Gordan Duhaček  

Kraj pop-kulturnog mita – s olakšanjem razočaranja

U doba kada holivudski hype često stvara nerealna očekivanja kod publike, George Lucas je uspio izvesti malo čudo Ratovi zvijezda: Episode III – Osveta Sitha. Bez obzira na to što je u pitanju posljednji film o galaxy far, far away, koji se bavi centralnim pitanjem cijele Star wars sage (kako i zašto je Anakin Skywalker postao zli Darth Vader?), jedino što se od Lucasa očekivalo je da snimi film koji neće biti loš kao prethodna dva. Osveta Sitha za Lucasa je Pirova pobjeda: film je primjetno bolji od Fantomske prijetnje i Napada klonova, ali i dalje bolno razočaravajući, s obzirom na velik broj propuštenih prilika za stvaranje dostojnog kraja najpoznatijoj svemirskoj (soap)operi svih vremena.

Izvorna trilogija (Nova nada, Imperij uzvraća udarac, Povratak Jedija), snimana od 1977. do 1983. godine, bila je savršena mješavina infantilnosti, kvazireligioznih naklapanja, stereotipiziranja muško-ženskih odnosa u stilu screwball komedija, specijalnih efekata i odlično ocrtanih likova, koja je od Ratova zvijezda napravila moderni pop-kulturni mit. Kao i svi mitovi, Ratovi zvijezda su se činili mnogo boljima kada se o njima ne bi pretjerano razmišljalo, nego se eskapistički prepuštalo zaraznoj energiji koja je izbijala iz svakog kadra. Lucas se pokazao kao majstor paralelnog pripovijedanja i stvaranja atmosfere perpetualne zabave, u kojoj je bilo taman toliko napetosti da se s vremena na vrijeme zabrine o sudbini omiljenih likova, bez straha da će im se dugoročno zaista nešto loše i dogoditi. U borbi pobunjenika protiv zlog Imperija nikada nije bilo sumnje tko će nakon tri filma pobijediti, pa čak ni onda kada je negativac Darth Vader odsjekao ruku glavnom junaku Lukeu Skywalkeru, usput mu priopćavajući istinu o međusobnoj biološkoj povezanosti. Baš zato Imperij uzvraća udarac, središnji film prve trilogije, odlično ilustrira tajnu Lucasova uspjeha, a to je sposobnost da iznenadi publiku a da je ne uznemiri.

Ljudski likovi kao kompjutorski efekti

Rad na novoj trilogiji Lucas je započeo krajem devedesetih, tvrdeći da su se u međuvremenu stvorili tehnički uvjeti kojima bi ostvario svoju redateljsku viziju. Pozivanje na tehniku kao temeljni razlog filmskog reaktiviranja pokazalo se kao prokletstvo filmova koji su nastali, jer specijalni efekti u njima nisu bili revolucionarni, poput onih u Cameronovu Terminatoru 2 ili Spielbergovu Jurskom parku. To što je Lucas veći dio nove trilogije snimio pred blue screenom rezultiralo je najčešće neuvjerljivom glumom inače odlične glumačke ekipe i neprirodnim sterilitetom koji se najbolje vidi u nedostatku znoja i krvi, bez obzira na konstantne borbe svjetlećim sabljama i dvoznamenkasti broj amputiranih ekstremiteta. Ponekad se u Lucasovu svijetu ljudi čine kao samo jedan od mnogobrojnih, manje uspjelih, kompjutorskih efekata.

Počevši s ranim danima Anakina Skywalkera na pustinjskom planetu Tatooine, Lucas je Fantomsku prijetnju napravio djetinjastim filmom (dovoljno je reći: Jar Jar Binks!), umjesto filmom o djetetu velikih potencijala. Anakin je u interpretaciji Jakea Lloyda ništa više od talentiranog vozača svemirske verzije kartinga, što je sve odrasle oko njega navelo da smrknuta lica i podignuta kažiprsta zaključe: Sila u njemu je jaka.

