Kramer ili dekonstrukcija političke korektnosti

Svatko tko je na YouTubeu, internetskom sajmu za sve moguće video-sadržaje, imao priliku gledati posljednji nastup Michaela Richardsa, zasigurno je ostao zgrožen rasističkim ispadom o kojem je dan poslije brujao ne samo virtualni nego i svijet tzv. običnih medija. Komičar, poznatiji i kao simpatični Kramer iz Seinfelda, u jednom je trenutku svog scenskog nastupa u Laugh Factory (Tvornici smijeha) u Hollywoodu posve poludio kad je dvoje crnaca iz publike svojim komentarima počelo remetiti njegov show. Na američkom tržištu stand up komedije to je naprosto normalno, kao što je u europskim kazalištima prije dolaska moderne bilo normalno glasno komentirati, pa čak i uplitati se u predstave. Kao što to pokazuje Richard Sennett, to je značajka javnog prostora.¹ No Krameru se – možda zbog naviknutosti na Seinfeld, koji, doduše, ima publiku, ali je ona tijekom snimanja serijala tiha, a možda jer mu je slava lupila u glavu – ta vrsta interakcije nije svidjela. Umjesto da na neki način “smetnju” inkorporira u daljnji tok svojih šala i pošalica, on je jednim gotovo metonimijskim postupkom uzeo boju kože kao vezu s pravom govora (u Americi toliko proklamirane Freedom of Speech) i crncima rekao da su oni i previše govorili: “Fifty years ago we’d have you upside down with a fucking fork up your ass. You can talk, you can talk, you’re brave now motherfucker. Throw his ass out. He’s a nigger! He’s a nigger!” Dakle, kako god obrnuli metonimiju: pars pro toto ili totum pro parte, crnac kao referencija na slobodu govora ili sloboda govora kao referencija na crnca; Kramer je tvrdnjom o tome da su “oni” dovoljno govorili prešao na konkretizaciju zamjenice trećeg lica množine i eksplicitno definirao da oni nisu Afroamerikanci, nego da su “oni” crnci.

Zar ću završiti u zatvoru jer Afroamerikanca zovem crncem?

Premda su osude Kramerova ispada – prije svega zbog načina – velikim dijelom opravdane i premda označitelj “crnac” ima dugu i gnusnu prošlost, u medijskom zasićenju pažnja je posve skrenula s jednog bitnog detalja. To je Kramerov iskaz: “They’re going to arrest me for calling a black man a nigger?” Iako se sva publika i prije toga već gotovo pokupila, u tom pitanju odzvanja suština problema koji je rashuktalim diskusijama o rasizmu posve pometena pod tepih. Radi se o pitanju smisla i granica “političke korektnosti”, kao i zakonitostima jezika koje su ovdje na djelu. Sam termin politička korektnost (political correctness) nastao je u 80-im godinama na sjevernoameričkim sveučilištima upravo kao oznaka jezičnih konvencija za određenu temu – prije svega za pitanja spola ili društvenih manjina. Teza “političke korektnosti” počiva na tome da neke etničke, kulturne ili seksualne kategorije (na primjer: crnac, gospođica, bogalj) odražavaju određeni nazor na svijet koji je povezan s negativnim vrijednostima. Umjesto toga trebali bi se iznaći drugi “politički korektni” izrazi, s ciljem da diskriminirajući pojmovi i tome sukladna jezična upotreba nestanu. Još važnije: da paralelno s time i iz mišljenja samog nestanu takve kategorije. U sada već uobičajenoj jezičnoj upotrebi – ako na trenutak s uma smetnemo Kramerov primjer i označitelje srodne “Afroamerikancima” – zagovornike te politike najprije možemo prepoznati po dvostrukom pisanju zamjenica “on/a” ili “oni/e”. Zapravo svi oni koji su prerevni u političkoj korektnosti ili u tome vide mogućnost napredovanja na bojnom polju spolne ravnopravnosti pišu istovremeno i muški i ženski rod, a prave feministkinje, dakako, najprije ženski pa tek onda muški.

Međutim, da u jeziku doista postoje mehanizmi za diskriminaciju spolova, to je uz sve druge teoretičarke feminizma pokazala još Julia Kristeva u svojim na semiologiji zasnovanim uvidima, no iz njene teorije slijede neki drugi vidovi subverzije postojećeg sustava znakova i moći koji se ne ravnaju netom spomenutim sredstvom  “političke korektnosti”.² Nije posve slučajno da je njen učitelj bio Roland Barthes, kod kojega je nakon dolaska iz Bugarske pisala doktorsku disertaciju o Mihailu Bahtinu. Barthes je, naime, 1977. na svom inauguralnom predavanju na Coll?ge de France (Leçon) eksplicitno izjavio da je jezik ni manje ni više nego – fašistički. Fašizam nije zapreka govora, nego nalog govora. No kao što, između ostalog, svjedoče Mitologije i Sustav mode, za Barthesa jezik nije naprosto sredstvo komuniciranja, nekakav jezik per se, nego je on prije svega znakovni sustav. Sve oko nas su znakovi, i svaki je fenomen svakidašnjice ispunjen carstvom znakova.

