Kraj vjere

Naša je situacija takva da većina ljudi na ovome svijetu vjeruje kako je Stvoritelj univerzuma napisao knjigu. Imamo nesreću da raspolažemo s mnogo takvih knjiga, i svaka sebi prisvaja ekskluzivno pravo na svoju nepogrešivost. Ljudi su skloni organizirati se u frakcije u skladu s inkompatibilnim tvrdnjama koje prihvaćaju – radije nego na osnovi jezika, boje kože, mjesta rođenja ili nekog drugog kriterija plemenske organizacije. Svi ti tekstovi nagovaraju čitatelje da prihvate različita uvjerenja i iskustva od kojih su neka bezopasna, no velik ih dio nije. No, svi se perverzno slažu u jednoj temeljno važnoj stvari: “poštivanje” drugih vjera, ili stajališta nevjernika, nije stajalište koje zastupa Bog. Premda su sve vjere tu i tamo dotaknute duhom ekumenizma, središnja doktrina svake religijske tradicije jest da su svi drugi tek nositelji pogreške ili, u najboljem slučaju, opasno nepotpuni. Prema tome, netrpeljivost je neodvojiva od svake vjere. Ako neka osoba vjeruje – stvarno vjeruje – da određene ideje mogu rezultirati vječnom srećom, ili njezinom oprekom, ne može tolerirati mogućnost da ljudi koje voli mogu biti zavedeni dodvoravanjem nevjernika. Uvjerenost u zagrobni život naprosto je nespojiva s tolerancijom u ovom životu.

Religija je izvan dosega racionalne rasprave

No zapažanja te vrste pred nas postavljaju neodgodiv problem, budući da je danas kritika nečije vjere tabuizirana. Kada je riječ o toj temi, liberali i konzervativci postigli su neuobičajen konsenzus: religiozna su uvjerenja jednostavno izvan dosega racionalne rasprave. Kritiziranje nečijih ideja o Bogu i zagrobnom životu smatra se nepolitičnim na način koji nije svojstven kritici nečijih ideja o fizici ili povijesti. (Tako je i kada se radi o muslimanskom bombašu-samoubojici koji se na ulici Jeruzalema raznese zajedno s dvadesetak nevinih žrtava; uloga koju u njegovim akcijama ima vjera uvijek je jednako umanjena. Njegovi motivi moraju biti politički, ekonomski ili potpuno osobni. Kao, bez vjere bi očajni ljudi i dalje činili užasne stvari). Vjera je uvijek, i posvuda, lišena odgovornosti.

No tehnologija je uvijek kreirala svježe moralne imperative. Naša tehnička dostignuća u umijeću ratovanja naposljetku su nam uzvratila našim religioznim različitostima – i stoga našim religioznim uvjerenjima – koja su oprečna našem opstanku. Više ne možemo ignorirati činjenicu da milijarde naših susjeda vjeruju u metafiziku mučeništva, ili u doslovnu istinu knjige o Apokalipsi, ili u bilo koje druge fantastične ideje koje su se skrile u umovima vjernika za novo tisućljeće – zato što su naši susjedi sada naoružani kemijskim, biološkim i nuklearnim oružjima. Nema dvojbe da ta dostignuća obilježavaju završnu fazu naše lakovjernosti. Riječi kao što su “Bog” i “Alah” moraju postati poput riječi “Apolon” ili “Baal”, ili će razoriti naš svijet. 

Nekoliko minuta provedenih u lutanju grobljem loših ideja govori nam da su takve konceptualne revolucije moguće. Pogledajte na primjer alkemiju: ona fascinira ljude tisućama godina, pa ipak svatko tko danas ozbiljno tvrdi da prakticira alkemiju diskvalificirat će samoga sebe na većini odgovornih položaja u našem društvu. Religije zasnovane na vjerovanju zasigurno pate od istog poskliznuća u zastarjelost.

Religijska tolerancija vodi nas prema ponoru

Što je alternativno rješenje religiji kakvu poznajemo? Kao što ćemo vidjeti, to je pogrešno pitanje. Kemija nije bila “alternativno” rješenje alkemiji; bila je tu riječ o općenitoj zamjeni neznanja autentičnim znanjem. Otkrit ćemo, kao što je slučaj i s alkemijom, da govoriti o “alternativnim” rješenjima religioznom uvjerenju znači promašiti smisao.

