Tekstovi nastali u sklopu radionice filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb čija je voditeljica filmska kritičarka Višnja Vukašinović
Kolektivne fantazije
Nestala (Gone Girl), 2014., r. David Fincher
Uzevši u obzir Sizifov posao transparentnog rastvaranja braka, Fincher je u Nestaloj napravio dva olakšavajuća koraka. Prvi prema naprijed - sakrivši mladu unutar misterije - i drugi unazad, šireći fokus na okolinu. Ne čudi stoga da se na kraju filma nađemo na početku.
Amy je nestala šesti srpnja. Označivši nulti dan, vrijeme se računa od tada: jutro događaja, večer događaja, dan nakon, dva dana od. U trilerskom stilu, vremenskim naznačivanjem se podebljava intrigantnost slučaja. Što se dalje vremenski udaljavamo, više smo upućeni na početnu točku. Zašto je Amy nestala? To jednostavno pitanje poprima dimenziju zagonetke time što je put višestruko posredovan. Putem policijske istrage pratimo kako je Amy nestala, dok ubacivanje flashbackova naslućuje razlog njena nestanka. Kako je policijski posao dužnost, gledatelj kao detektiv kojem je potrebna i doza razonode, biva periodično utopljen u opojna sjećanja bračnog para, ne bi li se ubrzo otrijeznio podsjetnikom: deveti srpnja – tri dana od nestanka.
Nick i Amy su pisci. Amy je lansirana u spisateljske vode posluživši svojim roditeljima kao inspiracija za stvaranje popularnog lika, dok Nick vodi radionicu kreativnog pisanja i spava s polaznicama. Njihov posao djeluje kao poželjna razbibriga. Nejasna spona što ih je učinila piscima, na djelu je i u njihovoj maglovitoj vezi. Uzevši u obzir selektivnost i distorziju stvarnosti usred procesa pamćenja, nije slučajno da zajedničke trenutke promatramo jedino u obliku sjećanja. Njihova veza je sve nestvarnija što je više tipična. Tom zajedničkom karakteristikom, film prije nego što baca svjetlo na međusobno oprečne perspektive muža i žene, podcrtava ulogu kolektivne fantazije o suvremenoj romansi.
Ubacivši u višu brzinu, prikazana sjećanja se kose s Nickovom naknadnom interpretacijom. Scene zanemarene pa zlostavljane Amy dakako su uvjerljivije nego Nickove riječi pod stiskom medija i policije. Pa ipak nije kako se čini. Naglim preokretom u sredini filma doznajemo da je Amy inscenirala cijeli slijed tragova, pa time i sjećanja kojem smo posvjedočili. Bez obzira na lamentacije o prirodi pamćenja, preokret ne rezultira cjelokupnošću lika. Sličnu, ali uspješnu verziju vratolomnog koluta vidjeli smo u Fincherovom klasiku Klub boraca, gdje preokretom dobivamo cjelokupnu sliku glavnog lika. Amy jednostavno preskače od žrtve do lažljive manipulatorice, ostavljajući za sobom prethodnu ulogu kao zmija košuljicu. Gledatelju ne preostaje ništa drugo nego da uvaži Nickove misli o razbijanju suprugine lubanje kao sasvim suvisle.
Nažalost kasno, nekoherentnost Amynog lika po sebi zamijenjena je uvjerljivom ulogom za druge. Pozicionirajući se u epicentar nacionalnog skandala, Amy – ubijena pa pronađena, mami masovno tijelo američkog kućanstva da kolektivno premjesti plazme u kuhinje. Ukoliko bi u društvenom momentu zaokružili film kao subverzivni, našli bi se na tankom ledu. Jer pomahnitala Amy kojoj u ime neispunjenih snova za rukom prolazi ubojstvo ispod nacionalnog povećala, iznosi presudu svojoj fantaziji (idealnom muškarcu) tek naknadno, ispunivši one fantazije (idealne žene) narajcanog gledateljstva prvo. Tada naravno odjeka više nema.
Na putu nazad k rekonstruiranoj slici svog muškarca, povratak Nicku nakon epopeje eskapizma djeluje kao šibanje mrtvog konja ali je time neporecivo i najhrabriji dio filma. Zagledavši se konačno jedno u drugo, ono što vide znali su i na početku. Sada znaju da drugo ne postoji.