Tu fenomenološku razinu pooštrio je svojom u načelu gnoseološkom tezom “We think only in signs” Charles Sanders Peirce. Politička korektnost, koja se ispoljava u pisanju i muškog i ženskog spola istovremeno, u tom je smislu previđanje činjenice da se u znakovnim sustavima neminovno radi o smjenjivanju sustava. Pisati “on/a” tako često završava kao neka loša fantazija o “nultom stupnju pisma”, jer se zaboravlja da svako novo pismo kad-tad postane staro pismo, odnosno dio etabliranog poretka znakova kojemu se ono u početku suprotstavljalo. Tako je i Camusov Stranac ubrzo natkoračio stepenicu nultog stupnja pisma, a egzistencijalistički roman je postao još jedan roman u nizu. Barthes je to znao, pa čak i kada je – uostalom, kao i svi koji su tada bili okupljeni oko avangardnog časopisa Tel Quel – Robbe-Grilleta ili Sollersa hvalio kao izumitelje novog pisma, logotete kao što su nekoć bili De Sade, Fourier i Loyola.

“Pozitivna diskriminacija”

Dopisivanje znakova muškog ili ženskog roda (la, o, ka itd.), baš kao i korištenje termina poput “Afroamerikanac” ili “homoseksualac”, stvara jedan newspeak koji – ukoliko taj termin nije pregrub – dovodi do jedne tiranije političke korektnosti.³ Kao što je pokazao Orwell u svojoj 1984., “novogovor” je karakteristika totalitarističkih sustava da stare riječi posve zamijene novima. U diskursu ljudskih prava to bi se moglo nazvati “pozitivnom diskriminacijom”. Slučaj kada se iz želje da se dokrajči diskriminacija, slučajno ili namjerno, stvori nova.

Primjer toga imamo odnedavno po izlozima zagrebačkih butika u kojima mjestimično u društvu bijelih lutaka za dječju odjeću možemo pronaći i pokoje dijete-crnca. Pozitivna diskriminacija sastoji se u tome da se – unatoč pretpostavci da je vlasnik dućana samo htio prenijeti poruku ? la “moja je roba za sve rase” i da time nije mislio ništa loše – velika većina prolaznika doslovce zgrozi ili nasmije maloj crnoj lutki i da upravo jednim na rasizam nesmjerajućim postupkom činjenica rase postaje vidljiva. To je neka vrsta neokolonijalnog, odnosno postkolonijalnog diskursa, koji unatoč svom “humanističkom” htijenju ima iste učinke kao i onaj kolonijalni.

U ekranizaciji poznata Forsterova romana Put u Indiju (David Lean, 1984) vidimo kako su Indijci od engleskih kolonizatora doslovce pretvoreni u majmune. Englezi su naprosto importirali svoj način života (sagradili čak i četvrti koje su identične onima u Londonu), a starosjedioci su pretvoreni u sluge. Čim u uvodnoj sceni filma Adela Quested u pratnji svoje buduće svekrve, gospođe Moore, vlakom dolazi na stanicu, nailazimo na organizirani odbor za doček, a Indijci imaju ulogu orkestra ili posluge za svog kolonizatora. Slične scene vidimo u dnevnim proslavama Engleza, pa tridesetak klaunovski, crveno i šareno odjevenih Indijaca svakodnevno po tri-četiri puta svira englesku himnu.

Za razliku od kolonijalizma prošlosti danas više ne postoji toliko manifestna razlika gospodar-rob. Premda lutka-crnac – vjerojatno zbog teže nabave takvih artikala – stoji u odnosu 1/7 spram bijelih lutaka, ona je na neki perfidan i paradoksalan način jednaka njima: svi oni zapravo prodaju proizvod, nebitno koje su boje kože. Jednako tako i u današnjem multikulturalnom svijetu sve naizgled vrvi od jednakosti i suživota najraznovrsnijih kultura, no da nije baš tako pokazali su – među brojnim drugim događajima – listopadski nemiri 2005. godine u Parizu kada su neintegrirane nacionalne i vjerske manjine tražile jednaka prava kao i ostali građani Francuske. Međutim, osim što ukazuje na probleme integracije, smisao i besmisao nasilja i radikalne lomove unutar unutarnje i vanjske politike Europske Unije, pobuna u Francuskoj predstavlja i nesvjesni zahtjev za identitetom. Ono za što se borila mladež iz predgrađa jest težnja za priznanjem: “mi smo drugačiji, priznajte nas kao takve”; ali oni su se ujedno borili i za pravo na identifikaciju: “...a kad nas priznate, onda želimo biti poput vas – imati vaše fakultete, vaš posao itd.”