Naravno, ljudi vjere padaju na kontinuitet: neke privlači utjeha i nadahnuće određene duhovne tradicije, a ipak i dalje potpuno vjeruju u toleranciju i raznolikost, a drugi bi spalili zemlju do temelja ako bi to značilo kraj herezi. Drugim riječima, postoje religiozni umjerenjaci, i religiozni ekstremisti, i njihove različite strasti i projekte ne treba brkati. No jedna od središnjih tema moje knjige je da su religiozni umjerenjaci nositelji jedna užasne dogme: oni zamišljaju da će put prema miru biti stvoren jednom kada svi naučimo poštovati neopravdana uvjerenja drugih. Nadam se da ću pokazati kako je upravo ideal religijske tolerancije – rođen iz ideje da bi sva ljudska bića trebala biti slobodna da vjeruju što god žele o Bogu – jedna od vodećih sila koje nas vode prema ponoru.

Polako smo shvatili u kojoj mjeri religiozno vjerovanje perpetuira nehumanost čovjeka prema čovjeku. To ne iznenađuje, s obzirom na to da mnogi od nas još vjeruju da je vjera bitan sastavni dio ljudskog života. Dva mita čuvaju vjeru od povika racionalnog kriticizma, i čini se da podjednako podupiru i religijski ekstremizam i religijsku umjerenost: 1. većina nas vjeruje da postoje dobre stvari koje ljudi dobivaju od vjere (npr. snažne zajednice, etično ponašanje, duhovno iskustvo) koje ne postoje nigdje drugdje; 2. mnogi od nas također vjeruju da užasne stvari koje se ponekad čine u ime religije nisu proizvodi vjere po sebi, nego da pripadaju našoj temeljnijoj prirodi – silama kao što su pohlepa, mržnja ili strah – za koje su sama religijska uvjerenja najbolji (ili čak jedini) lijek. Zajedno, čini se da nam ti mitovi jamče savršenu imunost protiv razumnosti u našim javnim raspravama.

Nedostatak dokaza

Mnogi religijski “umjerenjaci” krenuli su očito uzvišenim putem pluralizma, tvrdeći da su sve vjere jednako vrijedne, no čineći to ne primjećuju nepopravljivo sektaške tvrdnje o istini svake od njih. Sve dok neki kršćanin vjeruje da će jedino pokrštena braća biti spašena na Sudnji dan, nema mogućnosti da “poštuje” vjerovanja drugih, kada zna da su se plamenovi pakla potpirivali upravo tim idejama i da čekaju na svoje sljedbenike. Muslimani i židovi općenito zauzimaju isto takvo arogantno stajalište prema svojim pothvatima i potrošili su cijelo tisućljeće strastveno ponavljajući pogreške drugih vjera. Nije potrebno reći da svi ti suparnički sustavi vjerovanja podjednako pate od nedostatka dokaza.

Pa ipak, razni intelektualci kao što su H. G. Wells, Albert Einstein, Carl Jung, Max Planck, Freeman Dyson i Stephen Jay Gould objavili su da će rat između razuma i vjere nestati. Osoba može biti bogobojazni kršćanin u nedjelju, a zaposleni znanstvenik se budi u ponedjeljak ujutro, a da uopće ne snosi odgovornost za pregradu koja se izgleda podigla u njegovoj glavi dok je spavao. Može, kako se čini, imati svoje razloge i s time živjeti. No jedino zato što je na Zapadu Crkva politički ograničena, čovjek si može priuštiti da razmišlja na takav način. Na mjestima gdje su znanstvenici i dalje nasmrt kamenovani zato što sumnjaju u vjerodostojnost Kur’ana, Gouldova ideja “ljubavnog konkordata” između vjere i razuma bila bi savršena iluzija.

Ne tvrdim da su najdublji osjećaji vjernika, bilo umjerenih bilo ekstremnih, trivijalni ili čak pogrešni. Ne poričem da većina nas ima emocionalne i duhovne potrebe kojima se obraća – premda neizravno i uz strašnu cijenu – mainstream religija. I to su potrebe koje oni koji su samo razumni u našem svijetu, znanstveno ili na neki drugi način, neće nikada ispuniti. Očito postoji sveta dimenzija u našem postojanju, i složiti se s time lako bi mogao biti najviši cilj ljudskog života. No otkrit ćemo da nije potrebna vjera neshvatljivih razmjera – dogme poput “Isusa je rodila djevica, Kur’an je riječ Božja” – kako bismo to učinili.

