Kraljevski koncert

U klasifikaciji svjetskih orkestara neupitno prvo mjesto, posve zasluženo, zauzimaju Berlinska i Bečka filharmonija. No, odmah nakon njih, premda pomalo nepravedno u njihovoj sjeni, dolazi i Kraljevska filharmonija iz Londona, ansambl koji se zagrebačkoj publici predstavio 11. studenog 2007. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Već su u prvim taktovima Weberove uvertire operi Oberon do punog izražaja došle sve kvalitete ovog uistinu svjetskog orkestra. Ponajprije se to odnosi na topao zvuk rogova, koje je Weber smatrao “dušom orkestra”. Pritom su osobito lijepo zazvučala sola prvog kornista, koji je i u ostatku programa bio natprosječno uposlen, ali je uvijek ostvarivao jednako upečatljiv učinak. No, ne treba se zaustaviti samo na ovoj sekciji – gudači londonskih gostiju majstorski su uigrani, ali i nenametljivi u svom virtuozitetu. Zvuk je pak drvenih puhača stalno jasno prisutan, te se ni u jednom trenutku ne događa da ga prekriju limeni puhači, kao što je inače i prečesto slučaj, čak i u najboljim orkestrima. Općenito uzevši, muziciranje Kraljevske filharmonije maksimalno je transparentno, ali istovremeno i kompaktno, s velikim dinamičkim rasponom, ali bez opasnosti za prelaženje granice dobrog ukusa u forte odsjecima.

Snaga unutarnjeg ekspresiviteta

Pod vodstvom svoga stalnoga gosta-dirigenta Leonarda Slatkina, ansambl u sljedećem djelu, Šostakovičevom Prvom koncertu za violončelo i orkestar, nije pristao na ulogu solistu podređene pratnje, pa je tako ostvaren dinamičan dijalog s njemačko-japanskim čelistom Danjulom Ishizakom. Ovaj mladi umjetnik razborito je shvatio da ne treba ni pokušavati doseći monumentalnost tona jednog Mstislava Rostropoviča, kojem je ovo djelo posvećeno. Umjesto toga, on snagu svoje interpretacije crpi iz unutarnjeg ekspresiviteta, ingeniozno suglasnog Šostakovičevom glazbenom mikrokozmosu. Osobito je dojmljivo Ishizakino posve prirodno fraziranje, u kojem se čini kao da instrument diše zajedno sa svojim sviračem.

Uz takav odličan uvod u prvom dijelu, s nestrpljenjem se iščekivala izvedba Brahmsove Prve simfonije u nastavku koncerta. I ovdje je Slatkin pokazao sve najbolje odlike svog dirigentskog stila, koji je uvijek vođen primarno intencijama pojedinog skladatelja. On tako odbija uvriježeni stereotip o Brahmsu kao Beethovenovom nasljedniku, te ga, umjesto toga, prikazuje kao posve autonomnog autora, čiji introvertan svijet ima tek nekoliko dodirnih točaka s bonskim majstorom. Slatkin se, međutim, ne zadržava na površini partiture, nego je iščitava i između redaka. Tako pronalazi i značenjske slojeve koji su možda čak i samom skladatelju prije bili u podsvijesti nego u svijesti, poput natruha valcera u drugom stavku simfonije.

Strogo kontroliran zvuk

Maestralna svirka Kraljevske filharmonije u takvoj je interpretaciji mogla zasjati u punom sjaju. Bila je to prilika koja nije propuštena, iako orkestar ni u jednom trenutku nije upao u zamku sviračke samodopadnosti. Naprotiv, zvuk je, uza sva bogata nijansiranja, bio strogo kontroliran i gotovo suspregnut. Puni fortissimo sačuvan je tako za efektnu završnicu, čiji učinak ne bi ni približno bio toliko velik da su Slatkinove uzde kojim slučajem prerano popustile. Srećom, nisu, pa je tako izvedba Brahmsove Prve simfonije, ali i koncert u cjelini bio jedan od najboljih koje Zagreb pamti posljednjih godina. Inverzijom uobičajene floskule možemo samo zaključiti – ponovilo se!