“Turizam u rukavicama”

To je razlog zašto u Putu u Indiju šarmantni doktor Aziz, unatoč tome da je krivom optužbom i hajkom Engleza nedužan završio na sudu, nije tragičan junak, nego antijunak. Premda je Indijac, Aziz se odijeva poput Engleza (odijelo, kravata, a u jednoj sceni čak posuđuje svoj gumb šefu sveučilišta Richardu Fieldingu), a tako se i nastoji ponašati. Englezima se stalno ispričava zbog svojih prijatelja koji postavljaju “glupa” pitanja, srami se indijskog načina života, a na samom početku filma, kada ga njegov prijatelj priupita zašto stalno pičaju o Englezima, doktor odgovara “zato što želimo biti poput njih!” Ta “obrnuta” diskriminacija, odnosno učinak diskriminacije koji objekt diskriminacije pretvara u subjekt diskriminacije, danas je, na ponovno obrnut način vidljiva u jednom raširenom i perverznom fenomenu popularne kulture, a radi se o modi među damama, a sve više i muškarcima srednje i više srednje klase: potamnjivanju kože. Odlazak u solarij nije ništa drugo nego manifestna želja da budemo crni. Dok se godinama rasizam trudio upravo suprotno, zaturiti sjeme crne rase, danas svi žele imati što tamniju boju kože. Perverzija i diskriminacija sastoje se u tome da se velika većina korisnika solarija unatoč sličnoj boji kože (kad jednom postanu dovoljno tamni i preplanuli), u Sudanu ili Tunisu, ne bi osjećali prijatno, štoviše, oni bi se ponašali jednako kao i engleski kolonizatori s početka dvadesetog stoljeća koji su se – Forsterov je roman tu iznova ilustrativan primjer – htjeli upoznati sa zemljom; sve dotle je to bio “turizam u rukavicama”: ne daj bože da doista dođemo u doticaj s tim ljudima!

Put u Indiju nam – upravo na tragu prikaza razvoja modernog turizma – ilustrira i začetak tzv. “pozitivne diskriminacije”. Za razliku od svih drugih, a posebice mrzovoljnog i hladnog budućeg supruga Ronnyja koji Indijce smatra inferiornom rasom, Adela Quested i njena svekrva, gospođa Moore, silom žele upoznati “pravu” Indiju (kako je eksplicitno nazovu u jednoj sceni); a kako bi to postigle, Richard Fielding im sugerira da se upoznaju s lokalnim doktorom i filozofom. No koliko god oni naizgled iskreno žudjeli za upoznavanjem indijske kulture, kamo god stupile, one sa sobom povlače vlastitu kulturu. To postaje vidljivo i groteskno kada doktor, tek nakon navale pitanja svojih ukućana, postaje svjestan u što se zapravo uvalio i kako će Englezima morati osigurati prikladne ležajeve u vlaku, čaj, alkohol koji oni piju itd. kako bi ugodno stigli do tajanstvenih pećina Marabara. Golema “ekspedicija” – gdje slikovito samo dvije Engleskinje i njihov vodič Azis jašu na slonu, a iza njih ide posluga od nekoliko desetaka “običnih” Indijaca – zapravo je širenje engleske kulture po Indiji, pa makar osnovno geslo bilo da se upoznavanjem indijske kulture zapravo priznaje pravo Drugih na kulturu i postojanje.

Umjetno ukidanje diskriminacije koja nije ukinuta

O pozitivnoj diskriminaciji u zadnje se vrijeme (posebice u Europskoj Uniji) govori s obzirom na radna mjesta i državne mehanizme koji nastoje poboljšati ravnopravnost spolova pri zapošljavanju. Kod nas je ona postala popularan termin prije Siječanjskih izbora, kada je bilo riječi o tome da se kao vid pozitivne diskriminacije tzv. malim manjinama da dvostruko pravo glasa dok bi velike, kojih je više od 1,5 posto, u parlament ulazile prema kvotama. U susjednoj Njemačkoj upravo je na nacionalnom pitanju došlo do izražaja koliko je pozitivna diskriminacija vezana uz političku korektnost. Naime, kako bi romskoj populaciji dali veća prava (slično kao i kod principa dvostrukog glasa u Hrvatskoj), njemačke su vlasti skovale termin “Sinti i Romi” koji sada označava jedan politički subjekt.⁴ Radi se o nazivu dviju nacionalnih manjina koji nadomješta dotadašnji termin “Ciganin”. No iako se izdvajanjem dviju grupa Cigana (odnosno jedne grupe i nadređenog termina) u svrhu pozitivne diskriminacije priznalo pravo određenoj skupini, samim tim izdvajanjem iznova se diskriminiraju brojne druge grupe unutar tog označitelja. Paradoks je u tome da Romi sebe privatno zovu Ciganima, ali je taj termin dobio negativno značenje i jedna skupina “izvana”, kako bi zaštitila njihova prava, nastoji nametnuti termin koji njima samima, dakle, nije svojstven. Jednako tako i Albanci sami sebe nazivaju Šiptarima, no taj je termin, kao i “Ciganin”, nakon nekog vremena zadobio negativnu konotaciju i zbog toga su se počeli upotrebljavati “pozitivni“ termini koji su danas prisutni u političkom, pa čak i svakodnevnom žargonu.

