Kratke priče

Zima

Priznaje samo ledenu otmjenost. Ne trpi pučke kuhinje ni narodna veselja. Ubrzano hladi oznojeni novac i mozgove. Unosi polarni dah surovih manira u vruće turističke rajeve. Nikakvi govori ni tuste rečenice ne mogu ugrijati prostoriju koju ona očisti. Nikakve svečane odore ni zlatni plaštevi ne mogu ugrijati zrak kada ona stupi na prag bez riječi. Sve patetične geste padaju pod njenim pogledom kao smrznute žabe u močvaru. Voli kratke rečenice, munjevite geste, kratke naklone bez ikakve poze, nema ničega pijevnog u njezinu glasu. A velike govornike tjera kao tuste muhe. To je jedan od onih ledenih bogova o kojima ne znamo ništa osim reći: “Ah, kakva strašna zima.”

Kažiprst

Taj prst sudi i prijeti svima. Sjedi kao neka luda kokoš na vrh dlana i blebeće o pravdi tako da prijeti cijelom svijetu. Dobar za sudove bez dna, nema nikakvih tajnih želja, ne zanimaju ga okultne moći. Pravi gusan u stvarima tragedije, proricanja i drugih alkemijskih radnja. Sve mu je jasno u ovom mutnom svijetu prepunom krvavih suđenja i opasnih prijetnja.

Svinja

Među ljudima je kao u šumi punoj žira. Igra nenadmašivu ulogu autoriteta samo zato jer se u kristaliničnim stvarima duha ponaša kao prava svinja. Neugodan smrad životinje koja brka inteligenciju i lukavost. Bazdi na sve strane svijeta i kreće se sporo kao neko pokretno ministarstvo blata, prostaštva i straha. Zbog jednog jedinog žira može napraviti krvavim cijeli svijet. Za sve patnje ovog svijeta nudi panaceju običnoga groktanja. A glava kao na panju zapanjuje samo one koji mogu vidjeti Boga u običnom panju. Religija debelog mesa i pamet koja dolazi dubine duše jednog starog i nikad ulovljenog šumskog vepra. Dobar kao svinja možeš praviti prava čudesa u ovom svijetu bez čuda.

Zemlje koje napreduju

U naprednim zemljama sve napreduje nazadovanjem. Vrtovi sahnu, nebo se suši kao zid iznad glava, trave padaju kao poklane, šume padaju u komu. Božanski tužne vrbe odjednom se smiju kao lude. Sve nazaduje, osim što groblja i kiparisi cvjetaju kao mlado cvijeće. Uvijek tako počinje: najprije leš jednog monstruma ili više njih leži na cijeli zemlji, velik kao sama zemlja. A onda cijela zemlja postaje običan leš.

Među gubavima

Nije više mogao razgovarati s ljudima. Našao je nekoliko pasa koji su još odolijevali javnoj pošasti te strašne bolesti. A najprije je obolio ministar zdravlja kada je otputovao u zemlju Kufua. Onda je obolio ministar unutrašnjih poslova, a na kraju sam ministar predsjednik. Onda je bolest propagirana kao specifičan oblik zdravlja, pa su se svi cijepili da bi dobili tu bolest, jer je bolest postala jedini uvjet za ulazak u vojsku, državne službe, pa čak i za dobivanje najobičnije potvrde o osobnom imenu.

Zato on i govori da ne može više razgovarati s ljudima i zato je našao nekoliko pasa s kojima vodi neku vrst nijeme konverzacije, dok mu ližu ruke oblivene krvavim suzama,a koje mu kapaju iz duplja. Naime, morao se dati oslijepiti da ne vidi više taj strašan prizor kad prolazi ulicama, prizor koji nitko više ne vidi kao nešto osobito strašno, prizor u kojem gubavi su posve zdravi i obratno. A najbolje je da svi tvrde da gube više nema. Gube doista nema, ali samo zato jer je sve postalo guba.

Duša

To ne postoji, kažu filozofi. Ali kad umre filozof, onda se pokaže da je imao ne jednu nego tri duše. Prva duša, za koju filozof tvrdi da ne postoji, kao i sve ostale odlazi u pakao zajedno s filozofom, gdje mu vrag ostavlja dušu da bi kroz paklene muke mogao razmišljati o svojoj duši. Druga duša ostaje na zemlji da bi progonila sve ostale duše koje ne misle kao ona. Treća duša ponovo se rađa u nekom drugom, obično pametnijem biću. To može biti i prava životinja, kao što je deva, magarac ili domaći lav.

Omiljena smrt

Kažu da svaka omiljena smrt ima svoje omiljene kompozitore. Voli lake melodije, kad je već ionako takva da mora zalediti sve što dirne svojim ledenim prstima. Melodije su takve da upravo lakoćom omame mase, kad kliču omiljenoj smrti. Trenutak prije dolaska omiljena smrt pusti svoje zabavne melodije. Zatim sluša zaneseno zajedno s onima koji moraju umrijeti. Čemu trošiti riječi kad su veliki razglasni zvučnici posljednja riječ i fizike i onog što dolazi nakon svih zakona metafizike?