U Napadu klonova Anakin (Hayden Christensen) je umišljeni tinejdžer i učenik Jedi viteza Obi-Wan Kenobija (Ewan McGregor), zaljubljen u Padme (Natalie Portman), senatoricu s planeta Naboo. Njihova romansa najslabiji je dio filma, sastavljena od dijaloga ravno iz južnoameričkih sapunica i aseksualnih dodira, što u Osveti Sitha dolazi na naplatu, jer je Anakinova ljubav prema Padme glavni razlog njegova moralnog pada. Anakina progone noćne more u kojima sanja kako će Padme umrijeti na porodu. S obzirom na to da je njihov brak tajna, jer se Jedi vitezovi ne bi smjeli vjenčavati, Anakin je ostavljen sam sa svojim mislima i jedinog sugovornika pronalazi u zlom kancelaru Palpatineu (Ian McDiarmid), koji se koristi Anakinovim strahom i polako ga privlači k mračnoj strani Sile.

Kada se gleda u totalitetu svih šest filmova, Anakinov lik ostaje nedorečen, i to usprkos činjenici da je njemu posvećeno najviše vremena. On je uvijek ovisan o nekom drugom (majka, Qui Gon Jin, Obi-Wan, Padme, Palpatine i na kraju njegov sin Luke) i sve njegove unutarnje mijene rezultat su vanjskog utjecaja, nikada samospoznaje. Anakin se ispostavlja kao lutka na koncu, jer uvijek reagira na učinjeno, a nikad sam prvi ne djeluje. U političkom podzapletu, koji je i najzanimljiviji dio Osvete Sitha, Anakin zauzima stranu ne zbog ideoloških uvjerenja, jer on ih i nema, nego zbog percipirane osobne koristi. U jednom trenutku Anakin objašnjava Padme kako njih dvoje mogu zajedno vladati galaksijom, jer on je na putu da postane najmoćniji Jedi vitez, no problem je u tome što on samostalno ne zna što bi uradio s moći koju ima, nego čeka da ga netko uputi (Obi-Wan) ili izmanipulira (Palpatine).

Veliku pogrešku Lucas čini time što u Osveti Sitha Padme potpuno pasivizira i pretvara je u očajnu kućanicu. Ona je jedini lik koji je, kroz svoju funkciju senatorice, izravno upleten u političke manipulacije koje od Republike stvaraju Imperij. Također je Padme prva koja takvu mogućnost artikulira, pitajući se jesu li separatisti pravi neprijatelj, ili je to pak sve veća militarizacija prividno demokratske Republike.

Zanemarene političke paralele

Većina kritičara našla je paralele s trenutačnom političkom situacijom u Anakinovoj rečenici upućenoj Obi-Wanu If you aren’t with me, then you’re my enemy, koja doista neugodno podsjeća na Bushev ultimatum upućen cijelom svijetu nakon napada na WTC. Obi-Wan mu odgovara da samo jedan Sith razmišlja u apsolutnim vrijednostima, kao što Bush legitimaciju svoga političkog djelovanja traži od, ni manje ni više, Boga, a svoje vojne pohode smatra borbom Dobra protiv Zla. No zanemarene političke paralele, koje se odnose na samoukidanje demokracije pod izgovorom uspostavljanja mira i sigurnosti, mnogo su zanimljivije. Lucas je dijelom odgovoran za ignoriranje njegovih poruka, jer je politički podzaplet u prva dva filma učinio prilično konfuznim, te se zaista teško snalazilo u tome što želi separatistička Trgovačka federacija, a što Senat.