Ovdje, kao što je jednom prilikom napomenuo Žarko Puhovski,⁵ imamo paradoks da ljudi (Romi, Albanci) čak i sebe zovu terminom kojim ih zovu izvana: jednako je s crnim stanovništvom u Americi gdje se umjetno pokušava ukinuti diskriminacija koja se nije ukinula.

U Njemačkoj politička korektnost nije ograničena samo na sferu politike, nego je ona po uzoru na dobar stari Lingua Tertti Imperii uzela maha i u tzv. svakodnevnom govoru. U posljednjih nekoliko godina tako je iz optjecaja gotovo posve izašla uobičajena riječ za samoubojstvo. “Samoubojstvo” (Selbstmord), naime, implicira pretpostavku ubojstva. No kad se ta riječ zamijenila eufemizmom Freitod (doslovce: “slobodna smrt”), ta je riječ implicirala da se radi o slobodnoj volji, a za samoubojstvo su, nažalost, često odgovorne raznovrsne psihičke bolesti pa se utoliko više ne radi o slobodnoj volji pri počinjenju tog čina. Kako, dakle, i jedna i druga riječ dovode do problema, u Njemačkoj se umjesto toga sve više upotrebljavaju riječi Selbsttötung (“samousmrćenje”) ili suicid. Svoj internacionalni vrhunac na području kulture politička korektnost u jeziku dosegla je pak kada je knjiga Agathe Christie Ten Little Niggers (Deset malih crnaca), izvorno objavljena 1939, pedeset godina kasnije, 1989. promijenila naziv u And Then Were None. Slčnih primjera ima previše da bi se navodili svaki ponaosob.

Mit da se brisanjem jezika mogu izbrisati misli

Ideja koja stoji iza svih tih eufemizama i preimenovanja – a koju je radikalno negirao Bulgakov poznatim poklikom da “Knjige ne gore”, a kasnije Ray Bradbury u romanu Farenheit 451 u kojem knjige faktički gore (farenheit 451 temperatura je na kojoj se knjižni papir zapali i gori), ali nikad ne izgore jer skupina entuzijasta sve nauči napamet – zapravo počiva na mitu da se brisanjem jezika mogu izbrisati misli. Premda je teza da se jezikom doista mogu mijenjati misli u jednom dijelu točna, ona u sferi političke korektnosti počinje nalikovati jednoj lošoj verziji Sapir-Whorfove hipoteze prema kojoj ljudsko mišljenje direktno ovisi o (materinjem) jeziku: ako se u nekom tekstu upotrebljava samo muški rod, onda osoba koja to piše razmišlja seksistički; ili obrnuto, ako se iz jezika izbace “seksizmi”, onda ih se izbacuje i iz života.

Nasuprot tome, jedna druga lingvistička teorija, popularno zvana “eufemistički pržanj” (Euphemism treadmill)⁶, polazi od toga da svaki eufemizam, premda u pravilu nekom sadržaju nastoji dati pozitivnu konotaciju, kad-tad počinje poprimati negativnu konotaciju pojma koji je zamijenio i to – što je veoma važno za napomenuti – tako dugo dok se stvarni odnosi pozitivno ne promijene. Ta lingvistička teorija implicira jednu veoma bitnu pouku: koliko god da se pobornici neologizama trudili nadomjestiti neke negativnom konotacijom opterećene termine (crnac, peder itd.), taj nadomjestak ne može promijeniti realno postojeće negativne odnose u društvu koji uvjetuju te termine – nadomjestak u tom smislu ostaje upravo to, tek nadomjestak.

Princip eufemističkog pržnja postavio je američki psiholog Steven Pinker, koji je istraživanjem eufemističkih neologizma otkrio da oni zadržavaju sve negativne asocijacije riječi koje su nadomjestili.⁷ U tom smislu možemo pretpostaviti da kod mnogih ljudi “politički korektne” riječi poput “Afroamerikanac” ili “homoseksualac” za njih imaju ista značenja kao i nadomještene riječi “crnac” ili “peder”. Označeno je ostalo isto, ako se već označitelj tijekom godina promijenio: homoseksualac je i dalje muškarac kojega privlače muškarci, a Martin Luther King se danas možda naziva Afroamerikancem, ali zbog toga se nije promijenila njegova boja kože kao i dalje postojeći odnosi diskriminacije zbog rase.

“Misaoni zločin”

Danas, kao što je to na vlastitoj koži posvjedočio Kramer, postoji jedan novi newspeak, koji kao i kod Orwella ima za cilj smanjiti spektar značenja riječi i komunikaciju pučanstva svesti na uske granice kako bi se njime moglo kontrolirati. Kao i u 1984., novim jezikom manipulira se jezikom nacije sa željom da ona više neće biti u stanju ni misliti jer će joj nedostajati riječi. Gotovo da je već uveden tzv. “misaoni zločin” (thoughtcrime), fiktivno zlodjelo koje se nije dogodilo u stvarnosti, ali za koje postoje realne predispozicije da će se dogoditi. To je onaj scenarij iz filma Specijalni izvještaj (Minority Report) u kojem Tom Cruise lovi ljude koji su u budućnosti počinili zločin.

