Tekstovi nastali u sklopu radionice filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb čija je voditeljica filmska kritičarka Višnja Vukašinović
Umjetna lavina
Turist, r. Ruben Östlund, 2014.
Nije snježna lavina to što prijeti tipičnoj švedskoj obitelji na zimskim praznicima. Niti su to topovske detonacije u okolici veličanstvenog i komfornog ski-resorta.
Detonacije uz dramatične dionice filmske glazbe najavljuju uznemirujući razvoj događanja. One umjetno izazivaju kontrolirane snježne lavine u okolici prekrasnog ski-resorta kako bi sve bilo sigurno za turiste koji ovdje dolaze provesti idealan obiteljski odmor. Međutim, prava opasnost za likove filma Turist švedskog redatelja Rubena Östlunda ključa u njima samima: “ujedinjenu frontu” četveročlane švedske obitelji na zimskim praznicima pokosit će lavina nesigurnosti i nesposobnosti da o svojim reakcijama i sumnjama komuniciraju otvoreno. Turista su proslavile najznačajnije europske filmske nagrade, i to zahvaljujući udžbeničkim filmskim postupcima kojima redatelj prati razvoj situacije i intenzivira sukob između supružnika.
Film Turist, suprotno najavama, nije film za gledatelje željne avanture i suočavanja sa životnim opasnostima na nepredvidljivim snježnim vrhuncima. Tako komforan svijet savršenog obiteljskog odmora u francuskim Alpama mogu vam ponuditi samo reklame s malih ekrana. I Östlundovi likovi nalikuju savršeno normalnoj, lijepoj obitelji koja prodaje veliko pakiranje zaštitne kreme. Ali dobar provod za cijelu obitelj samo je marketinški trik! Očekivani komfor ubrzo prerasta u nelagodu, nesporazum i očaj, kako za likove filma, tako i za gledatelje koji prate razvoj situacije nakon što Tomas ostavlja svoju obitelj za stolom na osunčanoj hotelskoj terasi kada im zaprijeti rastuća i možda ne posve kontrolirana snježna lavina. U najmanju ruku neodvažna reakcija modernog pater familiasa za supružnike postaje povod da, na neoduševljenje ucviljene djece, preispitaju što podrazumijeva sigurnost bračne luke.
Još od početka je jasno da bi Tomas mogao postati žrtva Ebbine pasivne agresije. Novu poznanicu Ebba pokušava osvojiti neslanom šalom koja objašnjava zašto su supružnici na odmor poveli i djecu: Tomas se “naradio” pa sada, za kaznu, mora provesti neko vrijeme s obitelji. Tu se možda skriva i jedina aluzija na uobičajeni život te obitelji čiji su problemi u filmu postavljeni jedino u relaciji s nemilim događajem s lavinom, zbog čega se i humor gnijezdi na općenitim mjestima, u scenama koje opisuju njihove reakcije i ponašanje prema logici ustaljenih predodžbi o spolovima i njihovim međusobnim odnosima.
Turist je mlaka obiteljska drama i komedija, a za nekoga i satira priče o primarnim instinktima mužjaka i ženki, kojima je zajednički potrebna sigurnost. Ambicija da naznači suvremene probleme heteroseksualne obiteljske zajednice ne prevladava moderno konzervativno viđenje obitelji čiji su unutarnji sukobi istodobno tako jednostavno, a tako komplicirano prirodni. Alternative takvom obiteljskom životu nema, ali postoje ispušni ventili za supružnike. Malo zabave za nju: kava s elegantnom poznanicom koja ima uspješnu otvorenu vezu ili telefonski razgovor s prijateljicom. Za njega: odlazak u klub, polijevanje pivom i vrištanje s gomilom razgolićenih muškaraca. Takvi “drugačiji scenariji” dosljedno djeluju kao televizijske reklame, ovoga puta za pivo, kavu ili cigarete.
(Ana Abramović)
Žanrovski koktel gorkog okusa
Nestala (Gone Girl), r. David Fincher, 2014.
U jednoj od početnih scena novog filma Davida Finchera, nabildani Ben Affleck (pripreme za ulogu Batmana očito su u punom zamahu) ulazi u bar poklonivši ženi za šankom društvenu igru Mastermind. Šankerica, kasnije poznata kao sestra Margo, podsjeća ga na svoju nesklonost prema igri, naglasivši da je on bio taj koji ju je volio. Simbolička vrijednost Masterminda nadilazi samu društvenu igru. Mastermind je nagovještaj nadmetanja dvaju suparnika u filmu od kojih jedan postavlja kôd koji drugi treba odgonetnuti. Kao i spomenuta igra, film poziva na pažnju, promišljanje, dešifriranje i zaključivanje. Osim toga, Mastermind je u ovom filmu Amy Elliott Dunne, supruga Bena Afflecka, odnosno Nicka Dunnea.