U Osveti Sitha postaje jasno da je kancelar Palpatine stvorio separatiste, kako bi kroz njihove napade na Republiku privolio članove Senata da mu izglasaju što veće ovlasti, na isti način na koji je CIA “izmislila” Osamu bin Ladena, koji je danas Bushev glavni izgovor za smanjivanje građanskih sloboda u SAD-u (zloglasni Patriot Act), kao i za vođenje proizvoljnih ratova na Bliskom istoku. Palpatineov govor u Senatu, u kojem vještom zamjenom teza stvara trijumfalističku atmosferu republikanske pobjede nad separatistima, dok istovremeno uništava same temelje Republike, jedino Padme prepoznaje kao smrt demokracije, komentirajući: This is how liberty dies. With thunderous applause.

Natalie Portman, inače jedna od najboljih glumica svoje generacije, kod Lucasa je prošla transformaciju od našminkane lutke iz Fantomske prijetnje do uplakane supruge uvijek odsutnog Anakina, pa se čini kako je negdje na pola Napada klonova odustala od toga da lik Padme učini iole realnim. Hayden Christensen se pak svojski trudio odglumiti Anakina kao kompleksno ljudsko biće, no Lucas kao da ga je pustio da glavinja od borbe do borbe, više pozornosti posvećujući kompjutorski generiranoj scenografiji. Christensen je ostvario odlične uloge u filmovima Life as a House i Shattered Glass, gdje je glumio arhetipskog buntovnika bez razloga tj. lažljivog novinara, pa se čini savršenim za ulogu Anakina Skywalkera, ali Lucas mu nikada nije pružio priliku da kreira uvjerljiv lik. Ostatak glumačke ekipe snalazio se na sebi svojstven način: Ewan McGregor se pravio kako on sa svim tim nema nikakve veze, Samuel L. Jackson je upućivao svoje trademark opake poglede, dok se Ian McDiarmid postavio kao kombinacija cerekajućeg Stripija i Tolkienova zlog čarobnjaka Sarumana.

Gluma vrijedna zaborava ukazuje na još jednu veliku slabost nove trilogije, a to je da Lucasu nije uspjelo u šest sati filma stvoriti ni jedan novi lik koji bi se urezao u pamćenje. Star Wars fanatici bili su s pravom oduševljeni sporednim likovima poput misterioznog lovca na ucjene Fetta ili napuhanog negativca Jabbe Hutta, no teško je vjerovati da će netko ubuduće voditi višesatne rasprave o generalu Grievousu ili grofu Dookuu. Primjetna je i odsutnost bilo koje vrste humora, koja je osvježavala izvornu trilogiju, posebno kroz stalno prepucavanje Hana Sola i princeze Leie.

Olakšanje zbog završetka sage

Jedino što je zaista vrhunsko u Osveti Sitha jesu specijalni efekti, koji se pri kraju filma pretvaraju o određenu vrstu uvrede gledateljima. Ako se moglo potrošiti desetine milijuna dolara na kreiranje vulkanskog planeta Mustafar, na kojem se odigrava klimaktični dvoboj Anakina i Obi-Wana, zar je bilo teško odvojiti milijun-dva na dosljednu psihološku karakterizaciju likova, koherentan scenarij i dobre dijaloge. Nitko ne traži tarantinovsku retoriku, ali barem nešto više od faux šekspirijanskog jezika koji proizvodi mutante poput He killed all the younglings! i Yodinih iritantnih sintaktičkih premetanja. Nikada baš i nije bilo jasno zašto mali zeleni Yoda, jedan od najmoćnijih ljudi Lucasove udaljene galaksije, ne zna normalno sklopiti običnu prosto-proširenu rečenicu.

Osveta Sitha propušta objasniti što je uopće taj Sith u naslovu, ali kako Lucas na mnoga postavljena pitanja odgovara odmahujući rukom ili slijeganjem ramena, vjerojatno bi i taj odgovor bio frustrirajući i izvor novih pitanja.

Najmračniji dio Star Wars sage završava s čudnim osjećajem olakšanja. S jedne strane zato što znamo da će na kraju sve biti u redu (Anakin će se na samrti pokajati za svoja zlodjela i završiti u Jedi raju s Obi-Wanom), a s druge što je ovo zadnji Star Wars film i razočaranju je jednom zauvijek došao kraj.