Do koje je mjere takva vrsta “političke korektnosti” već zaživjela, svjedoči upravo Pinker u jednom članku za The New York Timesa (2. veljače 1999). Naime, David Howard, kandidat za gradonačelnika Washingtona, bio je prisiljen dati ostavku jer je svoj budžet nazvao niggardly (škrtim). Njegove su kolege mislile da je upotrijebio rasni epitet, dok je niggard zapravo srednjovjekovna engleska riječ kojoj je današnji ekvivalent miser (škrtac). Ona nema nikakve veze s politički nekorektnom riječi za “crnce” porijeklom iz Španjolske. Pinker navodi da to nije prvi put kako je jedna takva pogreška dovela do konfuzije, a kao ilustraciju navodi film Annie Hall: hodajući ulicom New Yorka, Woody Allen pomisli da je objekt antisemitske uvrede kada dvojica ljudi pokraj njega prođu i na pitanje jednog “Dj’ou eat yet?” drugi odgovori “No, dj’ou?”.

Takav paranoidni strah od političke nekorektnosti i jezične policije na neki način zapravo skriva ono nesvjesno političke korektnosti. Ako pogledamo kronološki razvoj eufemizama koji se direktno tiču nesretnog Kramera, Negro – black people – coloured people – African-Americans, a da smo istovremeno svjesni činjenice da su – unatoč uvijek novim nazivima – crnci u mnogim dijelovima svijeta i dalje meta diskriminacije, onda je jasno da tim riječima ne dobivamo ništa ako već prethodno nije došlo do realne promjene. Današnji eksces političke korektnosti zapravo otkriva nesposobnost da se doista nadiđu činjenični uzroci rasizma ili seksizma. Terminologija tzv. obrambenog rata ili rata protiv terorizma koja je mrtve civile nazivala “kolateralnim žrtvama” – i tako stvorila orvelovsku inačicu novogovora: bushspeak – kao i reakcija na Kramerov loš smisao za humor, nije ništa drugo nego pokušaj da se unište svi tragovi Realnog.

Osim što “politička korektnost”, dakle, skriva jedan sveprisutan problem globalnog i multikulturalnog svijeta, ona veoma često dovodi do apsurda i groteske. To možemo vidjeti upravo kod “neutralno” formuliranih riječi koje nastoje biti pravedne spram oba roda, pa čak i neljudskog – koje upravo u raspravama o feminizmu dobivaju svoju teorijsku refleksiju.⁸ Neutralna formulacija “studirajući”, označavajući i studente i studentice, jedna je do njih. Paradoks riječi “studirajući” na vidjelo izlazi kada se ona upotrijebi u realnim jezičnim situacijama. “Pijani studirajući” ili – da iskoristimo ilustraciju Maxa Goldta i pretpostavimo da dođe do masakra na nekom fakultetu – “mrtvi studirajući“ ni u kojem slučaju nisu sinonimi izraza “pijani studenti” ili “mrtvi studenti”, jer – kao što znamo – ne može se istovremeno studirati i biti mrtav.