(Ante Mitrović)
Nelagode kapitalizma
Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit) 2014., r. Jean-Pierre i Luc Dardenne
Prošla se godina često ocjenjuje važnom za ulazak feminizma u popularnu kulturu. Brojne žene iz javnog života otvoreno su se nazvale feministicama ukazujući na problematičnu predstavljenost i alarmantnu podzastupljenost žena u književnosti, glazbi i na filmu, istovremeno upozoravajući na važnost spolne ravnopravnosti. Čini se da se njihovo shvaćanje feminizma najčešće preklapa s liberalnim feminizmom koji fokus stavlja na pravne mjere kojima se promiče politika jednakih mogućnosti za žene, no kojima se, s druge strane, ne ulazi u pokušaj detektiranja stvarnih uzroka ženske podčinjenosti niti borbe protiv njih.
Iako su se braća Dardenne prošlogodišnjim filmom Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit) možda najviše dosad približili mainstreamu (ako ni zbog čega drugoga, onda zbog poznate Marion Cotillard u glavnoj ulozi), njime zasigurno nisu prigrlili mainstream feminizam. Njihov feminizam u središte interesa ne stavlja samo žene nego ljude općenito, povezujući rodnu opresiju s rasnom diskriminacijom i, još istaknutije, kapitalističkom eksploatacijom. Priča o Sandri koja, kako bi zadržala posao, mora nagovoriti više od pola kolega s posla na odricanje od godišnjeg bonusa, otkriva kako su među radnicima jedne male belgijske tvornice najugroženije osobe upravo majka dvoje djece koja se vratila s bolovanja te mladi, crnoputi imigrant. Kreiranjem glavne protagonistice do koje nam je stalo, kao i pokazivanjem razumijevanja za ostale likove, vidljiva je namjera autora da kritiku upute najprije sustavu, ne pojedinačnim subjektima. Sandrina misija vremenski je ograničena, ima samo dva dana i jednu noć da nagovori kolege, no dramatičnost i napetost ne grade se toliko na utrci s vremenom, koliko na Sandrinim emocionalnim usponima i padovima te iščekivanju ishoda. Marion Cotillard predano utjelovljuje krhku i blijedu Sandru koja se borbom za posao bori sama sa sobom. Ne samo što se mora boriti s osjećajima nelagode i srama jer vikendom, danima koji bi trebali biti rezervirani za odmor i aktivnosti nevezane uz posao, hoda od kuće do kuće moleći ljude da se odreknu zasluženog bonusa, hvata se ukoštac i sa svojom depresijom. Česte promjene raspoloženja, umor, apatija, anksioznost, napadaji plača, gubljenje zraka i ovisnost o Xanaxu osjetna su prepreka u ostvarivanju cilja, međutim, ipak je na kraju ne uspijevaju odvratiti od borbe.
Često se kao referentna točka za utvrđivanje može li se film uopće nazvati feminističkim uzima test Alison Bechdel sa zahtjevom prisustva barem dviju žena u filmu koje razgovaraju o nečemu drugome osim o muškarcima. Najnoviji film braće Dardenne zaslužuje epitet “feministički”, ne samo zato što prolazi spomenuti test, već i zato što profilira feminizam kao borbu protiv patrijarhalno-kapitalističkog sustava koji afirmira nesigurne i fleksibilne oblike rada, produljenje radnog tjedna, loše radne uvjete i gotovo nepostojeća radnička prava, pri čemu najviše stradavaju oni koji predstavljaju Druge. Autori su se pokazali sposobnima artikulirati goruće društvene i ekonomske probleme poručujući kako efikasni načini borbe protiv raznih oblika opresije, eksploatacije i otuđenja koje proizvodi kapitalizam mogu biti društvena solidarnost, suradnja i organiziranje. Jedan od najboljih filmova protekle godine nudi nam jednostavnu ali nimalo banalnu premisu, aktualnu i društveno relevantnu priču protkanu humanim i optimističnim tonom, nagnavši nas na nestrpljivo iščekivanje nove društvene freske iz radionice uglednih belgijskih filmaša.