Ekranizacija romana Nestala, autorice Gillian Flynn, ujedno i scenaristice filma, počinje na petu godišnjicu braka supružnika (i suparnika) Dunne. Nicku, zgođušnom vlasniku bara, profesoru kreativnog pisanja koji više nalikuje profesoru tjelesnog odgoja, nestala je supruga. Godišnjice braka Amy provodi postavljajući zagonetke i tragove za svog supruga koji bi, prema njegovim riječima, trebali ukazati na njegovu nemarnost i sebičnost. Osim očekivanih tragova, ostavljenih u omotnicama nazvanima Trag jedan, Trag dva i Trag tri, Nick se na petu godišnjicu braka mora suočiti i s jedva primjetnim, ali prisutnim tragovima koji upućuju na ubojstvo vlastite žene.
Nerijetko prozvan studijom o brakom, film nam bračnu epopeju Dunneovih predočava iz vizure Nicka i Amy. Pritom ne nudi samo kronologiju jednog bračnog (i mračnog) života, nego i postavlja njegovu dijagnozu, sve s namjerom beskompromisnog razlaganja braka. Nick i Amy upoznali su se na glamuroznoj zabavi u New Yorku i, razmijenivši nekoliko britkih dosjetki, odmah su kliknuli. A kako i ne bi! Amy, duboko obilježena knjigama Amazing Amy s uljepšanom verzijom njezina djetinjstva, totalno je kul, zabavna, opuštena, inteligentna, usto nimalo nadmena, proračunata, kompetitivna, zajedljiva i agresivna – baš po Nickovoj mjeri! Nick, duboko pogođen odnosom s mizoginim ocem, savršeno je drag, šarmantan, galantan i pronicljiv, čovjek Amynih snova! Amy kao psihologinja, koja radi za ženski časopis, zna što muškarac poput Nicka želi, dok Nick, novinar muškog časopisa, razumije očekivanja žene kao što je Amy. Gubitkom posla, izgubili su želju za udovoljavanjem željama supružnika. Brak se, iz Nickove perspektive, nakon početnog zanosa pretvorio u mučenje vječito nezadovoljne, hirovite žene, kontrolfrika i snoba. Amy konstantno zahtijeva od njega da bude pametniji, lukaviji, uglađeniji, dok mu mlađahna, raskošna studentica, za koju trebamo povjerovati da je i ljubavnica s jednogodišnjim stažem, dopušta biti ono što jest. Nick se ulijenio, rezignirano će Amy, postao je osoba za koju se nije pristala udati, naivno pretpostavljajući da je njezina ljubav bezuvjetna. Zaključkom kako su najsretniji bili pretvarajući se da su nešto što nisu, njezina snatrenja o lakoći i jednostavnosti braka pokazuju se ishitrenima. Brak je, razabiremo već sredinom filma, kompromis, ne konsenzus! Odnos sastavljen od niza uhodanih rituala i promišljenih gesti (naznačenih, primjerice, Nickovim opetovanim polaganjem prstiju na bradu te zgodnim provlačenjem igračaka robota u obliku psa i mačke). Da bi funkcionirao, obje bi strane u jednakoj mjeri trebale prihvatiti ono što nosi sa sobom – pregršt neispunjenih želja, nezadovoljenih potreba i odstupanja od sebi svojstvenog modusa operandija.
Fincherov deveti film žanrovski je bućkuriš koji upravo zbog nefokusirane stilske orijentacije gubi na sugestivnosti. Izostankom dubljeg uvida u karakter likova dramski se potencijal ne ostvaruje u potpunosti, dok mu za jedan triler nedostaje thrill. Nick je osmišljen kao smušeni, antipatični bezveznjaković koji pristojnošću, bezazlenošću, neprikladnim šalama i cerenjem neuspješno pokušava prikriti da je pod pritiskom i da nešto skriva. Nervozni pokreti, neromantični iskazi ljubavi, fizički ispadi, čak i pjesma Don’t Fear the Reaper, koja mu u jednom trenutku zasvira u autu, ne daju mu željenu razinu agresivnosti i opasnosti, potrebnu da bi se napetost i neizvjesnost održala. A čak i kad bi njegova mračna strana više došla do izražaja, motivacija za takvo ponašanje i dalje izostaje. Jednako je nedorečena i Amy. Preseljenjem iz rodnog New Yorka u provincijski gradić svojeg supruga, saznanjem da je Nick vara s mlađom i podatnijom kul curom, ona se iz rastresene kućanice pretvara u psihotičnu luđakinju. Ni prva ni zadnja kućanica koja, u pauzi između monotonih kućanskih poslova i iščekivanja supruga, kuje osvetničke planove. Nije ni čudo da je skroz poludjela – prestala je biti predmetom ne samo Nickova interesa, nego i Fincherova. Umjesto povrijeđene osobe s ozbiljnim psihičkim problemima, redatelj se odlučuje za prikaz Amy kao lude kučke. Jednaka količina (ne)razumijevanja za Nicka i Amy u filmu ipak nije pokazana. Uza sve optužbe koje slijeću na Nickov račun, on barem ima sestru Margo i detektivku Boney čije je postojanje u službi isticanja njegovih pozitivnih crta, dok u Amynu slučaju tu funkciju nitko ne obavlja. Nick i Amy navodno su stvoreni jedno za drugo, no teško je u to povjerovati jer niti su jednako ludi, niti djeluju jednako ludi jedno za drugim.