Politički korektno ispričana Crvenkapica

Cjelokupni teorijski konglomerat koji stoji iza “političke korektnosti” najbolje pak možemo ilustrirati bajkom o poznatoj Crvenkapici ispričanom na politički korektan način. U bajci, koja je dio veće zbirke Jamesa Finna Garnera pod nazivom Politically Correct Bedtime Stories, mala Crvenkapica zapravo je radikalna feministkinja koja i vuka i lovca poučava političkoj korektnosti.⁹ Kao i u klasičnoj priči, Crvenkapica hoda kroz šumu kad joj se odjednom obrati vuk: “Znaš li, mala, uopće nije tako bezopasno za djevojku poput tebe da bude sama u šumi”. Crvenkapica odgovara: “Tvoju seksističku primjedbu smatram iznimno uvredljivom, no kako si ti klasični otpadnik društva i kako je stres uzrokovan tim društvenim statusom kod tebe stvorio vlastitu, za tebe osobno važeću sliku svijeta, spremna sam je ignorirati. Ispričavam se sada, moram dalje.” Crvenkapica zatim pođe svojim putem i ubrzo se nađe u kolibi svoje bake; kad je ušla, baki je rekla da je kupila živežne namirnice bez masti i kolesterola, no primijetila je da nešto ne valja. “Bako, kakav to veliki nos imaš? To govorim, naravno, usporedbe radi, a on je veoma lijep na svoj način”, no vuk koji je već bio pojeo baku, a zatim je pokušao pojesti i Crvenkapicu. Međutim, uzvike iz kuće čuo je lovac koji je istog časa uletio u kuću i pokušao pomoći Crvenkapici. Kad je digao svoje oružje, vuk je odustao, a Crvenkapica ga je odrješito upitala: “Što ti misliš tko si?”. Lovac je slegnuo ramenima i pokušao odgovoriti, no Crvenkapica ga je pretekla: “Ovdje si uletio poput neandertalca, oslanjajući se na svoje oružje zbog kojega ne misliš. Seksist! Rasist! Što si ti zapravo umišljaš, da žene i vukovi svoje probleme ne mogu riješiti bez pomoći muškaraca?”  Takvu verziju političke korektnosti – dakle, sustava koji je preko riječi počeo oblikovati i mentalnu sferu čovjeka – možemo povezati s mehanizmima koje je u knjizi LTI – Lingua Tertti Imperii istražio Victor Klemperer. Klemperer je bio njemački znanstvenik židovskog porijekla kojemu je bilo onemogućeno raditi, da bi naposljetku dobio i zabranu ulaska u biblioteke. U toj nemogućnosti da se i dalje bavi svojim dotadašnjim istraživanjima, Klemperer se posvetio pisanju dnevnika o “Jeziku Trećeg Reicha” između 1933. i 1945, koji je zahvaljujući skrivanju od Gestapa preživio do danas.¹⁰ Naprosto je zapisivao sve riječi, fraze i govore na koje je u to vrijeme nailazio svuda oko sebe, radilo se o Hitlerovim govorima, natpisima na ulicama ili naprosto razgovorima među običnim ljudima. U nacističkoj Njemačkoj otkrio je da riječi kojima se čovjek koristi kako bi opisao fenomene koje susreće utječu na njegovu svijest, odnosno da njegova svijest utječe na njegov jezik. Prema njemu najjače sredstvo propagande hitlerovaca sastojalo se u nametanju jezika: nacizam je ušao u krv i meso masa kroz pojedinačne riječi, izraze, forme rečenica koje su se milijun puta ponavljale i tako mehanički i nesvjesno preuzimale od ljudi.

“Mentalno retardirani” sami sebe zovu luđacima

No, unatoč pronicljivim uvidima Klemperera, suvremene interpretacije o tome kako jezik formira svijest, a svijest formira jezik, posve su na tragu problema koji smo već locirali u eufemističkom pržnju: prema jednom takvom tumačenju, kada je oformljena “Republika Srpska”, Bošnjaci su svoje odbijanje iste izražavali jezikom – Republika Krvska, Republika Mrska, Republika Prska itd., a onog trenutka kada su u svoj vokabular uzeli “Republiku Srpsku” oni su je priznali kao takvu. Parafraziranjem Klempererove tvrdnje da su riječi kao male doze arsena – nehotice ih se proguta i isprva ne djeluju, ali nakon nekog vremena djelovanje se pokaže – takve interpretacije ponavljaju problem prisutan u eufemističkim neologizmima: umjesto da se istraže i dekonstruiraju realni društveni odnosi koji utječu na formiranje određenih riječi, riječima se daje samostalan status, kao da je proces označavanja jednosmjeran i da on isključivo ide od označitelja prema označenom. Bošnjačke interpretacije Republike Srpske, prema kojima su Republika Krvska ili Republika Mrska kao pejorativni izrazi još ukazivali na odbijanje nove društvene formacije, iz vida ispuštaju činjenicu da je sama Republika Srpska oformljena mnogo prije nego što je i imala ime. Jednako je s Afroamerikancima, koje se nije moralo početi nazivati “crncima” kako bi ih se moglo početi porobljavati. Sukladno bošnjačkom primjeru mogli bismo reći da pripadnici crnačkih predgrađa i popularne mainstream kulture (rap, hip-hop itd.) zato jer sebe u međusobnim oslovljavanjima nazivaju nigger (crnčuga) priznaju svoju podčinjenost.

U nekom je pogledu sasvim sigurno točno da manjinske skupine preuzimanjem jezika većinske skupine (Šiptari koji se zovu Albanci, Cigani koji se zovu Romi, Inuiti koji se zovu Eskimi itd.) posredno priznaju moć tih skupina; no kada se reperske skupine u svojim tekstovima koriste riječima kojima su ih godinama nazivali oni koji su ih obespravljivali, onda to treba shvatiti upravo suprotno: kao čin reakcije spram tog procesa. No, to je naprosto postao novi žargon ili sleng koji je u početku označavao jednu kontrakulturu, premda danas sve više, dakako, karakterizira popularnu kulturu koja se vrti na MTV-u. Međutim, ostaje činjenica da se podčinjeni nazivanjem imenima koja su im dali oni koji ih podčinjavaju, naizgled paradoksalno, nastoje oduprijeti diskriminaciji: sve dok ne dođe dan kada će se luđaci kako su opisani u Foucaultovoj Historiji ludila početi tretirati kao ljudi koji također imaju pravo na osnovna ljudska prava, njihov vid subverzije može biti samo jezični, odnosno da se sami ponovno nazovu luđacima umjesto mentalno retardiranima i da se umobolnice ponovno nazovu svojim pravim imenom kako bi se posve ukazalo na ono što iza te riječi ostaje skriveno (ideja bolnice za um koja nastoji izliječiti one koji se ne ponašaju u skladu s modernim i Descartesovim ratiom).

