je nešto što oni sami ne rade baš najbolje, jer često ne poznaju povijest filozofije (unatoč povremenim referencijama na Leibniza ili Spinozu) i pretpostavljaju da im njihova matematika daje filozofski autoritet u razmatranju tema poput svemira, vremena i pitanja zašto su stvari takve kakve jesu. Fizičari su zato često veoma filozofski naivni.

Iako, dakle, ne razumijem većinu toga što fizičari kažu, smatram da je važno razmišljati o tim stvarima, a ne prihvaćati njihove tvrdnje na prvi pogled jer, u određenom kontekstu, postoji mogućnost da fizičari također ne razumiju pretpostavke i implikacije onoga što govore.

Pen-ek Ratanaruang, Last Life in the Universe

Posljednji film koji sam uspio vidjeti na internacionalnom filmskom festivalu u Seattleu jest film Pen-eka Ratanaruanga pod nazivom Last Life in the Universe. Stvarno mi je drago što sam ga uhvatio jer je to jedan od onih rijetkih filmova koji su me, kao i raniji radovi Godarda ili neki radovi Wonga Kar-Waija, oduševili mogućnostima kinematografije. Rečeno manje pompozno, to ne samo da je dobar film nego je obnovio moj općeniti doživljaj filma tako što me naveo da mi se čini da su svakakve stvari moguće, da se filmska forma nije iscrpila i da film tek treba izmisliti, te da je to još moguće.

Sam zaplet nije posebno originalan i zanimljiv: šmokljan upoznaje pohotnu ženu koja ga seksualno promijeni i produbi njegovo uživanje u životu. No, takav poznati uvod jedva je nešto više od preteksta. Kao prvo, likovi su neobično otkvačeni. Šmokljan Kenji (Tadanobu Asano) je Japanac koji živi u Bangkoku i radi kao knjižničar za Japansko društvo. Opsesivno je uredan i čist te stalno pokušava počiniti samoubojstvo, ali ne uspijeva jer uvijek zazvoni zvono na vratima ili telefon, ili dođu ljudi te ga zaustave. Noi je Tajlanđanka (Sinitta Boonyasak) koja radi kao hostesa (tj. prostitutka) i potpuno je neuredna: njezina je kuća doslovce svinjac s neopranim suđem, stvarima koje leže po podu, itd. Oni se upoznaju kada Kenjijevog brata ubiju jakuze i kada Noina sestra pogine u automobilskoj nesreći nakon njihove svađe. S druge strane, Ratanaruanga više zaokuplja filmski jezik i draž, nego naturalističke mogućnosti zapleta. On se bez napora kreće između komedije i melodrame, razmatrajući trenutke u kojima se ništa dramatično ne događa osim otkrivanja likova i napredovanja zapleta kroz apsurdne zaokrete i krivulje.

No, ono zbog čega je Last Life in the Universe odličan nadilazi otkvačenost likova i zaokrete u zapletu, i odnosi se na stil filma. Gotovo je svaka scena iznenađujuća i neočekivana, u smislu kuta snimanja kamere, okvira ili boje. Rezultat je neobična vrsta distance: ne bilo kakav učinak očuđenja, nego napor da nas se odvede izvan likova tako da možemo vidjeti njih i njihov svijet iz kuta koji nismo nikad prije iskusili. (Može li se doživjeti kut? Možda se nejasno izražavam, ali film me zapravo uvjerio da je to moguće.) Umjesto identificiranja s likovima, film nas tjera da nam se oni sviđaju s distance, kao da smo prijateljski posjetitelji s dugog planeta (ili da smo, u iskušenju sam reći, gledatelji filma).

Također, film često krši načelo kontinuiteta zato što ga više zanima emocionalnost nego narativna koherentnost. Kada Noi, primjerice, zaspe s glavom u Kenjijevu krilu, njezina se odjeća mijenja iz kadra u kadar, uključujući niz kadrova u kojima nosi odjeću koju je njezina sestra nosila kada je poginula (čemu je svjedočio Kenji, koji je u nju isprva bio zaljubljen). U drugim slučajevima film jednostavno odluta u stratosferu. Kada Kenji, sa svojim fetišem za opsesivnom čistoćom i urednošću, ustrajava da očisti Noienu kuću, odjednom gledamo scenu u kojoj zapravo ne vidimo Kenjija kako čisti kuću, nego umjesto toga vidimo knjige, papire i druge predmete razbacane posvuda kako se čarobno vraćaju na svoje mjesto, na police i u ormariće. Noi je isprva zapanjena i osjeća se nelagodno, ali onda počne ljupko plesati u naletu. Knjige i papiri lete i okreću se oko nje, kao u nekom nježnom vihoru. Kamera ležerno promatra, sa srednje udaljenosti.

Nejasno je spetljaju li se uopće Kenji i Noi; to je implicirano, ali kamera ništa ne pokazuje, a na kraju filma je teško reći koliko se toga što smo vidjeli uistinu dogodilo, a koliko je fantazija (vjerojatno Kenjijeva, ali možda i Noina). Nazovite to zaigranim estetiziranjem koje je dovoljno odmaknuto da ne bude monumentalno, ali koje je dovoljno povezano da se osjetite zadovoljni što se živi.

S engleskoga prevela Mirna Belina