Iako uglavnom ne uspijeva zainteresirati za likove i radnju, film ostavlja dojam lako gledljivog i povremeno zabavnog uratka, čemu najviše pridonosi kritičko ismijavanje mana protagonista (Nickova mediokritetstva i Amyne sigurnosti u vlastitu genijalnost), kao i poigravanje javnim biografijama i reputacijama glumaca koji ih utjelovljuju. Jedan od svjetlijih trenutaka svakako je zapovijed odvjetnika Tannera Bolta Nicku Dunneu (naredba redatelja Tylera Perryja glumcu Benu Afflecku) da pokuša glumiti malo manje drveno, a izgledati manje ukočeno i samodopadno, a ništa manje efektna nije ni scena u knjižnici tijekom koje Nick, tražeći knjigu Ponos i predrasude, izgovori rečenicu “In search of Jane... Austen” aludirajući na ulogu Rosamund Pike u filmu Ponos i predrasude (Jane Bennet), kao i na ulogu u ovom filmu (nestala Amy Elliot Dunne). Nažalost, humoristično-satiričnu notu filma narušavaju melodramatski intonirani trenuci koji upućuju na još jedan problem filma – nedostatak suptilnosti u fabularnom izlaganju. U tome osobito prednjači Amyno objašnjavanje Nicku kako su oni sad u recesiji, ali nema veze, snaći će se nekako, bitno je da imaju jedno drugo, a sve je ostalo pozadinski šum te dvadesetminutni epilog u kojem se besramno izlažu razmatranja o braku koja su već prethodno (suptilnije) naznačena.
Vraćajući se na početak, prisjećamo se da je Nick sestri donio društvenu igru Mastermind, no umjesto te igre odigrali su onu zvanu Life. Kako ta igra ne zahtijeva poseban angažman i razvijanje strategije, tako nismo dobili ni film koji nas potiče na promišljanje, dešifriranje i zaključivanje. Life je, čini se, bio nagovještaj dosade – s istom rezigniranošću s kojom je Nick odigrao igru (ističući da ne razumije njezinu poantu) pratila sam Fincherov novi film, razmišljajući o
(be)smislu gledanja filma do čijih mi likova nije osobito stalo.
(Maja Valentić)
Koliko pank ima godina?
We Are the Best!, r. Lukas Moodysson, 2013.
Kako bi danas personificirali pank? Zamišljamo li raspadnutog starca u kožnjaku ili vidimo sebe s palestinkom, u pupoljku mladosti? Za Lukasa Moodyssona, nesumnjivo je odgovor taj idealizirani, potonji, za kojim ćemo morati skoknuti do Stockholma u 1982. godini.
U novom filmu Bergmanovog tituliranog nasljednika upravo kroz prizmu naglašene mlađahne dobi dolazimo do stapanja s jednim supkulturnim identitetom. Svojevrsne super antijunakinje, trinaestogodišnje Bobo i Klara svojim baby licima i kratko ošišanim frizurama odaju dojam desetogodišnjih dječaka čije fizionomije pubertet još nije stigao oblikovati djevojačkim crtama.
Njihova lica djeluju u kontrastu s nečim tipično pankerskim koliko i njihova topla okolina izmiče poželjnom objektu bunta nečeg tipično subverzivnog. Ušuškane u prevelikim džemperima roditelja, djevojke simpatično traže povod za svoju pobunu. Kako mrskog neprijatelja iz fanzina nema, ne ostaje drugo doli igre da je tu. Tako protektivni brat jedino može biti fašist, a uporni trener tjelesnoga ignorant koji zanemaruje mogućnost nuklearnog rata.