Nisam rasist ako se koristim politički nekorektnim riječima

Dakle, premda su se dvojica iz Kramerove publike s pravom osjetila povrijeđeno, oni zapravo podržavaju mit o političkoj korektnosti prema kojem vrijedi zakon riječi = djela. Nesretni je Kramer drugu večer nakon spornog incidenta imao nastup u drugom klubu koji je normalno odradio, a kada je vidio snimku svog ispada od noći prije, izrazio je žaljenje i branio se da nije rasist. Kada se u emisiji Davida Lettermana, u kojoj je gostovao i Jerry Seinfeld, pojavio preko satelitske veze, izjavio je: “I’m not a racist. That’s what’s so insane about it”. Upravo u tome je sadržano ono traumatsko koje se razotkrilo u reakcijama na njegov nastup: Kramer vjerojatno nije rasist, a ono što je toliko ludo (insane) u tome da je prozvan rasistom sastoji se u njegovu lošem i nepromišljenom odabiru riječi. U tom smislu njegovu izjavu kod Lettermana treba shvatiti kao odjek reklame za Seinfeld na kojoj vidimo Kramera s njegovom karakterističnom frizurom i gestikulacijom kako uzvikuje: “Am I crazy? Or am I so insane that I just blew your mind?”

Kad je Richards kod Lettermana počeo govoriti kako nije rasist, publika se – misleći da se radi o novom skeču – počela smijati sve dok sam Seinfeld nije rekao: “Prestanite se smijati, nije smiješno”. Ovdje se poznata stara šala na račun komičara “Kada sam ljudima pričao da želim biti komičar, svi su mi se smijali. Danas kada sam komičar nitko mi se ne smije!” preokreće i sada dobiva novo značenje: Danas kada više nisam komičar svi mi se smiju! Kao što znamo iz bezbrojnih šala o Židovima, invalidima i Ciganima, smijeh je zapravo odgovor na ono traumatsko, na neki sadržaj iz stvarnosti koji želimo potisnuti; a ako mu se smijemo, onda nam se čini kao da ga nema.

Zanimljivo je da se dio publike prilikom Kramerovih viceva o vješanju crnaca ipak smijao, a upravo se ta publika sada smije kada Richards tvrdi da ono što izgleda kao rasizam zapravo nije rasizam. Dok je na jedan politički nekorektan iskaz reakcija publike bila protestno napuštanje dvorane, iskaz koji zapravo upozorava na problem političke korektnosti (Kramerovo “nisam rasist ako upotrebljavam politički nekorektne riječi”) dočekan je smijehom.

Prva reakcija, napuštanje dvorane, pod sumnju dolazi kada činjenici da se veći dio publike sastojao od bijelaca suprotstavimo pitanje što bi bilo da u crnačkoj publici komičar-crnac nekog bijelca prozove robovlasnikom i počne ga dozivati riječima cracker, honky ili ofay – da li bi se tko ustao i otišao iz dvorane? Paradoks je u tome da čin bjelačke publike koja se solidarizirala s dvoje crnaca koje je Kramer izvrijeđao zapravo nije znak antirasizma, nego upravo suprotno, znak da je rasizam još nešto traumatsko i da se na sam spomen riječi na “N” (nigger) većina ljudi jednostavno zgrozi i radije pobjegne s mjesta zločina kako ne bi i sami došli u doticaj s njom.

“Za sve je kriv Borat”

Simptomatična je i početna rečenica koju je Letterman izgovorio prilikom otvaranja emisije: “Za sve je kriv Borat”, jer upravo je Sacha Baron Cohen, kako se zove komičar iza lika i djela Borata, izazvao val negodovanja zbog političke nekorektnosti. Unatoč tome njegov film Borat: Cultural Learnings of America to Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan postao je blockbuster i tjednima nije silazio s top-lista. Naime, za razliku od nesretnog Kramera, koji nije crnac, Cohen je mogao izjaviti da je on Židov i stoga su mu sve antisemitske šale i pošalice bile dopuštene. Tu se otkriva pravo naličje političke korektnosti, koja bi – da bi ostala dosljedna i izbjegla licemjerje – zapravo trebala sankcionirati i one crnce koji sami sebe nazivaju crncima. No zdravom razumu posve je jasno da s time nešto baš i ne valja: politička korektnost dovedena do svog zadnjeg stupnja i logičkog završetka, dakle, nije ništa drugo nego orvelovski novogovor toliko karakterističan za totalitarističke sustave.

