Kratke noge za duboko džeparenje

Uhvatili smo hardver, sad tragamo za softverom – istaknuo je predsjednik Stipe Mesić. Iako je riječ o parafraziranom novinarskom bilježenju najnovije korupcijske afere u Hrvatskom fondu za privatizaciju, na formalističkom skeniranju novinarskih izvještaja sintagme “istaknuo je” ili “naglasio je” relativno su česte. S obzirom na to da je “isticanje” ili “naglašavanje” rezultat interpretacije ili prepoznavanja, na osnovi čega novinar zaključuje je li govornik nešto istaknuo ili je, u suprotnom, samo “rekao”? Je li ta fina razlikovna linija zapravo povišenje tona, vitlanje kažiprsta zrakom, zapjenjenje na rubovima usana, širina zjenica? U principu je riječ o vrlo proizvoljnoj novinarskoj praksi koja na razini puke fraze tek lišava tekst ponavljanja sintagmi kao što su “rekao je”, “drži”, “smatra”... Vodeći se upravo istim “zakonom proizvoljnosti”, praksu nonšalantne interpretacije stvarnosti inaugurirala su vodeća hrvatska kazališta. Zanimljivo je pritom da je politička zajednica prilično jaka i složna kad treba dramatizirati o novinarskoj interpretaciji i “vađenju rečenica iz konteksta”. Hrvatska zajednica kazališnih kritičara, unatoč glasnosti na papiru, u stvarnosti je prilično šutljiva na kazališnu praksu koja već godinama degradira njihov rad, manipulira njihovim imenom i prezimenom, baš kao i autorskim pravom na napisani tekst. Publika, pritom, nije nimalo manje prevarena.

Čupanja u svrhu glađenja (institucija)

Kritičarski osvrti unakazuju se škarama i lijepe na plakate predstava, programske knjižice, web stranice kazališta, redom bez dopuštenja ili čak pitanja autora. Dogodi se tako da iz posve negativnog kritičkog osvrta kazališta izvuku neki konteksta lišeni citat koji predstavu tobože hvali. Previđanje inteligencije kritičara i publike pritom je češće pravilo negoli izuzetak. U toj praksi predvode zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, Gradsko kazalište Gavella i Teatar Exit.

Vjesnik ističe da je Derek Deane u cjelini ostvario klasičnu ljepotu predstave, uz?atraktivnu scenografiju i kostime. To je samo početak HNK-ove prezentacije oduševljenja Vjesnikova kritičara Mladena Mordeja Vučkovića njihovim Labuđim jezerom. Sažetak kritike na HNK-ovim web stranicama nastavlja se iščupanim riječima i rečenicama koje stvaraju iluziju djela bez mane, rekli bismo “remek-djela”. HNK, naime, ne smatra da je kritičar “istaknuo” (da se poslužim istom interpretacijskom frazom) “previše sitnih skokova i port de brasa, što se najbolje vidjelo u najmanje uspjelom prvom činu, s površnom koreografijom pas de troisa i seljanima koji plešu dvorsku polonezu”, uz uvođenje “suviše anakrone pantomime”; HNK ne primjećuje da se kritičar osvrnuo i na “oduzimanje prostora solistima” te “prenaglašeni kostim i periku” u drugom činu ili pak “blijedi španjolski ples u trećem činu”. A ne, HNK smatra da je kritičar naglasio tek kako “četvrti čin ima lijep početak i dramsku snagu”.

Ni u opernom dijelu svoje kuće, kazalište koje vodi intendantica Ana Lederer nema manje srama. Dok poslovično kritični Radio 101 iz pera Trpimira Matasovića progovara o nefunkcioniranju Opere HNK, nazivajući dirigenta Seviljskog brijača “izvjesnim Danielom Pacittijem” za kojeg je nejasno kojim je kvalitetama zaslužio angažman, ocjenjujući ga “gotovo potpunim promašajem” koji je donio “sasvim plošnu i bezizražajnu interpretaciju”, ne praštajući mu to što nije mogao koordinirati pjevače i orkestar, HNK-ova služba za obmanjivanje javnosti citira da je Matasović zaključio kako predstavu “svakako treba pogledati”. Doduše, pritom nije jasno, ako je to zaista “zaključio”, zašto onda nakon “zaključka”, dakle navodnog kraja kritičkog osvrta, stoji “za-zaključak” – ponizna molba Operi da smijeni dirigenta.

Obmanjivanje nije slučajnost

Da obmanjivanje javnosti nije slučajnost, nego namjera pokazuje i činjenica da HNK navodi link na web stranice originalnih kritičkih osvrta, ali samo ako je riječ o panegiricima. Za negativne ili neutralne kritike vrijedi praksa dekontekstualizacije kojoj treba sakriti svaki mogući trag.