Imaginacija

Krvnici imaju jako razvijenu imaginaciju. Moraju uvjeriti osuđenike na smrt da žive u najboljem od svih mogućih svjetova. Ali. Samo njihova glava narušava kristalnu tišinu, sjaj i red najboljeg od svih mogućih svjetova.

Pas

Pas ne voli svoga gospodara,ali mu dobro služi. Najbolje mu služi svojom psećom mržnjom, a njegova mržnja počinje tako da gleda psećim pogledom u oči gospodara. Dok ga gospodar tuče velikom batinom,ali tako da pas ostaje čitavih zubi. Pas nakon svake okrutne seanse kažnjavanja još više mrzi gospodara. Ali njegove snažne vilice i koljački zubi i u najdubljoj noći nepogrešivo se zarivaju u grlo i lice gospodarevih neprijatelja,čim padne prokleta noć. Mržnja, kakva strašna noć se krije iza ove riječi sa stotinom velikih noževa u srcu.

Statua

Na visokom brdu iznad grada Babuana nalazi se divovska statua koja označava vječno poštovanje naroda Tudua prema svojem najslavnijem mužu. Ali kad je neki putnik iz daleke zemlje upitao čuvara statue što ona znači i tko je bio slavan pokojnik, ovaj je samo slegnuo ramenima i reče da ne zna. “Kako ne znate?”, začudi se putnik, a čuo je ovaj odgovor: “Jednostavno, ne znam, to nitko u gradu ne zna, jer statua je podignuta u znak zaborava, a ne sjećanja”.

Pilot

Majka voli dijete. Nosi mu kolače, avione i papirnate zmajeve da se dijete igra kad propuhuje propuh. Dijete umazano kolačima raste. Postaje pilot, najprije. Zatim bombardira tuđe gradove. Zna svoj posao dobro. Bombe zove kolačima. Avion je radno mjesto. A papirnati zmajevi postaju pravi, iako ih nikad nitko nije vidio.

Prostorija

Za Ivanu

Ne, ničega mračnog nema u ovoj prostoriji. Samo su vrata naših čula zamračena našim tamnim urama. Zapravo, vrata naših čula zagađena su mračnim pojedinostima i retoričkim smećem. A onda kao kad ljubiš kao vatra: sve se naglo preobražava u pravo zlato. A kad u licima i stvarima prepoznaješ Beskraj, ni najmračniji tunel više nije mračan, sve prije. Munja se ponaša prijateljski, kao topli zrak i dobra vatra. Mrak sada nije više negacija svjetla, sve prije, jer u trenu najvišeg bljeska na nas pada božanska ruka drugog mraka, sjajnijeg od svih sunca.

Nedjelja

Najteže je u nedjelju kad ne samo da nema Boga nego nema ni instalatera. Pa ipak ponekad instalater pristaje, iako nevoljko i otrovno, da zamijeni Boga: razbije vam sve cijevi i onda tako krvavo naplati da ubuduće radije zovete Boga u pomoć nego instalatera.

Čičak

Taj ne vjeruje ni u koga, mizantrop koji uz puteve na selu predstavlja pravi osvetnički duh. Služi kao hrana magarcima i besmrtnicima, pa nije nikakvo čudo da ne vjeruje ni u bogove ni u heroje ni u magarce ni u besmrtnike. Čičak otkriva skromno skromnima pravi smisao nevjerovanja. Samo čičak zna da ne vjeruje onaj koji nema više ni grama povjerenja.

Bor

Oblikom podsjeća na kineskog mudraca. Najveća mu je sreća u dugom životu. Nepokolebljiv je i za lijepa dana, a postaje pravi bog kad počne hujanje ledenog vjetra i kad demon oluje želi sve živo pretvoriti u prah i pepeo. Visoki položaji su upravo oni na kojima se on nalazi, pa bilo to i u najnižem položaju među običnom travom.

Indigo

Pišem tako da umećem indigo između dva papira. Međutim, indigo otvara svoj pakao, jer to je boja pakla. Ali to nije jednostavan pakao. U tom paklu ne gori vatra niti duše prokletih umiru od paklenih izmišljotina. Pakao je u tome da sada nema nikakvog pakla, kretnje su lagane, oči izvrnute, ljubav se vodi u nekoj vrsti parne kupelji koja zaudara na raj. To je pakao bez vatre, pun sedativa i umirujućih svojstava. Prava slika naših intelektualnih navika.

Zmija

Kakva savršena inteligencija, ali ne samo u glavi nego u cijelom munjevitom tijelu ove blještave životinje. Brzinom neusporedivih kretnja ostavlja nas daleko i bez riječi. To je potomak zmajeva i grb moćnih dinastija, pun razumijevanja za nas kao neki stari mudrac. Jednom jedinom kretnjom lomi palme mučenika, a bršljan mudrih rečenica ismijava kretnjom repa. Za pronalazače ima samo pljuvačku punu otrova. Prezire sve lažne izumitelje ovog svijeta, jer svojim izumima pokazuju da ne poznaju pravu istinu mraka, tajna i žena. Izlazi ujutro iz usta divova, a uvečer se sklanja pod krilo zmajeva.