Iz tog razloga Žižek i ne vidi veliku razliku između multikulturalista i tzv. fundamentalista Moralne većine. I jedni i drugi, lakanovski kazano, rade na principu zavisti. Multikulturalnost pod krinkom toleriranja Drugog zapravo tog Drugog, iako je njime fascinirana, i dalje želi održati na sigurnoj distanci, dok u isto vrijeme fundamentalizam općeg tipa zavidi Drugome (crncu, ciganinu, pederu) na njegovu užitku, na njegovu skrivenom jouissance – tajni koja je njemu nedostupna. To je razlog zašto prema Žižekovim zaključcima iz knjige O vjerovanju: Nemilosrdna ljubav jedini pravi suživot postižu fundamentalisti, poput Amiša, koje iskreno ne zanima svijet izvan njihove zajednice.¹¹ U njih uopće ne postoji zavist prema zapadnjačkom načinu života, a – što je još važnije – ni učitivanje u želju Drugoga. Premda je, među valom trenda koji je prouzrokovao, Izgubljeni u prijevodu (Sofia Coppola, 2003) zapravo još jedna europocentrična fantazija Japana koja s “carstvom znakova” o kojemu je pisao Roland Barthes nema baš mnogo zajedničkog, taj je film za diskusiju o “političkoj korektnosti” ipak bitan. Mnogi su s pravom tvrdili da je film zapravo šovinistički i da se Japanci pojavljuju tek kao neke brbljajuće kreature koje nitko ne razumije – za razliku od primjerice jednog Kim Ki Duka koji azijatsku kulturu gotovo na Barthesov način uspijeva prikazati onakvom kakva je ili bi barem htjela biti (Ljeto, proljeće, jesen, zima... proljeće, Samaritanka, Otok). No stav glavnog lika Boba Harrisa mnogo je iskreniji od mlitave političke korektnosti. U tom smislu Bill Murray, sa svojim karakterističnim bezvoljnim licem, savršen je odabir za jednu modernu verziju Amiša koji u Zemlju Izlazećeg Sunca dolazi samo da obavi svoj posao, zadržavajući svoju kulturu i ne obazirući se baš previše na tuđu.

Bilješke

¹ Richard Sennett, Nestanak javnog čovjeka, preveo Srđan Dvornik, Naprijed, Zagreb, 1989.

² V. Julia Kristeva, Semeiotike: Recherches pour une semanalyse, Editions du Seuil, Paris, 1969. i Julia Kristeva, Die Revolution der poetischen Sprache, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1978.

³ Osim nametanja političke korektnosti često dolazi i do nove političke nekorektnosti. Izvrstan primjer je upravo termin “Afroamerikanac”. Premda ga je, kao zamjenu za izraz Blacks (“crnci”), koji se u dijelu tadašnje crnačke zajednice smatrao jednako uvredljivim kao nigger ili coloured, uveo Malcolm X, taj naziv također stvara diskriminaciju, zato što se taj izraz upotrebljava isključivo za osobe crne boje kože te se ne primjenjuje na Amerikance bijele kože koji su ili emigrirali iz Afrike ili im odatle potječu preci (Afrikaneri, Berberi itd.). Istovremeno, taj se izraz upotrebljava za svaku osobu crne boje kože koja živi na teritoriju SAD-a, bez obzira na to da li ona pripada nekoj specifičnoj etničkoj skupini kao što su Jamajčani ili Haićani.

⁴ Sinti su podskupina Roma, a često se nazivaju njemačkim autohtonim Romima. Tijekom povijesti, posebice nacizma, postali su tzv. “nevidljiva” manjina.

⁵ Okrugli stol o provedbi ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, Centar za ljudska prava, Zagreb, 11. 11. 2003. Inače, Puhovski u jednom intervjuu, naglašavajući ishode pretjerane političke korektnosti, navodi i praksu hrvatskih novinara da govore o “crnoputim košarkašima Cibone” kao da su se dečki sunčali.

⁶ Neprevediva igra riječi, s obzirom na to da “treadmill” iz “Euphemism treadmill” možemo prevesti kao točak pokretan gaženjem, koji u suvremenom engleskom označava pokretnu traku za tjelovježbu, te kao dolap, odnosno spravu za prženje kave. U prvom smislu naglašava se cirkularnost i kretanje eufemizama, tj. njihovo smjenjivanje koje zapravo kreće uvijek iznova, dok se u drugom smislu naglašava konglomerat različitih značenja. Iz puko estetskih razloga ovdje se dalje koristi prijevodom “eufemistički pržanj”.

⁷ Neki su Pinkerovu teoriju ubrzo usporedili s poznatim Greshamovim zakonom iz ekonomije. Prema njemu valuta koja cirkulira sastoji se od “dobrog” i “lošeg” novca, a ubrzo prevladava „loš“ novac. Slično je s eufemizmima i politički korektnim, odnosno nekorektnim riječima; v. Hugh Rawson, Euphemisms and Other Doubletalk, drugo izdanje, Crown, New York, 1995.

⁸ V. npr. Donna Haraway, Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature, Routledge, New York, 1991.

⁹ James Finn Garner, Politically Correct Bedtime Stories, John Wiley & Sons Inc, 1994.

¹⁰ Victor Klemperer, LTI (Lingua Tertii Imperii). Notizbuch eines Philologen, Reclam, Leipzig, 2005.

¹¹ Slavoj Žižek, O vjerovanju: nemilosrdna ljubav, prevela Marina Miladinov, Algoritam, Zagreb, 2005.