Kazalište Gavella koje financira Grad Zagreb (dakle, građani sami plaćaju službu koja će ih obmanuti, što će reći – građani ne samo da žele biti obmanuti nego su spremni to i dobro platiti), također je vrlo aktivno u dekontekstualizaciji kritika svojih predstava. Sinovi umiru prvi, Ivanov, Ptičice, Teštamenat, Revizor, samo su neke od Gavellinih predstava o kojima su kritičari znali pisati i negativno, ali ne i na Gavellinim web stranicama – na njima su isti ti kritičari iste te predstave, uz pomoć malo cenzorskih škara, bespoštedno hvalili. Na Gavellinu webu i najružnija kritika može se transformirati u pjev bijeloga labuda. Helena Braut iz Vjesnika, recimo, piše o predvidljivoj i neinventivnoj režiji Ivanova, u kojem glavnu ulogu Boris Svrtan tumači “podosta neuvjerljivo i nejasno”, dok Nataša Govedić u Novome listu uočava da je promašena bit Čehovljeve drame “nekompetentnim redateljskim pristupom” i Svrtanovom glavnom ulogom dobivenom “izgleda po nekoj unutarnjoj inerciji”, u čemu kritičarka vidi “veliku nevolju s teatrom Gavella”. Gavella, kojom ravna Darko Stazić, iz tekstova ovih kritičarki izvlači isključivo podzastupljene pohvale sporednim glumcima, potpisujući time imena Helene Braut i Nataše Govedić na listu neplaćenih promotora predstave koju vjerojatno ne bi preporučile nikom koga vole.

Iako se na Gavellinim stranicama našla i dekontekstualizirana “pohvalna kritika” Igora Ružića, koji je za Stojedinicu u originalu napisao da je predstavi Revizor budućnost zagarantirana isključivo činjenicom što je Gogoljevo djelo dio školske lektire, te da joj pritom neće pomoći ni promotivni trikovi (a nu, oni iskoristili baš njegov, doduše unakaženi kritički osvrt u svoju promociju), tom kazališnom kritičaru dogodio se i jedan pozitivan primjer, a sama činjenica da ga pamti, govori valjda dovoljno. “Martina Matota?koja je prošle godine radila propagandu za Teatar Ulysses, nazvala me i pitala može li koristiti moj prilog o ‘Tesla Electric Company’ u promotivne svrhe. Našla ga je na sajtu Radija, lijepo nazvala i pitala, a ja naravno rekao da je OK. Inače me rijetko citiraju, vjerojatno im se ono što napišem sviđa onoliko koliko i meni ono što vidim. Pa smo kvit. Osim toga, u Vjesniku i Večernjaku se uvijek nađe nešto pohvalnije” – uočava Ružić.

EXIT-ova piramida lažnih pohvala

“Shakespeare na EXIT” koktel je spravljen od najboljih sastojaka, predviđen za brzo i često konzumiranje, ali od njega, nakon što ispare mjehurići, ne ostaje ništa, čak ni glavobolja. Ovo je zaključak kritike Igora Ružića objavljene na domicilnim stranicama Radija 101. Na webu Teatra Exit točka je stavljena točno ispred “ali”, i to sigurno nije učinjeno radi uštede na prostoru. I sâm sam o istoj predstavi za Kupus.net napisao kritiku koja se nipošto ne bi mogla nazvati pozitivnom, no u čarobnim rukama Exitova ravnatelja Matka Raguža sve je moguće – i moj je citat završio u promotivnim materijalima Teatra Exit, kandžama istrgnut iz konteksta. Kasnije su mi još prilazili poznanici zahvaljujući mi na preporuci te populističke predstave koju bih teško bezrezervno preporučio a kamoli još na web stranicama kazališta s mojim imenom u potpisu.

“Exit konstantno radi te nepoštene dekontekstualizacije kritika, ali još sam gora iskustva imala svojevremeno s časopisom Glumište. Izlazio je nekoliko godina i bio nešto najstrašnije što smo imali, ekstenzija Hrvatskog slova drugim sredstvima (i ideologijski, i estetički). Tamo je princip prikaza neke predstave bilo uzimanje nekog odlomka iz kritike KAO da je to zaokružena izjava netom uzeta za časopis, dakle isto što radi i Exit, samo s još izrazitijom demagoškom namjerom, jer je bilo prezentirano kao aktualni komentar neke predstave, a ne izvadak iz potpuno drukčije poantiranog i argumentiranog teksta” – kaže Nataša Govedić.