Pokazuje urođenu otmjenost osobe koja duboko poznaje umijeće presvlačenja košuljica, dakle umjetnost pisanja. Ne priznaje bogove Dobra i Zla, a kad ih ugleda navlači samo gestu prezira, siktanja i sklanjanja s puta.

Najstarija od svih bogova, zmija je starija od svih religija. A kada jutarnje brane strašnih oceana padnu i kad munjevita rosa obasja naše oči, jasno vidimo u njezinim očima nema razlike između lude i heroja, a umjesto da brblja o biologiji svega živog, ona paluca otrovnim jezikom. Ako je netko među piscima samo ponekad bio dobar i otrovan, možda taj jednom zasluži život jedne obične zmije. Možda, kažem.

Žena iz komisije

Nalik je običnoj domaćoj mački, jer lice i šape su joj kao u obične mačke, ali tijelo i noge su joj kao u snažno građenog čovjeka. Ima dug rep koji krije pod vunenom suknjom, ali je tako osjetljiv da uvijek zna kad je hrana blizu. U komisiji je za prijam novih ljudi, ali uistinu primanje novih ljudi se pravi samo da se zadovolje njezini apetiti. Jede ljude i životinje s podjednakom slašću.

Uživa gledajući svježu krv kako kaplje iz svježih rana. Jedina od svih demona nalazi golemo zadovoljstvo zureći u staklaste oči svojih žrtava dok uzimaju posljednji dah.

Otvaranje prozora

Mladi učenik dolazi starom samuraju i piscu No drama Sasare No Saisakeu s pitanjem: “Tko sam ja?”

Sasare No Saisake brzo ustaje i otvara prozor.

Učenik stoji i dalje strpljivo čeka odgovor.

“Što čekaš?”, upita ga Sasare No Saisake.

“Pa, odgovor.” “Zar ti nisam odgovorio?”, reče mirno Sasare No Saisake, ustane i zatvori prozor.

Dolina zmajeva

U vrijeme dinastije Tang stari materijalist Šang Hong putovao je zemljom i dokazivao da nema zmajeva.

Jedne večeri dođe u čudnu dolinu punu sjenka, divovskih sjenka, koje su se nemirno ljuljale tako da stari Šang Hong osjeti jaku i gotovo bolnu nelagodu kakvu nikad nije osjetio do te večeri. Naime, ne znajući, on je ušao u dolinu nastanjenu s deset tisuća mamutski golemih zmajeva, čije su sjenke bacale mrak na cijelo zvjezdano nebo, pa se činilo da je nebo prekriveno gustim oblacima. Da uguši strah i jaku nelagodu, stari Šang Hong zaviče iz sveg glasa: “Nema zmajeva!”

A deset tisuća zmajeva ponove u smijehu za njim: “Nema zmajeva!”

“Glupa jeka”, zaključi sad posve miran stari Šang Hong i nastavi koračati kroz dolinu punu čudnih, mamutskih sjenka.

Školska zadaća

Atomska katastrofa nije ptica na grani, niti pije niti puši, iako će dima biti više nego što mamina mašta može zamisliti. Moja i mamina mašta stoji pred ovim katastrofama bez riječi, jer nema se tu što maštati. A kad se jednom dogodi, dogodit će se samo jednom. Po čemu ću se sjećati na taj svečani državni događaj, ja to ne znam. Možda po prijateljima, koji će ispariti u nebesa, po mamama koje će biti spržene kao vilinski konjici, po prvim životnim iskustvima, a možda i po posljednjem danu?

Šef države

Šef države ušao je u kuću Slijepih miševa, tako se zvao taj čudan narod, da bi pozdravio nadzornika kuće.

Zatražio je diskretno pravilnik Kuće i izjavio da je red i mir u ovom dijelu zemlje tako savršen da bi ga želio uvesti i u svoju zemlju. Statistički razmišljajući, nije važno što je to ipak samo jedna kuća, niti je važno što su miševi kao stanovnici te kuće ipak slijepi. Zakoračio je u prvu sobu oduševljen svojom idejom uvođenja vječnog reda u svojoj zemlji i nikada više nije izišao.

Dim

Dim nije samo otpadni zrak, loša alkemija moderne kemije, nego i znak da netko ili nešto boluje. Materija koja se odviše muči ispušta teški i crni dim, kao znak njezine velike patnje. Neki liječnici mogu samo pogledati dim koji izlazi iz kuća ili što se širi iznad grada kao otrovan oblak i mogu reći koliko je bolesnih u gradu ili u kući i od koje će bolesti ubrzo umrijeti.

Glupan

Stucaj glupana u avanu, spali ga vatrom i sprži munjom s neba.

Ostavi tako dobiveni sivi prah u posudi cijelu jednu noć, ne više. Otvori izjutra dobro oči i vidjet ćeš kako iz praha jednoga jedinoga glupana raste, patetično kao Wagnerov Parsifal, legija još jačih i još većih glupana. Lica su im optimistična, sjajna, poštena, anđeoska i društveno do kraja konformna, ali imaju stisak ruke kao da vas srdačno stežu dva udava.

Tako piše u mojoj knjizi Postanja.