Sukob ne udara izvana, već polako puže iz karakternih razlika. Međusobne trzavice se prikladno pokazuju u slučajno oformljenom bendu. Bobo je izgurana na pozadinsko mjesto bubnja, dok živahna Klara prisvaja mikrofon, vičući parole njihove jedine pjesme: Mrzimo sport! Redatelj ponavlja nam svima jasnu poantu, već iskazanu u filmu Together: ideal jednakosti je nemoguć u društvu pa tako i naivan u prijateljstvu. Zar ne? E pa baš neće! Moodisonov unutarnji čupavi dječačić se rita i pred kraj filma, izvan svih konvencija dramaturgije, čupa preokret i radi iznimku. S obzirom na to da se radi o panku, pobuna protiv filma je legitimna. Uzevši u obzir da je taj pank izraz živahnih mladenačkih aspiracija, dotična naivnost je i nužna. No, onaj tko nije blizak tematici, lako može ostati imun na slatkasti miris zapaljenog koktela.
Izvan danih posebitosti, We Are the Best! je film o mladosti i prijateljstvu. Njegova razmjerna plitkost se suši u životnoj iskri koju isijava, ostavljajući pred nama goli ideal. Ako mladenačkoj radosti nije nikad potreban valjani razlog da iskoči, onda ovaj film ekstatično prirodnom glumom svojih protagonistica poručuje hladnim tumačenjima da odjebu. Pank nije mrtav dok živi u sjećanju naših srca!
(Ante Mitrović)
Autentičnost bez pokrića
Joe, r. David Gordon Green, SAD, 2013.
Tematiziranjem odnosa između južnjačkog grubijana i uzornog dječaka film nas uvodi u egzotičan svijet civilizacijskih otpadnika
Baveći se skupinama čiji društveni položaj ne dijele, filmaši se suočavaju s iznimno odgovornim i zahtjevnim zadatkom. Primjeren pristup uključivao bi stavljanje u poziciju Drugih, sagledavanje stvarnosti iz njihove perspektive, tretiranje s poštovanjem. Nažalost, često se događa da ih, nenamjerno ili kalkulantski, autori vrednuju iz svoje, osjetno moćnije i privilegiranije pozicije, prikazujući ih nepomirljivo drugačijima, a time i inferiornima. Čini se da smo u slučaju filma Joe, smještenog na američki jug, prepušteni u sigurne ruke – knjigu prema kojoj je film snimljen, napisao je autentični južnjački autor Larry Brown; potpisnik scenarija, Gary Hawkins, autentični je poznavatelj Browna, a jedan od glavnih glumaca (Gary Poulter) bio je autentični južnjački beskućnik i alkoholičar.
Dvosatni film sporog tempa pruža nam iscrpan uvid u svakodnevne aktivnosti naslovnog protagonista. Joe (Nicolas Cage) zapušteni je, istetovirani južnjački grubijan mračne prošlosti, mrka i umorna pogleda, koji usto puno pije i puši, vlasnik je opasnog psa, hoda bosih nogu po mokrom betonu, uzima zmiju golim rukama, truje i siječe drveće, nosi pištolj u džepu, posjećuje prostitutke, sam si vadi metak iz ramena... No, on nije tek divljak, on je plemeniti divljak vječito razapet između Dobra i Zla.
Njegova je mekša strana osobito naglašena u interakciji s vrijednim i požrtvovnim dječakom Garyjem (Tye Sheridan) koji radi za njega kako bi prehranio disfunkcionalnu obitelj te si osigurao budućnost u surovom, besperspektivnom okružju. Iako mu je Gary inspiracija za izbjegavanje osvete i nasilja, Joe će se, kako bi zaštitio dječaka, takvom ponašanju ipak vratiti što neće proći bez tragičnih posljedica.
Čini se da bi zbližavanje Garyja i Joea trebalo biti okosnicom filma, no u filmu se utapa u sporednim rukavcima priče; naznačuje se, ali ne i dublje razrađuje. U želji da se bavi pitanjima većima od života, da barata snažnim metaforama i simbolima, da nam ponudi niz naturalističkih prizora iz svakodnevice aktera te učestale prikaze impozantnih šumovitih krajolika, film zanemaruje likove, ne uspijevajući stvoriti izgrađene karaktere. Kao jedino objašnjenje za određene postupke likova nameće se njihova “autentična primitivnost” i “urođena problematičnost”. Autori su u ovom slučaju preuzeli izvana nametnute romantične konstrukcije o marginalnoj skupini (u koju neki od njih i sami pripadaju), nastojeći nam pružiti uvid u određeni način života, navodno egzotičan, poseban i zanimljiv jer u zapadnom, civiliziranom svijetu više nije prisutan.
(Maja Valentić)