Exitova praksa “citiranja” kritičara uredno prešućuje iole negativno intonirane rečenice, eventualno prešućeni dio nadomještajući trotočkama, stvarajući tako katkad i posve besmisleni rečenični slijed. Možda najdrastičniji primjer Exitove manipulacije imenom i prezimenom nekog kritičara dogodio se u slučaju predstave Egomanija. O njoj je Helena Braut u Vjesniku napisala: Visoki stupanj iritacije, bahatosti, samouvjerenosti i nekritičnosti ukočenih predstavljača te premalo prpošnih duhovitih i ironičnih dijelova, “Egomaniju” pretvaraju u mučnu, repetitivnu i iznimno napornu predstavu, nevještu u plasiranju parodije kao i u uvođenju apsurda. Najlošije što se može dogoditi provedbi ideje – dakle, u ovome slučaju kritici konzumerizma, natjecateljskoga duha, manipulacije masama, grandomaniji – jest kad se parafraziranje spusti na razinu obična fraziranja.

Exitova služba za odnose s javnošću uspjela je iz kritičarkinog teksta izvući pokoju neutralnu i vrijednosno neobojenu rečenicu, dajući joj valjda najbjedniju pljusku koju je mogla dobiti. Helena Braut pišući svoj tekst vjerojatno nije ni slutila koliko će se njezin usputni komentar o parafraziranju pokazati – proročanskim.

S druge strane – “Dođite pogledati napornu predstavu”

Zagrebačko kazalište mladih svojedobno je prenijelo osvrt inače rijetko toliko kritičnog Želimira Ciglara, koji je u Večernjaku napisao da je predstava Doktor Dolittle Borisa Kovačevića predugačka, neki se likovi izgube u drugome dijelu, a orkestar da mu je skroman, tek četvorica glazbenika (rekli bismo kvartet, ne?). Razvučenost je predstavi prigovorila i Nataša Govedić rekavši da je “domaći repertoar za djecu upotpunjen još jednim nespretno otpjevanim, ali generalno entuzijastičnim, koliko i plitikim estradnim spektaklom...”.

Premijera je te predstave bila 10. prosinca 2004., na izdisaju vremena ravnateljevanja Slobodana Šnajdera. Skupština grada Zagreba deset je dana kasnije na dužnost ravnateljice ZKM-a postavila Dubravku Vrgoč, dotad kazališnu kritičarku Vjesnika, dakle ženu iz medija. Otad se kritike na ZKM-ovim web stranicama više ne prenose. Tek katkad vlastiti ogledi ravnateljice o “Teatarskom sentimentalizmu s početka 21. stoljeća”. Šnajderovo vrijeme u kojem se na ZKM-ovim stranicama moglo čitati čak da su neke predstave naporne ili iritantne, danas je nezamislivo (iako ti osvrti i dalje stoje u ZKM-ovoj web arhivi).

Mala scena, pohvalno, uz izvadak objavljuje i link na novinske kritike u originalu, čak i kad im iste ne idu u prilog, prenoseći jednakim bold slovima čak i naslove kao što je “TINEJDŽERSKI HIT-KOMAD PATI OD PREDVIDLJIVOSTI”. Gradsko kazalište Trešnja ne ističe kritike na svojoj web stranici, ali zato pod svakom predstavom istakne logo aktualnog medijskog pokrovitelja – što je zapravo korektno prema konzumentu jer medijsku stvarnost smješta u ladicu u kojoj znate gdje vam stoje čarape, a gdje novčanice (u slučaju da novac nije u čarapi, dakako).

“Ocjene”

Donedavno je hrvatske kazališne kritičare često mučila i praksa portala Teatar.hr, koji je njihove osvrte predstava po nekom svom interpretacijskom ključu “prevodio” u brojčane ocjene. Mnogi su kritičari pritom često osjećali da su njihovi tekstovi posve “izgubljeni u prijevodu”. Teatar.hr nedavnim je ponovnim pokretanjem prestao s praksom brojčane interpretacije kritičarskih osvrta, ali je kao krovni kazališni portal uveo praksu u kojoj svatko anonimno može objaviti kritiku, čime je u ruke kazalištaraca dao novu mogućnost manipulacije percepcijom njihovih predstava.

* Tekst prenosimo iz?beogradskog web-časopisa REZ, www.rezmagazin.com

Kroz “Unfair Commercial Practices Directive”, koja se u svim zemljama Europske unije mora početi provoditi od prosinca, predviđeno je i sprječavanje manipulacije kazališta kritičarskim osvrtima. Zabrana davanja pogrešnih informacija u svrhu reklamiranja proizvoda prići će tako kazališnoj predstavi kao bilo kojem drugom proizvodu. Na izvrtanje smisla i rečeničnih sklopova u kritičarskom osvrtu trebala bi se odnositi i regulativa o autorskome pravu.