Bezopasnost većine religioznih “umjerenjaka” ne daje naslutiti da je religiozna vjera išta uzvišenija od očajničkog braka nade i neznanja, niti jamči da za ograničavanje opsega djelovanja razuma u našem općenju neće biti plaćena strašna cijena. Religiozna umjerenost, ako je pokušaj ustrajavanja na onomu što je i dalje upotrebljivo u ortodoksnoj religiji, zatvara vrata sofisticiranijim pristupima duhovnosti, etici i razvijanju snažnih zajednica. Čini se da religiozni umjerenjaci misle kako nama ne treba radikalan uvid i uvođenje promjena u tim područjima, nego samo ublažavanje filozofije iz željeznog doba. Umjesto da punom snagom upotrijebe našu kreativnost i razumnost kada je riječ o problemima etike, socijalne kohezije pa čak i duhovnog iskustva, umjereno religiozni tek traže da olabavimo naše standarde odanosti negdašnjim praznovjericama i tabuima, a s druge strane održavaju sustav vjerovanja koji su nam ostavili muškarci i žene čiji su životi bili naprosto razoreni zbog njihova temeljnog nepoznavanja svijeta. U kojem je drugom području života prihvatljiva takva podložnost tradiciji? Medicini? Tehnici? Čak ni politika ne trpi anakronizam koji još prevladava u našem mišljenju o etičkim vrijednostima i duhovnom iskustvu.

Religija je diskurs koji ne dopušta napredovanje

Zamislite da možemo oživjeti obrazovanog kršćanina iz četrnaestog stoljeća. Pokazalo bi se da je taj čovjek totalna neznalica, osim u pitanju vjere. Njegova uvjerenja o zemljopisu, astronomiji i medicini posramila bi i malo dijete, no znao bi manje-više sve što treba znati o Bogu. Premda bi ga smatrali budalom kada bi mislio da je Zemlja središte svemira ili da je bušenje glave mudra medicinska intervencija, njegove religiozne ideje i dalje ne bi bilo moguće diskreditirati. Za to postoje dva objašnjenja: ili smo usavršili naše razumijevanje svijeta prije tisuću godina – dok je naše znanje u svim drugim područjima još bilo beznadno nepotpuno – ili je religija, kao puko podržavanje dogme, područje diskursa koje ne dopušta napredovanje. Vidjet ćemo da mnogo toga govori u prilog tom drugom stajalištu.

Ne pohranjuju li naša religiozna uvjerenja, iz godine u godinu, sve više i više informacija o ljudskom iskustvu? Ako se religija tiče autentične sfere razumijevanja ljudskih potreba, tada bi trebala biti podložna napretku; njezine bi doktrine trebale postati korisnije, a ne beskorisnije. Napredak u religiji, kao i u drugim područjima, trebao bi biti stvar sadašnjeg istraživanja, a ne tek neprekidno ponavljanje prošle doktrine. Štogod je istinito sada, treba biti moguće istražiti sada, i treba biti moguće opisati u kategorijama koje ne stoje izravno nasuprot ostalim spoznajama o svijetu.

U tim mjerilima, cjelokupni projekt religije djeluje potpuno zaostalo. Ne može preživjeti promjene koje su nas preplavile – kulturalne, tehnologijske, pa čak i etičke. S druge strane, postoji nekoliko razloga da vjerujemo kako će ih ipak preživjeti.

“Umjerenjaci” ne žele nikoga ubiti u ime Boga, no žele da se i dalje koristimo riječju “Bog” kao da znamo o čemu govorimo. I ne žele reći ništa kritički o ljudima koji doista vjeruju u Boga svojih očeva, zato što je tolerancija, više od ičega drugog, sveta. Govoriti jednostavno i iskreno o stanju našega svijeta – recimo, na primjer, da i Biblija i Kuran sadrže gomile za život opasnih zamisli – oprečno je toleranciji onakvoj kakvom je trenutačno vide ti umjereni ljudi. Ne možemo sebi više priuštiti luksuz takve političke korektnosti. Moramo napokon prepoznati cijenu koju plaćamo održavanjem te ikonografije našeg neznanja.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Ulomci knjige End of Faith, W.W. Norton, 2004.